StoryEditor
MISTERIJI JADRANA

Teror monstruma iz Dubrovnika: Pojavio se iz mora i tako zaurlao da su ljudi popadali mrtvi

Jezivi susreti s nemanima iz morskih dubina koji lede krv u žilama
Ilustracija
 Patrick Guenette/Panthermedia/Profimedia

Veljača 1994., “pasja straža”. To je ona najgora noćna gvardija od ponoći do četiri ujutro. Četvorica smo u kokpitu 26-metarskog regatnog maksi-krstaša ACI No 1. U neprekidnoj smo plovidbi već gotovo dva tjedna. Vraćamo se s Malte u matičnu luku, u ACI marinu u Ičićima. Mrkla noć je, oko pola tri.

Tu, između Oliba i Mauna, ima taman toliko južnog vjetra da napuni golema jedra ovog broda koji je bio na dvije Whitbread regate oko svijeta. Noć je hladna, ali mirna, pa smo se skutrili u kutovima kokpita ne bismo li zadržali toplinu u olujnom odijelu. Odjednom se iz bokaporta pojavi glava našeg navigatora Vanje:

“Imam na radaru jak odjek ravno pred provom!”.

Nemoguće! Prošli smo i Planik i Pohlib, ne bi smjelo biti ničega tamo do Trstenika i Dolfina. “Pogledaj još jednom!”. “Evo stoji, ne miče se”, siguran je Vanja.

Sjurimo se dvojica dolje u navigacijsku kabinu i stvarno - jasan, snažan odjek, i to točno pred pramcem na parsto metara. Diži iduću gvardiju! Za najobičniji manevar na ovome brodu treba najmanje 7-8 ljudi. Najprije jibe (okret niz vjetar), pa onda ipak do kraja u vjetar. Skidamo jedra i pod motorom se vraćamo na isto mjesto. Ništa. Ni na radaru ni na oku. More, tama - ništa! Što je to moglo biti? Podmornica? Upravo je izronila baš pred provu našeg broda? Ima li HRM podmornice? NATO, Rusi? Što će ta “beštija” tu, među ovim pitomim otocima? Podmornica? Nije baš neko objašnjenje...

Sad se više nikome ne spava. Prelazimo na vlastite priče. Svatko od nas na moru je doživio nešto neobjašnjivo, i to uvijek noću. Teško disanje u tami, svjetlo pod morem, zastrašujuće obrise nečega ili nekoga u tami... Sve je to tanko, ništa u što bi se netko mogao zakleti. Poput onih priča o čudnim letjelicama, NLO-ima, “marsijancima”. Zato do svanuća pričamo o morskim čudovištima i doživljajima naših ne tako drevnih prethodnika.

Zapisi

Naravno, Kraken! Legendarno nordijsko čudovište koje je potapalo brodove.

Prvi ga je opisao danski biskup Erik Pontoppidan. Golemo tijelo, ogromni krakovi  kojima vuče cijeli brod u morske dubine zajedno s vrištećom posadom. Moreplovci u 18. st. opisuju susrete s morskim monstrumima. Luteranski misionar Hans Poulsen Egede 6. srpnja 1734. piše kako su on i posada kraj obale Grenlanda “vidjeli čudovište koje je podiglo glavu tako visoko da se činilo da je više od glavnog jarbola... Tijelo naborano i deblje od broda... Imalo je divovske peraje...”.

Nizozemski kapetan broda Lorence van Veria bilježi u 1746. godine kod norveške obale susret sa sličnim čudovištem, koje je također “bilo široko kao brod”. A da morski monstrumi ipak nisu tlapnja govore i nalazi znanstvenika da je moguće da u morskim dubinama živi lignja dugačka i do 30 metara s okom promjera od 40 centimetara. Pravi kraken! Da se sada ovdje pojavi takva neman duža od našeg 26-metarskog maksija, a da su joj krakovi dugi kao dva naša 30-metarska jarbola... Užas!

Noćna mora

U veljači 1716., punih 278 godina prije ovog našeg neobjašnjivog susreta na sjeveru Jadrana, na njegovom se jugu, kod Dubrovnika i Cavtata, događalo nešto što doista nigdje nikada na svijetu nije viđeno. Iznenada se pojavilo stravično, pravo-pravcato čudovište iz mora, i iz noćne more. Ne u obličju krakena, već u obliku čovjeka. Zbilo se to 5. veljače 1716., a sve je u tančine i reportažno opisano u londonskom The Flying Postu.

Bilo je tmurno i kišovito zimsko jutro, a onda se odjednom kroz maglicu počeo s mora brzo približavati obali nekakav monstruozan stvor nakazne glave, golemog tijela i duge kose. Prilazio je obali visoko podignutih ruku i uz stravičnu riku. Izvjestitelj piše da je stvor bio visok 11 stopa, što će reći blizu tri i pol metra, te da je nekoliko ljudi od čiste strave preminulo na licu mjesta čim se monstrum pojavio i onako jezivo zaurlao. Čudovište će zatim na više mjesta između Dubrovnika i Cavtata širiti stravu. Taj su kraj pogodili potresi, na nebu se pojavila kometa...

Suvremenik tih događaja, engleski pjesnik Alexander Pope nije mogao otrpjeti takvu “besramnu senzaciju” uglednog lista, pa ga je sve to izvrgnuo ruglu u jednoj od svojih karakterističnih balada pod nazivom “The Monster of Ragusa”.

Knjiga

No, genijalni Pope se tu ipak zaletio. Nije znao da naš monstrum ima jednog vjerodostojnog svjedoka koji ga je čak i nacrtao. Radi se o Nijemcu koji je sve to vidio, i to kroz dalekozor, još detaljnije monstruma opisao i još k tome napravio crtež. Sve je to objavljeno u knjizi “Alter und Neuer Staat des Königreichs Dalmatien”, koja je izašla iz tiska u Nürnbergu dvije godine nakon objava u Flying Postu.

Jedino se ne slažu u mjerama: Nijemac tvrdi da je dalmatinski Seewunder bio visok 15 stopa, tj. četiri i pol metra. Istina je da u arhivima Dubrovačke republike nema ni riječi o tome. Možda su imali prečeg posla. Ili se jednostavno radilo o dobrom starom zataškavanju u interesu reda i mira. Unatoč svemu, dubrovačko čudovište ipak ostaje misterij. Hoće li ikad ponovo izaći iz mora i onako zaurlati?

Protrnuo sam kad sam ga spazio

Naš najveći pisac među moreplovcima i najveći moreplovac među piscima svjedočio je sa prijateljem o čudu koje su doživjeli na južnoj strani otoka Plavnika. Dok je Joža na krmi male barke pripremao mreže, njegov ga je prijatelj upitao: “Je li ono netko od naših?”, misleći na društvo koje je ostalo u uvali na Jožinom brodu Skitnici. “Podigao sam oči i protrnuo”, piše Joža. U moru je stajalo nepomično neko stvorenje. Na prvi sam pogled vidio da to nije čovjek. Joža čudovište opisuje kao spodobu koja je iz mora virila najmanje 80 do 100 cm i da se konusno sužavala prema gore, prema glavi. Morska medvjedica nije, nije ni peraja morskog psa... Kaže da ne stoji ni sumnja ribara da “žabar” u strahu ima velike oči. Što su to njih dvojica vidjeli tada kod Plavnika ostat će također vječni misterij.

Monstrum blage naravi i napadi opakih bijelih koji donose smrt

Dvojica ribara iz Valture pokraj Pule, braća Berto i Anđelo Peruško, uoči Božića 2000. godine odlučili su baciti mrežu i nešto uloviti za obiteljski blagdanski stol. Kada su je došli podići - mreža ni makac. Najprije su mislili da su zakvačili neku potonulu brodicu. A onda, malo po malo, iz mora se pojavio rep promjera dva metra. Povuci-potegni, borba je trajala puna dva sata dok su tog ribljeg monstruma nekako doteglili u dvije milje udaljenu luku Budava. Senzacija. Stručnjaci iz rovinjskog Pomorskog instituta ustanovili su da se radi o kitopsini, najvećoj ribi koja pliva svjetskim morima, koja može narasti i do 18 metara i težiti 20 tona. Ova kitopsina Peruškovih ipak je bila manja. Bila je duga 7,65 m, a težila je dvije i pol tone. No, bila je to najveća riba ikad ulovljena u Jadranu. Inače, iako izgleda kao monstrum, radi se o sasvim mirnoj i bezazlenoj “ribici”. Kitopsina nema zube, hrani se pretežno planktonom. No, ima i opasnih psina. Otkako se vodi statistika, u Jadranu je od njih stradalo 11 kupača. O novijim napadima uglavnom se zna dosta, a prof. dr. Mijo Kišpatić piše o morskom psu ulovljenom 1874. kod Preluka. U utrobi su našli odijelo carskog mornara, dio čovječje glave i kožu koze. A godine 1888, pišu tadašnji mediji, u Lukovu nasuprot Golog otoka u morskom psu dugom 4,70 m pronašli su pletenicu ženske kose, prsluk s gumbima, cipelu, janje i kosti veće životinje... Njihove žrtve ostale su nepoznate.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. rujan 2020 08:16