Na Svetom Klementu, najvećem otoku Paklinskog arhipelaga nadomak Hvara, nema straha od korone. Stanovnika uopće nema, a i ljeti se tu zatekne tek nekoliko desetaka duša. Pretežno nautičari kojih je ove godine i više, jer zbog virusa izbjegavaju veća središta poput Hvara pa se sidre u mirnijim valama, poput ove u koju i mi uplovismo.
Tu nas srdačno dočekuje Nikola Colnago, vinar i ugostitelj koji već godinama na ovom bajkovitom otoku gradi svoju posebnu priču. Moreplovci koji ovdje odluče predahnuti mogu biti sigurni da će biti vrhunski ugošćeni. Vino plavac mali koje sami proizvode zaštitni je znak ove kuće, no uvjerili smo se i u kvalitetu njihovog pošipa i bogdanuše. Sve su to tradicijske sorte koje se odvajkad uzgajaju na Hvaru i susjednim “prekomorskim teritorijima” Paklinskih otoka.
Nakon što smo se okrijepili i odmorili od plovidbe, Nikola nas ukrcava u svoje glavno prijevozno sredstvo - mali poljoprivredni traktor s još manjom prikolicom u koju ulazimo. Kroz otočku džunglu probijamo se makadamom. Šibaju nas grane stabala, krčimo put među oštrim kaktusima i pogledom tražimo bar naznaku vinograda. Kad odjednom, na svega nekoliko desetaka metara nadmorske visine, pred našim se očima otvara polje kaštelanskog crljenka, stare i autohtone vinske sorte koja se ovdje uzgaja mnogo godina.
Vinograd je uredan, vidi se da je pomno održavan, no plodova gotovo da uopće nema. Umjesto grozda - tragovi divljih svinja. Već tri godine Colnago se bori s pošasti divljih svinja koje su se naselile na otoku, a koje jedu sve što netko teškim radom zasadi.
- Ma, nećemo kukati. Realno, sami smo si krivi. Trebalo je na vrijeme ograditi polje i to nam je planu za iduću godinu. Svinje dolaze svake godine, nitko ne zna kada su se i kako točno naselile. Teorija je da su počele bježati tijekom rata te su plivale od otoka do otoka - kaže Colnago.
- Plivale!? - pitamo u nevjerici.
- O da! Plivaju vrhunski, bolje nego ljudi - smije se Nikola našem neznanju.
Silan se trud ulaže u ovaj vinograd i čovjeku dođe žao kada vidi što su nezasitne životinje učinile. No, Nikola kaže kako vrhunskog vina njegovoj obitelji ipak ne nedostaje.
- Otkupljujem kvalitetno grožđe iz ovog područja te sam radim svoja vina. Upravo je u tijeku izgradnja naše vinarije. Godišnje od najboljeg grožđa dobijem oko tisuću i pol litara vrhunskog vina. Kvaliteta nam je najvažnija. Vino točimo samo ovdje, ne želimo u dućane. U trgovačkim lancima nikada nisi siguran kako je vino čuvano, u kojim se uvjetima distribuiralo, skladištilo... Ovdje sam uvjeren da je kvaliteta uvijek na nivou - kaže.
Nautičari koji rado svraćaju na Sv. Klement osim dobrog vina mogu očekivati o odličnu domaću hranu. Nikola se drži jednostavnih menija - ribljeg i mesnog. Od lokalnih obiteljskih gospodarstava nabavlja uvijek svježe lubine, a u ponudi su i polpete od tikvica, salata i kolač, dok mesni meni uključuje odležani ramstek i ćevapčiće. Uvijek se na stolu nađe i sjajnog paškog sira, pršuta i usoljenih inćuna, no ništa pretenciozno.
- Često dolaze gosti s turističkih krstarenja. Dan ranije najave nam koliko kojih menija žele. Kažemo im da se jave kad su u kanalu. Dok oni smoče noge iskrcavajući se, mi postavljamo stol i hrana ih čeka na stolu kada dođu - ponosan je na svoju uslugu Nikola. Nikad nema mira, stalno se vrti oko gostiju i gleda jesu li svima čaše pune. Iako o tome najmanje rado govori, pitamo ga je li ipak nezadovoljan godinom, s obzirom na štetu koju su svinje učinile.
- A čujte... Mogli smo ovdje dobiti barem 740 litara odličnog vina. Naravno da je šteta velika, trošak je ambalaže, dopremanja boca... Sve je to otišlo pod zub divljoj svinji. Zato često kažem kako su divlje svinje na ovom otoku najzaštićenije, odnosno najmanje ugrožene životinje.
- A pritom se i odlično hrane - razmišljamo uz čašu Nikolinog pošipa.