Na Žutu nema mnogo sadržaja, ali čovjek može šetati. Priroda je toliko fascinantna, da ostalo ni ne treba. Važno je samo obući tenisice. Zaputi li se od marine pješke prema gore, odnosno prema vrhu brdašca ispod kojeg "spavaju" brodovi na vezu, može se naići i na prekrasan prizor zalaska sunca. Važno je krenuti trideset minuta prije negoli sunce utone iza obzora, jer toliko otprilike traje šetnja do vrha gdje stoji i pedesetak skulptura, „totema” složenih od kamena. Dokoni nautičari i turisti ovdje slažu te svoje "kamene prikaze" dok čekaju da sunce nestane iza jednog od osamdeset i devet otoka, otočića i hridi u moru Kornata.
- Stani, čovječe, ovo mora da je vrh, tu smo! - govorim Antonu Smrekaru, studentu FPZG-a i pridruženom članu Patrole, mada mi je sasvim jasno da smo od vrha još daleko. No, put je kozji, vrućine su još velike, a škrape se doimaju prilično opasne i sve me to iscrpljuje. Pomalo žalim da smo uopće krenuli.
- Još malo, još malo! - odvraća mi Anton dok poput divokoze hoda po tom strmom i neuređenom putu.
Konačno smo na vrhu. Tu srećemo obitelj iz Njemačke, slave dječji rođendan i čekaju na zalazak. Tu su i tri mladića, upravo su složili svoju kamenu skulpturu pa se sada pored nje fotografiraju, dok iz pozadine strši ljepota Kornata.
- Trebalo nam je oko dvadeset minuta da složimo skulpturu - govore nam uglas, dodajući kako su sezonski zaposlenici poznatog kornatskog restorana Fešta. Slobodni dan su iskoristili za odlazak u prirodu.
- Dobro ste ga složili. Sad ćemo se i mi pored njega fotografirati pa razglasiti na društvenim mrežama da smo ga mi upravo podigli - šalimo se s momcima. Zalazak, ipak, nismo dočekali, mada smo gledali kako sunce polako tone. Jer, trebalo se vratiti po onoj kozjoj stazi nazad na brod. Nismo htjeli to po mraku...
