- Jer dicu vajo olgojit, dobren učit! Dobro činit! Tako možeš s dikon umrit, za sebon spomen ostavit i nastavit živit u očima tujih i svojih - riječi su ovo Tončija Senjkovića iz Dračevice, malog mjesta na otoku Braču, oca dvaju sinova, koje su završile na etiketi bijelog vina obitelji Senjković nazvanog “Tristeza”. Ovo je kvalitetno vino na tržište izašlo prije desetak dana i posljednje je u nizu vina koja su na spomen članovima ove obitelji.
Tonči je preminuo prošle godine pa su sinovi Lari i Saša njemu u čast stvorili osvježavajući pošip prožet tugom. Ali i ponosom. Jer Senjkovići su ponosna familija koja se vinarstvom na ovom kamenom otoku bavi preko sto godina.
Ostavili poslove
- Moj je pranono Ambrozio, zvani Bosso, bio zvonar crkve u Nerežišćima i prvi je krenuo s proizvodnjom vina. U to se vrime sve davalo u zadruge i zapravo nije bilo ni etikete. Bosso je imao četiri ćere, pa je moja nona, zajedno sa svojim mužem, nastavila obiteljsku tradiciju koja se prenosila po ženskoj lozi. I oni su imali same ćere, pa kad se moja mati udala za mog oca, tradicija je opet nastavljena.
I onda smo, nakon tri generacije samih žena, stigli moj brat i ja te smo, 2003. godine, odlučili ostaviti svoje dotadašnje poslove i u potpunosti se posvetiti proizvodnji obiteljskog vina. Ali ovaj put, na potpuno drugačiji način - prepričava nam početak ove duge obiteljske vinske sage Saša Senjković, 39-godišnji vlasnik Vinarije Senjković koji nas je ugostio u svom predivnom dvoru stare kuće odakle je sve krenulo.
Od lopte do loze
Saša je inače bio profesionalni nogometaš. Sa 17 godina potpisao je prvi ugovor. Igrao je u Hajduku, pa bio na posudbi u Sloveniji, Bosni... No nakon nekoliko godina shvatio je da takav život ipak nije za njega pa se vratio doma, u svoje malo bračko mjesto. U svoj mir. A baš je u to vrijeme i šest godina stariji brat Lari prodao svoje koče i odustao od ribarskog kruha sa sedam kora i pridružio se bratu i ocu kako bi zajedničkim snagama podigli razinu kvalitete obiteljskog vina i okrenuli novu stranicu tradicije.
- Iako smo znali dosta stvari u vinogradu jer smo ka dica učili uz nona, ipak za podrum nismo imali dovoljno znanja pa smo uzeli ljude koji su nas podučavali. Odlučili smo se isključivo bazirati na kvalitetu, a ne kvantitetu što nono, kod je još bio živ, nije nikako mogao shvatiti. Kad bi vidio što radimo, kako viškove grožđa bacamo, kako režemo određene dijelove trsova da raste manje ploda, mislio je da smo ludi. Bio je toliko ljut da šest mjeseci nije htio s nama pričati, a ni u nije vinograde dolazio. No ostali smo ustrajni jer smo imali cilj: malo boca, visoka cijena i vrhunska kvaliteta - istaknuo je Saša čija obitelj ima 13 hektara vinograda i kad svi dođu na rod, imat će oko 90 tisuća boca.
- Mislili smo samo pokriti Brač i Dalmaciju, ali na kraju, eto, danas izvozimo i u Švedsku, Singapur, Švicarsku... Za sad imamo osam vrsta vina, ali ne prodajemo ih sve. Trenutno ih je šest u prodaji tako da smo dobili jednu lijepu, zaokruženu paletu. Na svakoj našoj etiketi, osim jedne, nalaze se članovi obitelji i poezija koje piše moja žena Magdalena. Crno-bijela fotografija pranona Bossa je na boci plavca koji odležava u bačvama od četiri vrste hrasta, dok je nonina ilustracija s vjenčanja na boci jednog od najboljih hrvatskih rosea simbolično nazvana ‘Spoža’, što znači mladenka.
Bijelo vino ‘Sentiment’ posvetili smo mojoj majci, kao i ‘Tristezu’ ocu. Vino ‘Bročka rič’ jedino nema veze s familijom, već priča o dijalektima otoka Brača i vinskoj tradiciji svakog malog mista - pojašnjava nam Saša, koji je sa svojom suprugom Magdalenom pokrenuo i jednu predivnu eno-gastro priču te tako zapravo proslavio obiteljsko ime.
Degustacije
- Moja je žena kuhar, ali nema školu. Jednostavno uživa u eksperimentiranju s hranom, toliko da je stažirala u Pelegrinija u Šibeniku. I tako smo prije šest godina, prvo za prijatelje, pa kasnije prijatelje prijatelja, započeli naše slow-food degustacije. Na početku smo imali tri slijeda, a danas ih Magdalena radi čak 15.
Kreće s pripremama u 7 ujutro kako bi se sve stiglo do večere. Moram napomenuti kako su apsolutno sve namirnice koje koristimo s otoka, u krugu od 30 kilometara od nas, od polja do mora. Te naše fine-dining degustacije su za ograničen broj ljudi, točnije njih 12. Traju preko tri sata i radimo isključivo na rezervacije.
No unatoč tome neki ljudi već po tri godine čekaju na red za stol... Ta nas je priča zapravo vinula u zvijezde - govori Saša s ponosom. Magdalenina glavna tajna je u tome da ona ne sljubljuje vina s hranom kao ostali, već obrnuto - svako vino ima svoju vrstu hrane.