Ovog utorka, Božo Cerin je skuhao kavu i spremao se baciti talog u WC, što je za njega bila uobičajena jutarnja rutina. U stanu od 28 kvadratnih metara u Prilazu Gjure Deželića 57, u kojem je živio s očuhom Željkom Cerinom, nije to bila jednostavna operacija, jer je morao proći kraj hrpa “spindlova” s DVD-ima i CD-ima, kutija s VHS-kasetama i tko zna čega sve ne što je vezano za njegovu najveću strast - filmove.
Život na minimalcu
Jer, kao što zna svaki zagrebački - danas već i hrvatski - filmoljubac, 54-godišnji Cerin rijedak je filmski fanatik. Iz kina nije izbivao još od sredine šezdesetih, ponekad je uspio pogledati i pet-šest filmova dnevno na različitim dijelovima grada, a i kada je završio školu učenika u privredi, nije bilo izgledno da će se baviti bravarskim zanatom jer se već tada nije micao iz dvorane Narodnog sveučilišta grada Zagreba u Kordunskoj ulici, kasnije prozvanom Kinoteka. Tamo se naposljetku i zaposlio kao biljeter, da bi s vremenom postao neka vrsta domara.
Od malena je skupljao sve što je u vezi s filmom - filmske prospekte, časopise, razglednice, plakate. Početkom osamdesetih, kada su se u nas pojavili VHS rekorderi, izdvojio je nevjerojatnih dvije tisuće DEM i kupio spravu zahvaljujući kojoj će moći početi stvarati svoju prvu kolekciju filmova. Imao je tada i gramofon te oko dvije tisuće albuma, ali je ta opsesija brzo jenjala u korist nove, a osim toga, tržištem su ubrzo zavladali CD-i koji su zauzimali puno manje prostora. A prostor je Boži bio itekako važan. Pogotovo što je doslovno živio u kuhinji, u koju je mogao stavljati što je htio, no u sobi pokojne majke i očuha natrpao je tek nekoliko kutija s VHS-kasetama na ormare. Mali hodnik također je bio zagušen njegovom kolekcijom. Pojava DVD-a samo je pojačala agoniju. Iako je najvrednije filmove uspio prebaciti na diskove, a zahvaljujući DVD rekorderu dobivao je s televizijskog programa sve kvalitetnije kopije omiljenih mu klasika, nerado se lišavao starih kaseta.
Da ih je mogao prodati, zasigurno bi to napravio, jer otkako je Kinoteka zatvorena, njegov je radni status u Zagreb filmu, ustanovi za kulturu koja je posljednje vrijeme vodila tu dvoranu, glasio “neraspoređen”, što znači da je bio na “minimalcu”. Usprkos tome, novi diskovi redovno su stizali, što kupnjom s kioska, što razmjenom ili donacijom od znanaca koji su bili nešto selektivniji u onome što ih zanima. Ukratko, njegov stan bio je pravo skladište, što je posebno živciralo očuha koji protiv toga nije mogao ništa poduzeti: stan je glasio na pastorka, koji ga je uredno otplaćivao (u doba kada je devedesetih dozvoljen otkup, njegova mirovina fizičkog radnika bila je suviše mala da bi se u nešto takvo mogao upustiti), a odnosi su im bili zategnuti ne samo zato što je očuh zaluđenost filmom smatrao glupošću nego i stoga što se godinama pretvarao da uplaćuje novac koji mu je Božo davao za održavanje obiteljskog grobnog mjesta, pa su ga naposljetku gotovo izgubili. Danas je i ono na Božino ime.
Spomenuto jutro, oko osam i trideset, netko je pozvonio. Troje ljudi - jedna žena i dva muškarca - predstavili su se kao policajci u “civilu”. “Došli smo vidjeti čime se vi to bavite. Imamo dojavu da su to nezakonite radnje.” Žena je bila uljudna, muškarci osorni. Tražili su svjedoke za pretres stana, ali ih u kući u kojoj je Božo predstavnik suvlasnika nisu mogli naći, pa su ih potražili u susjednoj zgradi.
Popis u glavi
Božo nije znao da je prošle subote njegov očuh pozvao policiju, pokazao im DVD-e i kasete i vjerojatno ustvrdio da mu je pastorak švercer. U ponedjeljak je u Županijskom sudu izdan nalog za pretres i u utorak je policija zbilja efikasno intervenirala. Nije im bilo sumnjivo to što očuh sustanar prijavljuje pastorka na kojeg glasi stan.
“Gdje vam je katalog toga što imate?” “U glavi”, odgovorio je Božo, a to je zbilja istina. Kada biste ga zamolili da vam posudi neki disk, ponekad biste morali čekati i dva-tri dana da on to pronađe. “Gdje su vam pornići?” “Imam ih nešto, vrlo malo, zanemarivo.” “Gdje vam je kompjutor?” Nema ga. “Cijela ulica priča da vi dilate!” “Navedite bar jednu osobu”, nije se dao iznervirati suvlasnik stana. “Što će vam toliko DVD-a i kaseta?” “To je ljubav prema filmu, zapravo bolest.” “Zašto imate šest DVD-playera?” “Dva su neispravna, ostale koristim naizmjenično. Ne prima svaki sve vrste diskova.” Ovo potonje je točno, jer i sam imam upravo toliko DVD-playera. Za svaki slučaj. Uostalom, koštaju manje od 200 kuna.
U marici s blagom
Kada su u kuhinji, kod televizora na ukrasnoj polici, ugledali bombu, nastala je panika. Božo ih je umirio da u njoj nema ni detonatora ni eksploziva, da je to poklon susjeda (s čijom mu je majkom očuh u dugogodišnjoj vezi) koji je dobio 1995., kada je dotični bio u Tigrovima, međutim, nije pomoglo. Stigao je pirotehničar s fotografom koji je snimio stan, a pretres je nastavljen kod susjede, gdje su pronašli još četiri takve bombe, no u istom stanju.
“Pa vi ste hrvatski rekorder”, zdvojno je rekao jedan od policajaca, “za ovo će nam trebati kamion za selidbe”. Ipak, nije bilo tako, pa su sve počeli trpati u “maricu”, koja je čekala ispred zgrade. Pobrali su dva DVD-rekordera, DVD-playere, spindlove s diskovima i CD-ima, no entuzijazam je jenjao prilikom nošenja prašnjavih kutija s VHS-kasetama, pa su ih polovicu ostavili u stanu. Valjda im je “svanulo” da danas nitko normalan ne dila s takvom starudijom. I Božu su strpali u stražnji dio “marice”, kraj njegova blaga, pa se bez svjetla i bez zraka truckao do policijske postaje u Černomercu, dok su se uokolo rušili spindlovi.
Stigli su tamo oko pola jedan, a podatke mu je zaprimio - za promjenu - vrlo ljubazan policajac, kojem je Božo pokazao članak što sam ga o njemu u ljeto 2004. napisao u časopisu “Hollywood”, naslovljen “Movie Freak”. Policajac je čak znao što to znači.
Strpali su ga zatim u prostoriju veličine 12 kvadratnih metara s još četiri muškarca. Svi su pušili, pa je Božo kao nepušač zamolio da izađe van. Kada se vratio, upoznao je svoje prisilne susjede. Jedan je ukrao kutiju cigareta prodavačici na kiosku, “jer mu se pušilo”. Očito je bio stalni gost postaje na Černomercu. Drugi je ukrao bicikl, a treći je dobio od supruge tavicom po glavi, jer je došao pijan kući. Četvrti? Dosta bizaran slučaj: prijavio je da ga rođak uznemirava, pa su ga - u svrhu zaštite - strpali u postaju. Kada su Božu pitali zbog čega je ovdje, zaključili su isto što i policija: “Pa ti su tu zbog dilanja.”
Ispitivao ga je jedan od dva policajca koji su obavljali pretres (na dokumentu o zapljeni potpisao se kao Kristijan Vuković) i opet su slijedila ista pitanja: gdje ti je katalog, kome prodaješ diskove itd. i sl.
Oko pola sedam poslijepodne policajac ga je obavijestio da ga više ne može zadržati na običnom ispitivanju - to smije trajati samo šest sati - nego ga mora uhititi. Naime, nisu još uspjeli izbrojati njegove diskove i VHS-kasete, pa ga moraju još zadržati. Božo je bio zgranut: pa na svakom spindlu ima sto diskova, a uzeli su tek dio njegovih VHS-a, svaki klinac ustanovio bi brojno stanje za manje od sat vremena.
Shvatio je da mu nema druge nego se povinovati propisima, ali je zavapio da čitav dan nije ništa jeo, nije čak ni doručkovao, može li dobiti bar sendvič? “Nismo mi pučka kuhinja”, dobio je odgovor. Ipak, kada se ustanovilo da svoju hranu može platiti, jedan od policajaca skoknuo mu je po burek.
Rođeni pehist
Oko deset uvečer su ga pustili kući. U papirima o oduzetoj imovini piše da je zaplijenjeno 788 VHS-kaseta, 13.987 komada CD-a i DVD-a, 6 DVD-playera, dva DVD-rekordera, jedan CD player, jedan reciever i jedna ručna bomba M 75 bez detonatora i eksploziva.
Božo se vratio u sada prazan stan i vjerojatno razmišljao kakav je pehist. Dok je radio u Kinoteci, imao je fenomenalnu kolekciju plakata koju je držao u ostavi iza ekrana. Na plakat “Shoguna” osobno mu se potpisao Richard Chamberlain, dok je snimao u Zagrebu, Martin Sheen dao mu je autogram na plakat “Apokalipse danas”, a najveća dragocjenost bio je potpis Roberta Mitchuma na plakat filma Howarda Hawksa “El Dorado”. Pod izgovorom da uklanja stari papir koji bi mogao izazvati požar, tadašnji voditelj Kinoteke Dinko Opašić otpremio je sve plakate u Hrvatsku kinoteku, a da pritom Božu o tome uopće nije obavijestio: nije mu dao priliku da zadrži svoje najveće dragocjenosti. Tko zna, možda su u Hrvatskoj kinoteci, kada su selektirali duplikate, upravo te plakate otpisali kao škart.
Višemjesečna istraga
I sada bi se moglo dogoditi da Božo ostane i bez kolekcije koju je skupljao puna tri desetljeća. A sve se to događa čovjeku kojeg je strast prema filmu držala podalje od stranputice, kojom su se zaputili mnogi njegovi vršnjaci, ponikli u sličnoj sredini.
Je li tako nešto moguće? Svakako, ništa od onoga što su mu oduzeli neće brzo dobiti natrag. “Hardware” bi mu morali vratiti jer nije ukraden, diskovi na kojima su filmovi snimljeni s televizije ili prebačeni s VHS-a su neprijeporni, “test diskovi” kojima su ga obdarivali distributeri također su čisti, ali već kopije DVD-a posuđenih iz videoteka nisu baš legalne. Uostalom, na svakome od njih piše da je kopiranje zabranjeno. No tko će ustanoviti što je od 13.987 DVD-a i CD-a legalno, a što ne? Policajac koji na službenom dokumentu napiše “spin” umjesto “spindle” i kojem je Božo dobacio da u svom automobilu zasigurno koristi CD ili USB stick s nelegalnim MP3 snimkama? Takva bi istraga mogla potrajati mjesecima. I zašto da se policija njome uopće bavi? Pa danas u nas više i nema klasičnih dilera DVD-a, samo u Srbiji i Bosni gdje se piratske kopije prodaju na ulicama.
Što zna policija?
Ono malo “pirata” na jakuševačkom sajmu ionako točno znaju kada tamo počinju patrolirati čuvari reda i zakona, a njihove su mušterije slučajni namjernici slabijeg imovinskog stanja. Što će vam dileri u sredini gdje svaki školarac zna skinuti dobru snimku s interneta i spojiti je s hrvatskim ili srpskim podnaslovima. Kao i droga, škole su najbolje mjesto za dilanje DVD-a, no u puno slučajeva tu i nema prave piraterije, jer na internetu je često u modi besplatno “skidanje”, koje potiču angažirani filmaši i glazbenici, grozeći se profita velikih kompanija.
Zna li to naša policija? Nisam siguran, ali u to ćete se uvjeriti tek kada zakucaju na vaša vrata.