RADIJE ĆE U SAPUNICE

NEDJELJNI DONOSI Neugodna istina: Kazališta plaćaju glumce bez obzira na satnicu, neki rade, a drugi GODINAMA nisu glumili...

HNK samo na plaće stalno zaposlenih glumaca troši od 90 do 100 milijuna kuna svog budžeta
 Goran Mehkek / Cropix

ZAGREB - To nepismeni novinari često pišu razne gluposti. Dakle, mene vozač u 6.15 vozi na snimanje, a u 19 sati me vraća na predstavu, i tako svaki dan, šest mjeseci.

A onda se pojavi bombastični naslov da zarađujem ne znam koliko. Ako zbrojite moje radne sate i podijelite ih na satnicu, vidjet ćete da moja ukupna primanja nisu veća od plaće neke obične žene sa srednjom školom. Pa ja sam glumica, umjetnica. Ne prodajem ja cipele.

Prema tome, potplaćena sam!” dramatično je nedavno u “Otvorenom” izjavila Ankica Dobrić, glumica desetljećima zaposlena u zagrebačkom kazalištu Gavella. U kojem nije glumila ni u jednom projektu gotovo šest godina. Zadnja predstava u kojoj se našla u podjeli bio je Čehovljev “Ivanov” u režiji Nenni Delmestre iz 2006. Na tu se činjenicu, međutim, nije osvrnula gostujući na HTV-u.

Ankica Dobrić nije izolirani slučaj. Svaka hrvatska kazališna kuća u ansamblu ima članova koji godinama nisu glumili ni u jednom projektu. Naime, glumci se, neovisno o projektima i zalaganju, nalaze na stalnoj plaći kazališne kuće koju često financiraju porezni obveznici, po čemu je Hrvatska jedna od rijetkih država u Europi. Ne postoji nikakva obveza, nagrada ili sankcija, već je sve stvar dogovora. Vani se glumce u kazalištu uzima za konkretan projekt, dogovore se uvjeti, čime se potiče konkurencija i omogućava pravedno honoriranje po realnim zaslugama.

Želja za radom

Plaće glumaca zaposlenih u zagrebačkim gradskim kazalištima variraju od šest do jedanaest tisuća kuna neto. Pritom, taj raspon bitno više ovisi o godinama staža nego o radnoj satnici. Zakon o kazalištu jednostavno ne predviđa sankcije za one koji godinama primaju plaću, a ne rade. Poznata je opaska Predraga Petrovića, glumca Zagrebačkog kazališta lutaka, koji je u više navrata izjavljivao da je bolje plaćen od Roberta De Nira. Bobby je, veli Petrović, morao odraditi svaki honorar koji je primio.

- Naravno da je problem sustava. Zdrava logika nalaže da bi oni koji najviše rade trebali i najviše zarađivati. No, situacija nije ni izblizu takva - kaže Ozren Grabarić, glumac koji u svojoj Gavelli već godinama igra u gotovo svim predstavama. Trenutačno su mu na repertoru “Četvrta sestra”, “San Ivanjske noći”, “Život je san”, “Peer Gynt”, “Tartuffe”, “Leda”, “Ženidba” i “Dundo Maroje”.

Grabarić pritom ističe da tema oko angažmana glumaca izvan matične kuće povlači još mnoga pitanja.

- Recimo, pitanje ansambla i ljudi koji ga čine. Neki nemaju vremena gostovati u drugim projektima, a imate onih koji to uopće ne rade i ne žele raditi. Ili ih redatelji ne žele angažirati - nastavlja.

- Ne fušaju svi jednako i na jednak način, ako se tu uopće može govoriti o fušu. Neki to rade u dogovoru s redateljem, a neki pak nauštrb ansambala u kojima rade. Naravno da je bilo slučajeva kada su glumci fušali, bez dogovora s redateljem - rekao nam je na kraju razgovora ne želeći o imenima.

Mnogi glumci primaju solidnu plaću koja porezne obveznike u bruto iznosu košta i po 15-20 tisuća kuna mjesečno. U isto vrijeme imaju vremena glumiti u sapunicama i filmovima, a zanemaruju matično kazalište koje ih uredno plaća.

Katastrofično finale

Srbija je jedina druga europska zemlja koja koristi ovakav sustav. Do do iste mjere socijalno orijentiran sustav u Beogradu ovih je dana došao do apsurda. Kako objavljuju tamošnji mediji, Gradski ured za kulturu najavio je ukidanje financiranja svih novih predstava u 2012. godini. Osigurat će isključivo sredstva za hladni pogon i plaće, a ravnateljima kazališnih kuća poručuju neka se snađu. Ili neka igraju isključivo reprizne predstave.

Kokan Mladenović, direktor uglednoga beogradskog Ateljea 212, još je lani izjavljivao kako je aktualni kazališni sustav došao do apsurda.

- Mislim da treba raspustiti modele stalnih angažmana. Bilo bi logično raditi ugovore i angažirati posebne autorske i izvođačke timove za svaku konkretnu predstavu - smatra.

U Hrvatskoj nema ni naznaka ovakvog katastrofičnog finala, no analogija ipak postoji. U samo dvije godine, dakle od 2009., iznos koji Grad Zagreb izdavaja za kazalište smanjio se za punu četvrtinu. Što se odrazilo isključivo na programska sredstva, odnosno budžete samih predstava.

Većina hrvatskih kazališta za programe raspolaže s prosječno desetak posto ukupnog proračuna. Primjerice najskupljem, središnjem HNK, od ukupnih 100 milijuna kuna na hladni pogon i plaće 502 zaposlena odlazi više od 90 milijuna kuna godišnje.

Sugovornik zaposlen u jednom hrvatskom kazalištu neslužbeno nam je prepričao nedavnu anegdotu s priprema predstave koja je trenutačno kod njih na repertoaru. Shvativši da je mu jedna glumica uporno ne dolazi na probe baš u četvrtak, redatelj predstave posumnjao je u istinitost njezinih tvrdnji da je bolesna. - Nakon dva, tri telefonska razgovora saznao je da četvrtkom ima neki manji angažman na Hrvatskom radiju pa zato laže i eskivira probe - prepričava .

Da malo tržište ima svojih prednosti, bar kad se radi o transparentnosti, smatra i Goran Grgić. - Bilo je slučajeva kada su neki fušali bez znanja uprave i redatelja, no danas, kada praktički svi znamo sve o svakome, teško da bi tako nešto moglo proći.

Slobodna Dalmacija nedavno je problematizirala slučaj splitske glumice Nives Ivanković. Kako su pisali, zvijezda serije “Ruža vjetrova” toliko se iscrpila na snimanjima RTL-ove sapunice da je morala na bolovanje, zbog čega ju je u predstavi “Kaćuše” u splitskom HNK morala zamijeniti mlada Jelena Bosančić.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU NEDJELJNOG JUTARNJEG

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. rujan 2022 13:25