Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi 2004. godine dobilo je kredit Svjetske banke u iznosu od 40 milijuna dolara. Novac je bio namijenjen kompletnoj reformi sustava socijalne skrbi: od ulaganja u gradnju novih ustanova, građevinskih radova na postojećim zgradama i njihovog opremanja do konzultantskih usluga, edukacije državnih službenika i naposljetku informatizacije sustava, odnosno računalnog umrežavanja svih ustanova u zemlji.
Stavka informatizacije tada se učinila hvalevrijednom idejom, a tadašnja Vlada na čelu s ministrom zdravstva i socijalne skrbi Nevenom Ljubičićem pompozno je najavila projekt tvrdeći da će informatizacija pridonijeti raščišćavanju nereda u sustavu.
Prije svega to se odnosilo na detektiranje svih onih korisnika koji su, zbog činjenice da sve ustanove (državne i lokalne razine te humanitarne organizacije) nisu međusobno povezane pa su brojni korisnici koristili socijalne naknade na više adresa odjednom, zbog čega bi drugi, možda manje snalažljivi a socijalno ugroženiji, često ostajali kratkih rukava.
Informatičkim sustavom napokon bi, primjerice, bio izrađen i registar posvojitelja koji bi se za posvajanje djeteta mogli kandidirati u jednoj ustanovi. Za posvajanje djeteta s područja cijele Hrvatske potrebno je obići svih 80 centara socijalne skrbi u zemlji. U jednom centru možete podnijeti zahtjev samo za posvajanje djece koja žive u mjestu u kojem je smješten centar u kojem ste podnijeli zahtjev.
Novi računalni sustav imao je za svoj cilj i automatizaciju procesa dobivanja socijalnih naknada. Prijave korisnika više ne bi trebali sami, pješice, obrađivati državni službenici, već bi sustav sam, unosom imena korisnika u računalni sustav, detektirao koja prava građanin ostvaruje te im prema tome računao i ispisivao visinu socijalne naknade. Osim što bi službenicima zbog toga ostalo znatno više vremena za razgovor i suradnju sa strankom, smanjio bi se i prostor za manipulaciju jer bi sustav sam alarmirao svaki pokušaj državnog službenika koji bi na svoju ruku pokušao unositi promjene prava korisnika. Liste čekanja u domovima umirovljenika i domovima za nemoćne postale bi javno dostupni dokumenti.
Sustav će biti, najavljivalo se, znatno efikasniji, a socijalna pomoć pravednije preraspodijeljena među većim brojem socijalno ugroženih građana.
No iza pompoznog projekta koji je izgledao kao možda i najmoćniji računalni sustav u zemlji, zapravo su se skrivale malverzacije, zataškavanja Vlade, lažirana izvješća koja su se slala Svjetskoj banci, sumnjivi natječaji i ugovori potpisani s IT tvrtkama.
Cijeli sustav informatizacije započet je 2007. godine, država je u njega uložila 40 milijuna kuna koje će naposljetku morati platiti porezni obveznici odnosno građani Republike Hrvatske, a sustav ne funkcionira ni dandanas. Ni tri godine otkako je morao zaživjeti.
Strašna istina o propaloj informatizaciji počela je isplivavati na površinu kada je nova ministrica socijalne politike i mladih Milanka Opačić javno utvrdila da su sredstva Svjetske banke utrošena nenamjenski.
- Ni osam godina od dobivanja kredita Svjetske banke za reformu socijale, sustav se nije uspio ni informatizirati, odnosno umrežiti postojeće centre i ustanove te napraviti jedinstvenu bazu podataka. Novac je potrošen, građani će kredit vratiti, a sustav ne funkcionira. Zato u ovom trenutku nije moguće formirati registar posvojitelja, ali ni kontrolu socijalnih naknada. U sljedećih godinu dana na nama je da taj sustav osposobimo te uvedemo potreban red i kontrolu - izjavila je nedavno u intervjuu za Jutarnji.
Novinari Nedjeljnog nakon toga su se dali u višednevno istraživanje, da bi se naposljetku dokopali šokantnog izvješća interne kontrole u novoosnovanom ministarstvu. Ono otkriva kako je bivša Vlada potrošila sredstva, podijelila ih sedam tvrtki koji posao nisu odradile na predviđeni način, a zaključak je da će biti potrebno uložiti dodatne milijune kuna kako bi sustav profunkcionirao.
(...)