Bez duplerice, Playboy bi bio samo još jedan književni časopis”, ustvrdio je svojedobno Hugh Hefner. Duplerica je oduvijek njegov potpis, njegova umjetnička forma. U malo više od 62 godine postojanja najslavnijeg muškog magazina u povijesti osobno je odabrao sedam stotina fotografija koje su izašle na posteru pod egidom: Playmate of the Month.
Duplerica je sama bit Playboya, njegova legitimacija. Hef ju je osmislio, promovirao i srčano branio od žučnih napada i zdesna i slijeva - od konzervativnih dušobrižnika koji su smatrali da američku djecu nagoni na blud i vodi ravno u pakao do bijesnih feministkinja koje su smatrale da je riječ o sirovoj eksploataciji žena.
I jedni i drugi, ako takvih još ima, sad valjda trljaju ruke. Ovih su dana, naime, svi svjetski mediji prenijeli vijest: mladi je urednički lav Cory Jones predložio, a 89-godišnji se Hef složio - Playboy dalje može i mora bez golotinje. Tužna prigoda, ali i sjajna prilika za još jedan živopisan, bogato ilustriran pregled slavne prošlosti najvećeg magazina za muškarce svih vremena.
AMBICIOZNA IDEJA
Priča je dobro poznata, ali vrijedi se prisjetiti: netom nakon što je dao otkaz u etabliranom Esquireu, razočaran jer mu nisu odobrili povišicu od pet dolara, mladi nadobudni novinar Hugh Hefner odluči pokrenuti vlastito izdanje. Rođen u Chicagu, veteran Drugog svjetskog rata, odmalena fasciniran pin-up slikama dobrih djevojaka, alergičan na krute moralne zasade američkog društva, Hef je ciljao modernog, mladog građanina Amerike. Novac koji je uspio prikupiti, uključujući majčinih tisuću dolara, nije bio dostatan za prvotnu ambicioznu ideju: snimiti golu djevojku u tada pionirskoj 3-D tehnici. Sreća ga je ipak poslužila pa je za znatno manji iznos od jednog čikaškog izdavača kupio prava na objavu fotografija obnažene Marilyn Monroe na crvenom baršunu, snimljenih za kalendar. Slike kakve nikad dotad nije objavio nijedan mainstream magazin.
Prvi američki Playboy
Ne znajući hoće li ikad uspjeti izdati drugi broj Playboya, Hef nije datirao naslovnicu svojeg izdanja, usput mu produljujući vijek prodaje. Marilyn je bila i na naslovnici i na toj jednoj, danas ikoničnoj, slici - kao prva Playboyeva djevojka, Miss December. Ipak, ona nije bila Playmate, nego Sweetheart of the Month. Uoči samog puštanja u tisak Hefov se magazin još zvao Stag Party (što bi se reklo: Momačka zabava), ali ga je advokat postojećeg, mnogo čednijeg magazina Stag natjerao da ime u zadnji čas promijeni, a sadržaj se ipak nije stiglo prilagođavati. Kako god, prvo izdanje Playboya prodalo se u fantastičnih 54.000 primjeraka, a prva djevojka mjeseca pod egidom Playmate of the Month, primjereno novom imenu magazina, koju je osmislila Hefova tadašnja žena Millie, izašla je već u siječnju 1954. Bila je to Margie Harrison, profesionalni model, čija je akt-fotografija, kao i Marilyn, izašla na jednoj stranici. Već u srpanjskom broju djevojka mjeseca prostrla se na dvije stranice. Za tu se duplericu razgolitila Janet Pilgrim, inače tajnica u Playboyevu uredu, koja se nagodila: slikat će se gola ako joj gazda kupi adresograf, uredski stroj za tiskanje adresa koji joj je uvelike olakšavao posao. A pseudonim (Hodočasnik) joj je smislio Hef kako bi se narugao puritancima.
Trostrani poster, koji se zadržao do danas, prvi se put pojavio u ožujku 1956.
U početku, plejmejtice su bile profesionalni fotomodeli, djevojke koje su se slikale za kalendare, postere i slična izdanja koja bi visjela po zidovima garaža. Jednobojne pozadine, jednostavna, skromna rasvjeta, modeli izvan bilo kakvog konteksta. No, vrlo brzo, već iduće godine, čim si je mogao priuštiti produkciju snimanja duplerica, Hef je ustanovio novi žanr i svijetu predstavio - djevojku iz susjedstva, zapravo fotografski produžetak pin-up estetike koju je obožavao. A kako je fama o magazinu koji ruši tabue i promovira slobodu mišljenja i ponašanja brzo rasla, za snimanje su se počele prijavljivati odvažnije djevojke raznih zanimanja - tajnice, stjuardese, knjižničarke, plesačice… Bio je to prvi pravi znak emancipacije koju je američkim ženama, a i muškarcima, donio Playboy. Amerika se nepovratno mijenjala pod utjecajem čovjeka koji je mladim muškarcima htio približiti zgodnu susjedu onakvu kakvom je vole zamišljati - golu golcatu. I ta ih je, možda dostupna, susjeda s duplerice uvijek, baš uvijek, gledala ravno u oči. Tko bi joj odolio!
Pin up kraljica Bettie Page bila je jedna od prvih Playmates Of the Month
Što se, dakle, dogodilo da se Playboy sad odriče svojeg najvećeg blaga?
Kad sam se zaposlio kao urednik u hrvatskom izdanju Playboya, dali su mi finu dominikansku cigaru Don Diego Playboy i majicu s velikim logom zeca na kojoj je pisalo I READ THE ARTICLES. Natpis je, naravno, duhovito sugerirao da Playboy ne kupujemo radi cica i guzica, nego radi briljantnih intervjua s najvažnijim svjetskim facama i vrhunskih članaka i proze koju potpisuju najveće svjetske literarne mange. A tu se Playboy doista oduvijek imao čime podičiti: u doba opće frtutme na relaciji SAD - Kuba, Playboy je imao ekskluzivni intervju s Fidelom Castrom. Intervju s Johnom Lennonom napravljen je nekoliko dana prije i objavljen nekoliko dana nakon što je ubijen na ulici. Svoje su programe i uvjerenja u Playboyu iznosili Malcolm X i Martin Luther King. O najslavnijim svjetskim umjetnicima, političarima, glumcima, redateljima, TV zvijezdama, sportašima, rokerima, reperima da i ne govorimo - popis je podugačak, jer svi su se htjeli očešati o provokativan, naprednjački imidž koji je donosio Playboy. A u njemu su pisali Tom Wolfe, Truman Capote, John Updike, Kurt Vonnegut…
Ali taj natpis na majici potiho je sugerirao još nešto. Možemo se mi, naime, sprdati na račun tipa koji svoj ekskluzivni pogled na tajnu ženskog tijela opravdava interesom za premium sadržaj, modernu umjetnost, brze aute, kul arhitekturu, holivudske koktele, cigare i najbolji viski, no pravo je pitanje jesmo li doista načistu s našom Miss siječnja. Ili je se ipak malo sramimo? Mislimo li o njoj, ipak, kao o nekoj lakoj ženskoj koju baš ne bismo rado predstavili svojoj mami? Je li seksualna revolucija, koje je Hef krucijalni protagonist, ipak na kraju pojela svoju djecu?
Anita Ekberg bila je prva filmska zvijezda koja se skinula za Playboy
U NAŠIM KRAJEVIMA
Kad je Playboy stigao u naše krajeve, a bilo je to u veljači 1997., u Gradskoj kavani na Jelačić placu održana je velika promocija za koju se tražila pozivnica više. Bio je to prvi znak da nam je krenulo nabolje: Playboy je bio praktički prvi magazin devedesetih koji se nije bavio izravnim posljedicama rata, okrenuvši se svijetloj budućnosti i potrošačkom konformizmu zapadnog tipa. Uz internacionalni urednički crew, originalni urednik hrvatskog Playboya, pokojni bonvivan Vladimir Tomić, predstavio je i djevojku s duplerice, Nizozemku Annu-Marie Goddard, inače zaštitno “lice” Playboyeve 40. obljetnice. U istom je prvom broju hrvatskog Playboya, i na njegovoj naslovnici, bila Lucija Šerbedžija, koja se razmjerno pristojno obnažila pred kamerom Lidije Mataje. Ali ona je glumica, poznata kći poznatog oca, a to se ne računa - na duplericu mogu samo obične zgodne djevojke do kojih mogu obični pristojni momci. Bilo je tu, doduše, i drugih domaćih cura - u prvom izdanju hrvatskog Playboya pokazane su i fotografije Pompea Posara, Hefova omiljenog fotića iz slavnih dana, koji je odrastao u Zagrebu. On je 1980. proputovao obalom Jadrana i snimio fotografije na kojima su svoje draži izložile djevojke iz bivše SFRJ: Vinka Skansi, Boba Žuvić, Rajna Opačić, Trešnja Novalić, Vesna Vrabec, Jagoda Šimić, Mirjana Vulić… Objavljene su u Playboyu u svibnju 1981., a dijelom su čak bile neovlašteno prenesene u tadašnjem Startu, visokotiražnom dvotjedniku koji je svoj uspjeh izgradio pokušavajući slijediti Playboyevu formulu. Pompeo Posar izgladio je stvar i sve je prošlo bez posljedica.
Dvadeset godina kasnije intervjuirao sam ga u njegovu domu u Chicagu, ni sat hoda od Playboyevih ureda uz jezero Michigan. Na tečnom hrvatskom evocirao je uspomene sa snimanja djevojaka - a snimao je za Playboy od kraja pedesetih godina prošlog stoljeća i bio čovjek od Hefova najvećeg povjerenja. Fini gospodin, nimalo ciničan prema svojem poslu, volio je svoje modele i o njima je govorio sve najljepše. I one su voljele njega - s većinom je ostao u pravim prijateljskim odnosima. Njegov je entuzijazam bio zarazan - gdje god bio, uvijek bi, zajedno sa suprugom, motrio koja bi djevojka pred njegovim objektivom mogla dati najbolje od sebe i pristupao im s neodoljivim šarmom. Umro je tri mjeseca nakon tog našeg intervjua i s njim je, danas mi se čini, umrla i ta čedna, romantična ideja o ljepoti ženske nagosti u četverobojnoj štampi.
PUKA EKSPLOATACIJA
Zagovornicima teorije o pukoj Playboyevoj eksploataciji žene kao seksualnog objekta mogu, iz prve ruke, reći samo to da je naša ljubav uvijek bila uzajamna.
Anegdote su, naravno, brojne. Hrvatski je Playboy bio prvi u regiji, prije slovenskog i srpskog, pa su se u njemu htjele ogledati i djevojke iz našeg susjedstva. Sjećam se diplomantice matematike iz Novog Sada, zgodne mlade žene koja je došla s dečkom i vrućom željom da postane Playboyeva Djevojka mjeseca. Bosanke koja je pitala koliko košta da izađe na duplerici. Slovenke koja je u redakciji zadigla “srajco”, pokazala gole grudi i pitala kaj bi to bilo okej... Bilo je, punčka.
A danas poznata estradna zvijezda još se kao maloljetnica pojavila u redakciji u pratnji ambiciozne majke koja je jamčila za nju i inzistirala da je snimamo za duplericu, što je tadašnji urednik, s autoritetom pravog profesionalca, glatko odbio rekavši joj da je jako zgodna i neka se vrati kad napuni 18. I vratila se, dvaput.
Istina, sjećam se samo jedne Playboyeve djevojke mjeseca koja je zamolila da više ne objavljujemo njezine slike jer se upravo udala i to joj je malo nezgodno… Sve su druge djevojke bile ponosne na svoju Playboy priču.
Prvi hrvatski Playboy
DRAMATIČNI ZAOKRET
Što, dakle, stoji iza ovog dramatičnog zaokreta Playboya?
Da bi opstao na tržištu gdje najveći dio marketinškog kolača preotmu najpoćudniji, u ovom slučaju moderni muški magazini poput Maxima ili GQ-a, koji su se pojavili 90-ih godina prošlog stoljeća, moraš se prilagoditi. Playboy se godinama prodavao većinom u pretplati, što je san svakog izdavača, koji u pravilu muku muči s remitendom. Pretplatu na Playboy američki su sinovi nasljeđivali od očeva - taj se običaj, pogrešno, činio neuništivim. Bilo je to pitanje tradicije i tople nostalgije: svatko pamti svoj prvi Playboy - tko bi okrenuo leđa onome što je Hef svojedobno nazvao vratima koja mlado muško vode iz adolescencije u odraslost.
Na američkim je kioscima Playboy i dandanas izložen u neprozirnoj foliji, za razliku od nelojalne konkurencije koja uredno donosi seksi slike atraktivnih žena, pokrivenih na strateškim mjestima. Oni su u puno boljoj poziciji za pregovore s oglašivačima.
Ali, u civilizacijskom kontekstu, što je stvarno poštenije: skinuti se do kraja ili ostaviti pokoju krpicu na sebi, ne bi li se mlada dama jednom ipak možda udala svijetla obraza?
I sâm sam, kao urednik koji na kraju godine odgovara za rezultate proizvoda, bio frustriran zbog konzervativnog stava oglašivača. Naime, otkako novine i časopisi više ne žive od prodane naklade, oglašivač je bog i batina. A magazinu koji golotinju nosi na svom stijegu nije lako privući iole konzervativnijeg klijenta. Ukratko, borite se za opstanak u areni s lavovima koji se prave da su mačkice, jer nose gaćice. U totalno pornografiziranom svijetu, gdje vas čak i od snuff porna dijeli samo klik miša, pubični su pejzaži težak prijestup.
Ideja deseksualiziranog, “pristojnijeg” Playboya nije nova. Ali, kako se pokazalo, nije baš ni uspješna. Kad je 2004. glavnim urednikom hrvatskog Playboya postao Denis Kuljiš, odmah je, anticipirajući današnji potez Playboyeva menadžmenta, u svojem prvom broju objavio dva editorijala u kojima dvije glavne protagonistice, inače javno poznate ljepotice, nisu pokazale bogznašto - jednoj smo jedva jedvice na jednoj fotografiji naslutili bradavicu, dok nam druga nije dala ni toliko. Sljedeći broj Playboya zabilježio je postotno najveći pad prodaje otkako je hrvatskog Playboya. Srećom, brzo smo se opametili...
Kad sam, pak, kao novopečeni glavni urednik Playboya otišao na brifing u newyorško uredništvo, upoznao sam ondje Erwina Arnadu, urednika budućeg indonežanskog Playboya koji se upravo pokretao. Mnogoljudna, većinski muslimanska zemlja, Indonezija si nije mogla priuštiti Hefov pristup - bilo je to prvo međunarodno izdanje koje je izašlo s duplericom na kojoj je plejmejtica bila posve odjevena. I svejedno su imali ozbiljnih problema. Odmah nakon izlaska prvoga broja redakcija je doživjela pravu opsadu i vlasnik zgrade u Džakarti morao im je, iz sigurnosnih razloga, otkazati najam. Uredništvo se poslije preselilo na Bali, no ni to nije pomoglo - glavni urednik, dečko s kojim sam te večeri na Manhattanu popio samo jedno pivo jer je žurio na koncert Rolling Stonesa za koji nije imao kartu, osuđen je na zatvorsku kaznu, a i do grla odjevena djevojka s duplerice bila je sudski gonjena zbog nemorala.
BEZUVJETNA PREDAJA
Kamo danas ide Hefnerov Playboy? Otkad je playboy.com postao “safe-for-work”, što bi valjda trebalo značiti da u radno vrijeme slobodno možete surfati bez rizika da će vas pretpostavljeni zateći kako mišem mazite virtualne gole cure, slijedi i konačni udarac: duplerice se, javljaju iz centrale, neće posve odreći, samo će ih obući za novo doba.
Smrdi to ipak na bezuvjetnu predaju - želiš li opstati, drž’ gaće i smješkaj se prijetvorno.
Na kraju ostaje gorak okus izgubljene bitke. Možda će se upristojeni Playboy, u kojem Hefner danas još ima 30-postotni udio, i čiji milijunski poslovni minus kompenziraju internacionalna izdanja, malko oporaviti, ali - jesmo li se za to borili?
I još jedan štiklec. Površnom promatraču nevjerojatno, ali istinito: u sve 62 godine izlaženja američki Playboy baš nikada na svojoj naslovnici nije pokazao čak ni žensku bradavicu.