Zvuči kao roman, iako je na kraju ispao magazin. Neven Kepeski, tip koji je, tada, imao iskustvo osvajanja književne nagrade, pokretanja televizijske emisije, kreiranja radioemisije i pokretanja dobrog punk banda nazvanog Psihomodo pop, došao je u zgradu EPH s idejom pokretanja tinejdžerskih novina. Većina novinara vodila bi veliku i važnu novinu, a Kepeski je izabrao nešto drukčije - kreirao je malu i važnu novinu - OK!. Danas, 15 godina kasnije, govori koji mu je bio vrag.
Kako je nastao OK!?
- Predavao sam u školi i cijelo vrijeme mislio se posvetiti znanosti, tako da sam i magistrirao književnost. U jednom sam trenutku vodio osobnu dvojbu, baviti se književnošću ili je to ipak predosadno za moj temperament. Te, 1994., novinsko je tržište bilo već formirano. Ono što mi se činilo da nedostaje jest tinejdžerski magazin. Niša koja je u tom trenutku bila slobodna učinila mi se zabavnom, pa sam počeo to raditi. Do tada sam već pokrenuo emisiju ‘Briljanteen’ na HTV-u; ta emisija se prikazuje i danas, i uz TV kalendar je, čini mi se, najdugovječnija emisija. U skladu s time napravio sam jedan mali projekt, tinejdžerske novine, i ponudio ga EPH.
Kakav je koncept OK-a, magazina koji se prodaje u 80 tisuća primjeraka?
- Od prvog broja do danas to je total teen magazin. Većina drugih koji su kretali na to područje mislili su da to mora biti muzički magazin, a mi smo u samom početku taj koncept bitno raširili, pa je muzika samo jedan dio, i ne odlučujući. U doba kada smo mi bili mladi, muzika jest bila bitan dio identiteta, ali novi tinejdžeri donose novi način razmišljanja, nove načine života i zakonitosti. Muzika njima nije najvažniji dio lifestyla. Zato, među ostalim, u Hrvatskoj i ne uspijevaju izrazito muzički magazini jer više ne vrijedi ona rečenica - ono si što slušaš.
Total teen magazin? Na što konkretno mislite kada tako govorite o magazinu za tinejdžere?
- Ovim smo magazinom pokrili sva područja interesa tinejdžera, od spolnosti, škole, problema odrastanja, problema sa samim sobom, pa do entertainmenta, i taj se koncept pokazao vrlo uspješnim. Usporedimo li to s kretanjima na svjetskoj sceni, na kojoj je najpoznatiji magazin Bravo, koji je muzički magazin, mi smo kombinacija magazina Bravo i Bravo girl. Od 2000. je OK! najjači mjesečnik u Hrvatskoj. Hrvatska je jedina zemlja u Europi u kojoj je prvi mjesečnik onaj koji je namijenjen tinejdžerima. Imamo neku vrstu autentičnog koncepta rađanja magazina koji se pokazuje odličnim. Već pet godina postoji i izdanje u Srbiji, s vrlo respektabilnom nakladom. Četrdeset tisuća primjeraka koji se prodaju u Srbiji dovoljni su da se bude drugi na tržištu Hrvatske.
Koliko je OK! angažiran?
- OK! izbjegava biti edukativan ‘na prvu loptu’, nije mu namjera zamijeniti školu. OK! je informativan, zabavan i prijateljski naklonjen čitateljima. Naizgled možda nema angažman, ali je dosta pouzdan saveznik tinejdžerima, osobito tinejdžericama jer nas prije ostalih čitaju cure, i to zbog rješavanja i svladavanja svih problema odrastanja. Izbjegavamo modele dociranja i pokušavamo prisnim jezikom tinejdžera razgovarati o njihovim problemima, obrađivati ih na način koji je njima najprihvatljiviji.
Evo očekivanog pitanja - kako pristupate seksualnosti?
- Zastupamo liberalni stav i gdje god se bavimo seksualnošću, uvijek naglašavamo da to nije ništa neprirodno, ništa strašno, ništa čega bi se netko trebao sramiti. Ali, naglašavamo da u svemu mora postojati i određena doza odgovornosti i racionalnog ponašanja. U novom broju, koji će tek izaći, u fotostripu se bavimo pitanjem prvog seksa. Pokušavamo prijateljski objasniti čitateljima što bi to trebalo biti. Ako to treba baš nekako definirati, onda mislim kako se može reći da zastupamo liberalno-odgovorni pristup seksualnosti i mislim da tu problematiku tako i treba tretirati.
Roditelje muče nasilje, alkohol, droge...
- Ti problemi muče sve generacije. Svako odrastanje sa sobom nosi određene probleme, kontradikcije. Trudimo se svakom čitatelju ponuditi proaktivan pristup životu. Naravno da smo protiv alkohola, droge i nasilja, ali nikada to ne izričemo kroz zabrane. Jedna od naših najpopularnijih rubrika je ona koja se zove - Stvarni život. Izabrane priče koriste nam da bismo kroz autentičnu priču stvarnog tinejdžera pokazali koje su sve mane, zablude, predrasude i opasnosti nekog problema. Zaključci se tu uvijek sami jednostavno izvlače.
Tko su, u stvari, tinejdžeri?
- Tu postoji zabluda jer se granica pomaknula prema dolje, prema još mlađima. Mislimo da se početak tinejdžerskog doba pojavljuje oko desete godine života. Zato i jesmo u situaciji da je veći dio naše publike mlađi od samog magazina. Tinejdžera ima više nego što ih je nekada bilo jer je to populacija koja počinje sa 10 godina, a izlazi iz tinejdžerske faze s nekih 18. To je naša publika. Zato se i događa da se svake dvije, tri godine izmijeni kompletna publika.
Kako stojite s nakladom? Kriza je u novinarstvu, u gospodarstvu...?
- To je jedini magazin kojemu raste naklada. On poništava sve teorije o krizi tiskanih novina. Mi smo magazin koji nema web izdanje. Jedan od naših postulata je - print, but no web! To je ono što ja zovem suštinskom kontradikcijom, a to imaju i mnogi drugi uspješni brendovi kao Zara, odjeća koja se ne reklamira, Red Bull koji se donedavno nije mogao kupiti u obiteljskom pakiranju i neki drugi. Sadržaj koji nudimo čitateljima namjerno ne distribuiramo preko weba, ali imamo aktivnu publiku na Facebooku. Naša publika je brojala oko 60 tisuća fanova i bili smo donedavno prvi, a onda nas je Jutarnji pretekao.
Osobno mislim da u malim sredinama web ima problema s uspješnosti. On uspijeva samo u sredinama većima od Hrvatske, iako to ne znači da nećemo biti na webu. To je, naravno, zanimljivo, jer naš čitatelj prvo nauči što je televizor, onda se nauči igrati na kompjutoru, a tek tada nauči čitati. To nam govori da dobar autorski koncept, s dobro usmjerenim pristupom potrošačima, tiskano izdanje, ima izgleda. Budućnost tiskanih proizvoda je u specijaliziranim proizvodima. Ni u svijetu se više ne kupuje obična kava, kupuju se tisuće ‘customiziranih’ kava. Tako će biti i s tiskanim izdanjima, svi oni općeg tipa završit će kao i pisaći stroj. Bez obzira na to koliko bio lijep, kakav otisak imao, on će i nadalje biti pisaći stroj.
Tko čini redakciju?
- Redakcija se sastoji od ljudi koje sam probrao tijekom svih ovih godina. Nukleus redakcije čini određeni broj ljudi, među kojima sam i ja, koji mogu shvatiti određeni svjetonazor, rječnik i misli mladih. Okružen sam s dvije urednice koje najbolje rade taj posao.
Jeste li djetinjasti, s obzirom na to da uređujete magazin za one koji su do jučer bili djeca u pravom smislu te riječi?
- Ne. Ozbiljno shvaćam posao. Walt Disney je cijeli život crtao Šilju i Mikija, a njegova kompanija danas je vodeća u svijetu zato što on nikada nije radio neki bergmanovski film nego se držao svog modela posla.
Je li teško raditi tinejdžerski magazin vama koji niste tinejdžer; koliko vam je to strano?
- Zahtjevno je. Morate se prešaltavati na razinu koja više nije vaša. S druge strane, tematika kojom se bavim istodobno je i ono što me pomlađuje. Kad bih se bavio drugim poslom, osjećao bih se starijim, dosadnijim i predvidljivijim nego što sam sada. Ja se OK-em bavim 24 sata na dan. Nije nikakva mudrolija, ali jest pouka: ako se čovjek nečime namjerava baviti, mora se time baviti ozbiljno i onda će možda biti uspješan. Ako si pri svemu neozbiljan, onda sigurno nećeš biti uspješan.
Kako biste ocijenili tinejdžere kao generaciju? Često se razočaramo u njihovu stilu, ukusu...
- Mislim da su vrlo potentni. Tinejdžeri imaju pravo na loš ukus, na predrasude. To ih sve ni na koji način neće delegitimirati da budu kvalitetni, profesionalni, ozbiljni ljudi kada odrastu. Nemam problem s njihovim ‘so caled neukusom’, zabludama, slinjenjem nad jeftinim bendovima. To je proces odrastanja, na neki način i nužan, i mislim da se sada srećemo s generacijama koje prvi put znaju više od svojih roditelja.
U kojem smislu?
- Došli smo, prvi put u povijesti čovječanstva, u situaciju da roditelji ne mogu prenijeti znanja na svoju djecu. Nema više onoga da je otac kovač koji će prenijeti znanje o potkivanju na svoga sina. Veći dio znanja kojim raspolažemo za nove je generacije neupotrebljiv. Danas klinci roditeljima programiraju telefone, pegle, televizore, internetske priključke i prvi smo put u situaciji da su nove generacije obrazovanije, sposobnije i samosvjesnije nego što smo to bili mi. Mislim da je to proces u kojem je transfer znanja s koljena na koljeno - prekinut. Djeci možemo dati samo moralne vrijednosti, a oni nama govore što se sluša, kako se odijeva, što se gleda na televiziji i, u konačnici, kako se živi. Ja si ne postavljam pitanje kamo ide ova mladost. Tinejdžeri idu putem koji meni izgleda vrlo optimistično!