Kakva je razlika između vas i beskućnika? - pitao je Mile klince u osnovnoj školi.
- Pa, beskućnici nemaju iPhone - odgovorila je jedna djevojčica.
Bila je iskrena i simpatična. Svi su se na to nasmijali.
- Znate, roditelji vas stalno tjeraju da ujutro i navečer perete zube, da se redovito tuširate i održavate higijenu. Tako i treba, da naučite o zdravim navikama. Beskućnici to ne mogu. Nemaju svoju kuću, nemaju svoju kupaonicu, niti mjesto gdje mogu oprati zube - ispričao im je Mile.
- Uh, blago njima - dobacio je na to jedan učenik.
Ponovno su svi prasnuli u smijeh.
I Mile s njima, jer ta nevina iskrenost pokazala mu je da dječje oči ipak ne vide beskućnike kao prljave pijance ili narkomane. Upravo je to njegov glavni cilj - razgovarati i s mladima i sa starijima o problematici beskućništva jer su, kako kaže, i oni naši sugrađani koje treba tretirati kao ljude.
A danas nisu rijetki ni beskućnici koji su visokoobrazovani, mladi ili pak ljudi koji su radili tridesetak godina, i u jednom trenutku izgubili sve. Upravo je takvu sudbinu doživio i Mile Mrvalj.
Čovjek bez identiteta
U rodnom Sarajevu imao je posao, kuću, suprugu i prijatelje. Završio je Školu primijenjene umjetnosti i radio kao dekorater scene u kazalištu. Ali, rat je napravio svoje. Rastavio se od supruge, posao mu je propao, a majka mu je umirala od karcinoma. Ono na što je najviše ponosan, kaže, jest to što je ostao uz majku do samoga kraja, dok su svi ostali bježali iz ratnog Sarajeva. Život mu je odjednom krenuo nizbrdo.
Priliku za bolje sutra odlučio je prije šest godina potražiti u Zagrebu jer je čuo da tamo postoje prihvatilišta i da ljudi mogu skupljati boce kako bi preživjeli. Kada je stigao u hrvatsku metropolu uslijedila je još jedna životna bitka. Nije imao osobnu iskaznicu pa je godinama živio kao čovjek bez identiteta. Nije mogao na burzu rada, nije imao zdravstvenu zaštitu, niti socijalnu pomoć, pa nije mogao ni ići u prihvatilište.
Spavao je po razrušenim barakama u gradu. Ali, nije se htio predati. Priključio se projektu Ulične svjetiljke, i kao beskućnik prodavao časopis, od čega je nešto sitno zarađivao. No, dovoljno da mjesečno plati jednu malu sobu u Primorskoj ulici. Hodao je od institucije do institucije tražeći svoje pravo na identitet. U međuvremenu je volontirao. U jeku svoje teške životne situacije Mile je imao snage i volje da pomaže drugima.
Foto: M. Todorov / EPH
- Za pomaganje me inspirirala jedna baka koja mi je ratne zime isplela i darovala vunene rukavice koje su mi više značile nego novac. Dobrota se ne može vagati – kaže 57-godišnji Mile.
Bio je čak nominiran za godišnju nagradu Volonterski Oskar.I konačno, datum 16. siječnja 2014. godine zasigurno nikada neće zaboraviti. Tada je dobio svoju osobnu iskaznicu. Dalo mu je to vjetar u leđa da krene raditi na realizaciji ideja koje su mu pale na pamet dok je bio bez krova nad glavom.
- Ja sam po svojoj prirodi pozitivac. Kada nekome pomognete sa sto kuna, vi ste mu pomogli taj dan. Da ste mu našli posao, vi biste mu pomogli za čitav život. Znao sam da nešto više moram napraviti - rekao je Mile.
Dražen je brzo nazvao
Iako je u Zagrebu, kaže, upoznao mnogo dragih i humanih ljudi, jedan se ipak posebno istaknuo.
Prije točno dvije godine na prvu se izrodilo prijateljstvo bivšeg beskućnika Mile Mrvalja i znanstvenika s Instituta Ruđer Bošković Dražena Vikića-Topića. Povezao ih je humanitarni rad. Upoznali su se na dodjeli Volonterskog Oskara u zagrebačkoj Starogradskoj vijećnici, kada je Draženova kći Maša osvojila nagradu, a Mile je bio jedan od finalista. Dražen je Miletu pružio ruku i rekao mu: “Svaka čast. Radite nevjerojatne stvari”. Popričali su upravo o problematici beskućništva i već nakon nekoliko minuta razmijenili brojeve telefona.
Foto: M. Todorov / EPH
- Mnogim ljudima dam svoj broj, ali većina se nikada ne javi. Dražen me nazvao već nakon nekoliko dana i dogovorili smo prvu kavu. Sjeli smo u Tolkien’s House na Opatovini i satima razgovarali. Govorio sam mu o ideji da osnujem udrugu koja bi se zvala Fajter, jer sam se htio usmjeriti na borbu za bolji život beskućnika. To ga je oduševilo pa je odlučio u svemu sudjelovati - prisjetio se Mile početaka njihova druženja.
Iako žive potpuno drugačijim životom, znanstvenik i bivši beskućnik pronašli su zajednički jezik. Čuju se telefonski svaki dan, a redovito i popiju kavu jer zajednički organiziraju razna predavanja, izložbe i akcije za pomoć ljudima koji nemaju krova nad glavom, ali i u žarkoj želji da senzibiliziraju javnost o ovoj problematici.
Dražen Vikić-Topić rođen je u Zagrebu, završio je Petu gimnaziju, a kako su ga od malih nogu počele zanimati prirodne znanosti, upisao je kemiju na PMF-u. Bio je odličan student, završio je fakultet u roku i ubrzo našao posao na Institutu Ruđer Bošković.
Sve mu je išlo od ruke. Magistrirao je pa doktorirao, a onda su uslijedila i brojna putovanja, od Slovenije, Francuske, Indije do Amerike. Tamo je početkom devedesetih nekoliko godina živio sa suprugom Smiljkom i djecom, jer je radio na National Institutes of Health u Marylandu. U Zagreb su se vratili 1995. godine. Supruga Smiljka također je znanstvenica, najstarija kći Maša završila je medicinu i trenutačno je na specijalizaciji za pedijatriju, sin Nikola je završio fiziku na PMF-u te radi na televiziji kao meteorolog, a najmlađa Ema studira na Učiteljskom fakultetu.
Cijela obitelj Vikić-Topić dobro poznaje i podržava Miletov rad. Posljednjih godinu dana on često gostuje u školama i na fakultetima, gdje mladima govori o problemima beskućništva. Jednom prilikom je humanitarnim izložbama skupio čak oko 25 tisuća kuna i sve donirao beskućnicima. Uspio je i u svojoj namjeri da osnuje udrugu, a prije nekoliko mjeseci, uz pomoć dobrih prijatelja i volontera, počeo je izdavati časopis Ulični fajteri, koji prodaju beskućnici kako bi zaradili novac za život.
Omiljeni kafić
Za potrebe teksta s Miletom i Draženom našli smo se u njihovom omiljenom kafiću Kino Grič u Jurišićevoj, gdje su razgovarali o budućim akcijama. Iako su govorili o teškim temama, nisu skidali osmijehe s lica jer su obojica. kažu, pozitivci koji na svoj način žele unijeti promjene u društvu na bolje.
Foto: M. Todorov / EPH
- Ja još nisam susreo čovjeka od kojega nisam nešto naučio. Jedno je kada imaš pored sebe vrhunskog profesora koji dobro radi svoj posao…to je ona profesionalna strana, ali kada ta osoba ima i ogromnu energiju koju troši u humanitarstvo, to je velika stvar. Evo, Dražen je ova tri sata mogao provesti sa svojom obitelji, prošetati sa svojim unukom, ali je odlučio biti tu. Koliko je samo subota i nedjelja proveo sa mnom. Ili, recimo, otputuje poslovno u Španjolsku i od tamo me nazove da pita kako stojimo s novom akcijom koju pripremamo.
Kako ostati čovjek
- S obzirom na to da često putuje, uvijek ponese i mojih desetak časopisa Ulični fajteri kako bi ih promovirao u inozemstvu. Od Dražena sam naučio kako postati i ostati čovjek - kaže nam Mile Mrvalj.
I Vikić-Topić za njega ima samo riječi hvale. - Jedno je samo knjiško znanje, a drugo je ono životno. Čim sam ga upoznao, osjetio sam tu pozitivnu vibraciju i proaktivnost. Nažalost, takav smo mentalitet da često kategoriziramo ljude pa se za znanstvenike kaže da su introvertirani i smotani knjiški moljci, a za beskućnike da su neuredni i pijani neradnici. Nikada nisam mogao raditi samo svoje, a ne primijetiti što se oko mene događa. Mile me naučio mnogo toga, a uvijek me iznenadi njegov zavidan stupanj tolerancije - istaknuo je znanstvenik.
Prema europskim standardima, više od jedne trećine stanovništva u Hrvatskoj je siromašno ili je na rubu siromaštva. Jedan od načina borbe protiv toga je što kvalitetnije obrazovanje te jačanje socijalne osjetljivosti. Upravo kako bi na to ukazali javnosti, Mile i Dražen organiziraju izložbu “Znanjem protiv siromaštva” koja će se 8. i 9. veljače održati na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu u Zagrebu.
Pobijedimo učmalost!
- Svi se divimo engleskim nogometnim navijačima, jer čak i kada njihov klub izgubi utakmicu, a igrači su se trudili, navijači će im uvijek na kraju zapljeskati. To se cijeni. Mi imamo političku strukturu koja se ukorijenila u posljednjih 20 godina i samo razmišljaju o sebi, a za narod ih nije briga. To treba promijeniti. Tek kada pokažu da se trude, i mi ćemo njima zapljeskati kao engleski navijači igračima. Ja ne kritiziram zato što volim kritizirati, nego da ukažem na probleme u svakodnevnom životu. Da konačno pobijedimo učmalost u zemlji - poručio je bivši beskućnik.