Viktor Robitsek nije se osobito iznenadio kada je tog 23. ožujka 1938. godine u pošti dobio pismo od Bečke filharmonije , u kojemu ga se obavještava da je dobio trenutačni otkaz. Očekivao je nešto slično i dobro je znao da način na koji je radio svoj posao s time nema nikakve veze. Samo 11 dana ranije, naime, nijemo je gledao kako njemački Wehrmacht maršira kroz Beč dočekan kao osloboditeljska vojska, čime je i službeno zapečaćen Anschluss. To pripojenje Austrije “Vaterlandu” donijelo je 250 novih protužidovskih zakona i pravila, kao što su policijski sat nakon 20 sati, zabrana slušanja radija i izlaska na javne prostore i još mnogo toga, ali je donijelo i val antisemitskog nasilja. Osim što je bio Židov (premda svoju vjeru nije prakticirao i od lokalne se židovske zajednice udaljio prije mnogo godina), Robitsek je imao nesreću da radi u kolektivu koji je bio nacificiran mnogo više od austrijskog prosjeka, jer su brojni njegovi kolege imali iskaznice NSDAP-a. Iako je Bečkoj filharmoniji dao 35 godina života, nije mu bilo spasa. Osim što je po kratkom postupku izbačen iz orkestra, sa suprugom se morao seliti čak četiri puta, jer su svaki put bili deložirani iz stana. U listopadu 1941. godine Wilhelm Jerger iz Odbora direktora filharmonije molio je nacističku vrhušku da ne deportiraju supružnike Robitsek, napominjući da su stari i bolesni, ali milosti nije bilo. Poslani su prvo u geto u Theresienstadt, a potom u onaj u poljskome gradu Lodzu - drugi najveći nakon varšavskog, ujedno i jedan od najzloglasnijih. Viktor Robitsek, druga violina, umoren je u lipnju 1942. godine, tri tjedna nakon što je život izgubila njegova supruga Elsa.
Ubijeni muzičari
Ovih dana, kad se obilježava 75. godišnjica Anschlussa, Bečka filharmonija odlučila je javno okajati svoje naslijeđe. Na svojim internetskim stanicama objavili su istraživanje grupe povjesničara koji su ušli u njezine arhive i pretresli što se događalo između 1938. i 1945., a ono što su otkrili bilo je gore od očekivanog (koliko je zakasnjelo da i ne govorimo). Ukupno je iz Filharmonije izgnano 13 aktivnih muzičara židovske nacionalnosti. Pet židovskih muzičara iz tog orkestra (od čega trojica nešto ranije umirovljenih) izgubilo je život u nacističkim logorima smrti ili u nekome od geta, još dvoje umrlo je od posljedica okrutnih progona u Beču, a devet ih se na vrijeme spasilo bijegom u egzil, u Englesku, SAD ili Kanadu. Samo dvojica od njih nakon rata su se i vratila u Austriju.
Jedanaest preostalih glazbenika koji su bili oženjeni Židovkama ili su bili etiketirani kao “polužidovi”, živjeli su u konstantnom strahu od ukidanja posebne dozvole koja im je dozvoljavala život i rad.
Deportacije u logore
Sve se to događalo uz odobravanje većine ostalih članova orkestra, u kojemu je već do 1938. godine njih oko 20 posto bilo učlanjeno u nacističku stranku koja je tada, da stvar bude gora, još bila ilegalna.
Do 1942. godine od 123 glazbenika, njih 60 je bilo učlanjeno u NSDAP, dok su dvojica bili članovi SS-a, paravojnog krila stranke čije su pojedine trupe počinile neke od najgorih strahota Drugoga svjetskog rata.
Još četiri člana tog orkestra skončala su na sličan način kao violinist Robitsek i njegova Elsa. Svi su poslani u geto u Theresienstadtu, sjeverozapadno od Praga, vjerojatno zbog poodmakle dobi. Nacisti su, naime, Theresienstadt nazivali “starački geto”. Moriz Glattauer, prva violina Filharmonije, 1938. otišao je u mirovinu nakon 22 godine u orkestru, ali je bio vrlo aktivan u židovskoj zajednici. Sa suprugom je prvo deložiran iz njihova doma u bečkom 1. Bezirku i smješten u grupni dom za Židove (gdje bi po nekoliko obitelji živjelo u jednoj prostoriji, bez kuhinje i sanitarnog čvora), a 1942. su deportirani u Theresienstadt. Glattauer je umro godinu kasnije, kao 73-godišnjak, a supruga mu je transportirana u logor smrti Auschwitz. Ubijena je u plinskoj komori.
Julius Stwertka imao je 66 godina u vrijeme Anschlussa, bio je to vrlo istaknuti muzičar, kojeg je regrutirao Gustav Mahler glavom. Stwertka je također - nakon nekoliko uzastopnih deložacija - deportiran u Theresienstadt krajem 1942., gdje je uspio preživjeti samo nekoliko tjedana. I njegova supruga potom je prebačena u Auschwitz, gdje je umrla, ne zna se točno kada.