IVANIŠEVIĆ OTVORENO

'Nisam poput Tigera Woodsa, meni se žene nisu bacale u krilo, ali dobivao sam čudnih poklona'

 Biljana Gaurina/CROPIX

Nedavno sam Gorana Ivaniševića pozvala u kino. Razmišljala sam kako zatvorenog, zapretenog, povučenog muškarca propitati o nekim životnim vrijednostima, kako to dobiti u nekoliko sati. Pomislila sam: idem vidjeti što misli o romantičnoj komediji ‘Zamjena’. Možda će se to nekome učiniti neobičnim, ali u tom filmu, napravljenom prema kratkoj priči proslavljenog, ozbiljnog pisca Jeffreyja Eugenidesa, redatelji Josh Gordon i Will Speck zapravo progovaraju o posve netradicionalnoj ulozi oca u modernoj američkoj obitelji, o nekim novim sociološkim momentima života u New Yorku, o tome što je ljubav, što je moderna obitelj... Goran je odmah napomenuo da on ne voli baš romantične komedije, no gleda ih katkad sa svojom Tatjanom.

U filmu ‘Zamjena’ glavni junak, neurotični hipohondar Wally, potajno je godinama zaljubljen u svoju najbolju prijateljicu, no uvijek joj kasni u restorane, a ona ga pomalo ljutito, pomalo rezignirano čeka. Za početak, pomislila sam da je Goran sličniji Wallyju nego što biste mogli pomisliti jer me ostavio da ga čekam petnaestak minuta...

Ne, ne, odmah je skočio. Nikako, ja ne podnosim kašnjenje, veli Goran i objašnjava da je slučajno tako ispalo. “Ne volim kasniti, mrzim kad meni drugi kasne”, kaže ozbiljno i pomalo plaho sjeda do mene...

Pomislila sam da kasnite zato što ste ispali iz tog neumoljivog žrvnja svakodnevnih treninga.

- Ma ne, kad nešto radiš 20 godina, teško se toliko opustiti da bezbrižno kasniš. Morao sam nešto ići u Dubravu, pa djeca na raznim stranama grada, svak u svojoj školi...

U ovom filmu modernu obitelj čine ljudi koji te okružuju, prijatelji koji su ti bliži od biološke obitelji koja je negdje drugdje. Kako se to vama čini?

- Ne bih rekao da možemo vući paralele između života i filma. Nisam ja baš neki pobornik ni takve moderne obitelji u kojoj žena odlučuje imati dijete s čovjekom kojeg odabere kataloški, po tome koliko je lijep i pametan, i onda plati za njegovu spermu. Ali, doista, nisam ni tradicionalist. U današnjem svijetu žene su se počele nametati i voditi glavnu riječ. Što je meni drago. (Dodaje brzo i odlučno). Nemam ništa protiv tog rivaliteta između muškarca i žene, ženâ na vodećim pozicijama... Suvremeni model mi je draži. Da žena ima svoju karijeru, svoj život i izvan obitelji.

Je li vaš otac bio pater familias?

- Otac je svakako bio autoritet, možda i zato što je bio povezan s mojom karijerom. Mama je bila stup, rame za plakanje. On je doista ugradio u mene to strahopoštovanje prema roditeljima. Za svako dijete je važan otac, pogotovo za muško dijete. Ne može majka preuzeti ulogu oca. Ali to ne znači da ja osuđujem žene poput junakinje ovog filma...

Je li i vaš model odgoja: majka je blaga, dobra, nježna, a otac je autoritet, čvrst, postojan.

- Tatjana i ja nastojimo postići neki dogovor oko toga kako postupamo u određenim situacijama, no naša su djeca još mala, tri i sedam godina, ne znam što će se u budućnosti događati. Meni je uvijek smiješno kad Tatjana uči s Amber i kojiput joj oštro kaže: pozvat ću ti tatu ako se ne koncentiraraš. Ja gledam u čudu, pitam se što bih ja sad to trebao, što ta prijetnja zapravo znači - pozvat ću ti tatu. Ha.

Je li za vaše uspjehe u sportu bio presudan otac ili vaša velika unutarnja motivacija?

- Otac me odveo u tenisku školu, ali nije on poslije gurao mene nego ja njega. Naročito je u tom smislu bio težak trenutak kad je on morao donijeti važnu životnu odluku: hoće li se nastaviti baviti mojom karijerom ili svojom? On je bio sveučilišni profesor, predavao je na Elektrotehničkom fakultetu. I što sad? On je naprosto procijenio da sam ja bolji u onome što radim od njega.

Je li ta očeva žrtva za vas bila veliki teret?

- Aposlutno. Imao sam samo 14 godina, bio sam dobar u tenisu, no znao sam da nemam tu garanciju da ću biti toliko dobar da bi se isplatiilo odbaciti ono na čemu je otac radio više od 20 godina. On je vagnuo i posvetio se meni. E sad, što o tome misliti kad imaš 14 godina?

Biste li vi to ponovili?

- Ja bih to danas ponovio, siguran sam. Kao dijete nisam mogao shvatiti neke stvari. Recimo, nikad mi nije bilo jasno zašto roditelji viču na svoje dijete kad padne. Ubiješ se, boli te i još oni na tebe navale. Ja sam se bojao reći svojim roditeljima da sam pao, skrivao sam ranu, stavljao sam sam neke zavoje, sam to rješavao, šepao dok ne gledaju, ali pred njima je sve moralo biti okej... Sad s Amber vidim da je to nešto iskonsko, gotovo životinjsko. Ona je često znala pasti i ja odmah skočim, krenem vikati, pa se sjetim... Sad mi je puno toga jasnije.

Znači, došli ste već u fazu ‘Oprosti mi, pape, sve te grube riči’...

- Da, danas sve vidim drugačije. Biti roditelj, to je najteži zadatak. Što je teže nego izvesti svoju djecu na pravi put, da budu dobri ljudi? Ja mislim da je moj otac, uz sve moje mane - i uz veliku maminu pomoć - napravio jednu sjajnu stvar, i za mene i za sestru. Imaju petero unučadi i mislim da su zadovoljni.

Kad već govorimo o roditeljstvu, mislite li da se vrhunska sportska karijera može djetetu nametnuti, iznuditi posebnom vrstom odgoja i treninga. Ima puno dječjih psihologa koji će vam reći da je otac Kostelić svoju djecu gotovo zlostavljao idejama o sportu i treninzima, tim nevjerojatno napornim životom na glečerima, isključenjem iz normalnog života vršnjaka, da im je oduzeo djetinjstvo.

- Nije on njima ništa oduzeo. Kad bi se Janicu ili Ivicu sto puta pitalo bi li to svoje djetinjstvo zamijenili za neko ‘normalnije’, sto puta bi rekli da ne bi, siguran sam. Ja mislim da oni nisu mogli imati sretnije djetinjstvo, ljepše djetinjstvo, ni htjeli ni mogli. Janica je genijalka, osoba kakva se neće roditi u sljedećih tristo godina. Ivica također. Osim toga, i njihov tata je veliki znalac. On je točno znao što i zašto radi. Ja se slažem da ima puno tih bolesno ambicioznih roditelja koji djeci mogu oduzeti djetinjstvo zbog svojih ambicija i nekih svojih propalih karijera. Možda najviše zbog svoje sljepoće. Zaslijepljeni roditeljskim ponosom ne vide da dijete nije talentirano i naprave veliku grešku. To dijete će na kraju biti frustrirano, neće moći napraviti karijeru, bit će prosječno ili ispodprosječno. No, čak ni takvog oca ne bih nazvao zlostavljačem. I taj je htio samo najbolje.

Ali put u pakao popločan je najboljim namjerama...

- Meni se čini najvažnijim naglasiti da u životu baš ništa, ne samo vrhunski sport, ne ide lagano. Ja obožavam čitati djeci Pepeljugu. Ma zapravo je više sam sebi čitam. To je životna priča, ta Pepeljuga koja je živjela u kutu... Nema velikog uspjeha bez odricanja. Općenito, ljudi pričaju svašta.

Cijeli intervju pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. veljača 2021 06:57