To je bio najbenigniji odgovor koji sam mogao dati Šukeru u sabornici. Dakle, nisam imao podatak koji je tražio i odgovorio sam mu da ću mu dostaviti napismeno. On je na to odgovorio ‘ne kaže se napismeno, nego pisanim putem’. Zato sam se unaprijed ispričao za moguće gramatičke pogreške, objasnivši da sam odrastao u Kanadi i da mi hrvatski nije materinski jezik.
Govori nam to Siniša Varga, novi ministar zdravlja i donedavni ravnatelj Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO), kojeg smo posjetili u njegovu uredu na zagrebačkom Ksaveru.
- Usporedim li kako sam govorio hrvatski na prvoj godini fakulteta, bez padeža i s onim mekim, zarolanim ‘r’, sada je to vrhunski napredak - smije se Varga.
Rodio se 1965. godine u Zagrebu, u Selskoj ulici, kod kazališta Trešnja, u horoskopskom znaku Djevice, podznaku Djevice.
- Jao, nadrapali smo - dobacuje neki od suradnika.
‘Svi su me zvali Sin’
Roditelji su u Kanadu otišli 1967. godine, iz ekonomskih razloga. Otac je bio diplomirani inženjer strojarstva, majka ekonomistica. Dobila je posao u banci, otac u inženjerskom birou gdje je dizajnirao sustav hlađenja za atomske centrale. Bili su srednja klasa, živjeli su, kaže, komotno, ali ništa estravagantno. Mlađi brat Tomislav rodio se u Torontu. Tada sam išao u vrtić i sjećam se stroge časne sestre Terezije koja me tjerala da jede orahnjaču s grožđicama iako ih nisam mogao smisliti, prisjeća se Varga.
FOTOGALERIJA: Obiteljske fotografije Siniše Varge
Budući da je bio jako malen, nije imao problema s privikavanjem na novu sredinu. Kasnije, u tijeku školovanja, bilo je fora trenutaka.
- Čujte, kad se zovete Siniša u Kanadi, na pedeset načina vam izgovaraju ime. Na kraju su me svi skraćeno zvali Sin - smije se ministar.
Živjeli su u North Yorku, u predjelu Toronta koji po zelenilu, parkovima i statusu građana odgovara Maksimiru u Zagrebu. Iako je većina hrvatskih iseljenika u Kanadi s djecom u kući govorila na engleskom jeziku, kako bi ga što prije usvojili, oni su, kaže Varga, doma govorili hrvatski.
- Otac je bio jako aktivan u hrvatskim društvima u Kanadi...
- ... pa mu je sin završio u SDP-u... - dobacuje jedan od suradnika.
Ministar se nasmijao.
- Ja sam plesao u folkloru, u kulturno-umjetničkom društvu “Zrinski Frankopan”, to je bio vrlo ozbiljan angažman za nas školarce. Probe smo imali dvaput tjedno, nastupali smo vikendom, živjeli smo za to. A što se tiče oca - okrenuo se suradniku, govoreći kroz smijeh - on nikada nije bio radikalan. Kanada je izrazito liberalna zemlja i gaji multikulturalizam. Hrvati koji će u domovini glasati za desnicu, u Kanadi će svoj glas dati liberalima jer žele da se prihvati i njihova kultura, jezik, religija i običaji. Ondje ne žele ni dašak netolerancije. Inače mi je brkanje koncepcija uvijek jako smetalo.
- Kojih koncepcija? - pitam.
- To da se nacionalizam povezuje samo s fašizmom, a antifašizam s komunizmom. Nijedno ni drugo nije isključivo vezano samo za spomenute pojmove. Uglavnom, u Kanadi nije riječ o toleranciji, već o integraciji. Toleriram li kamenčić u cipeli? Ne, izbacim ga. U Kanadi se različite zajednice ne toleriraju, nego se integriraju tako da se poštuje federalna država i njeguju se različitosti. U tom smislu koncept zavičajnih krugova nije stvarao radikale, to bi bilo zaista čudno ako od malih nogu u razredu imaš crnce, bijelce, Kineze... - iznosi Varga.
Roditelji su ga upisali u osnovnu katoličku školu koja je bila mješovita, dakle za djevojčice i dječake, no srednja škola - St. Michael’s College School, druga najbolja u zemlji - napominje ministar - bila je samo za mladiće.
- Zahtjevna škola, sa strogim pravilima, strogim programom i još strožom uniformom: bijela košulja, bordo kravata, sive hlače i tamnoplavi sako s amblemom škole. Nema mrdanja - smije se Varga. St. Michael’s College School je srednja škola koja priprema učenike za fakultet, u prvom redu za upis na St. Michael’s College Sveučilišta u Torontu.
- Razlikuje se od našeg školstva utoliko što je manje bubanja napamet, a više je stavljen naglasak na metode rješavanja problema. I ta se razlika jako osjeti kasnije u društvu. Vidimo da u Hrvatskoj mnogi znaju nabrojati silne probleme, od nogometa do zdravstva, ali malo tko zna ponuditi rješenje, a kamoli ga provesti u praksi - proziva ministar koji je, kao školarac, ljetne praznike s bratom redovito provodio kod bake i djeda u Hrvatskoj. Prvo u Zagreb, pa na Rab. Školski dopust počinjao je prije godišnjih odmora roditelja, pa je svako ljeto, kaže, bila ista scena: primopredaja njih dvojice stjuardesama u avionu.
(...)