Prije malo više od tri mjeseca inicijativa “Ne damo naše autoceste”, kojom se traži raspisivanje referenduma radi zabrane monetizacije, predala je predsjedniku Sabora Josipu Leki više od 530 potpisa građana. Sabor je odlučio njihovo referendumsko pitanje poslati na ocjenu ustavnosti Ustavnom sudu. Isto kao i referendumsko pitanje da se zabrani izdvajanje pratećih službi iz javnog sektora, tzv. outsourcing.
Ako Ustavni sud da zeleno svjetlo i referendumi budu održani, bit će to posljednji referendumi prema pravilima kakva sada vrijede. Jer samo dva dana ranije Sabor je raspravljao o novom Zakonu o referendumu.
Budu li u konačnici ona najdrastičnija, poput mjesta prikupljanja potpisa i rokova za njihovo prikupljanje, usvojena, u Hrvatskoj će završiti referendumski “medeni mjesec” koji traje od 2010. godine.
Novi zakon predložio je SDP, odnosno vladajuća većina u saborskom Odboru za Ustav, koja sve objašnjava potrebom da se to pitanje uredi u skladu s Ustavom kao što je to, podsjećaju, zatražio i Ustavni sud.
Nova pravila
Doduše, Ustavni sud takav je zahtjev postavio prije gotovo četiri i pol godine. Četiri i pol godine slušali su vladajući zazivanja sa svih strana - “uredite referendum”. No, tek u posljednjoj godini mandata upustili su se u takav pothvat. Potaknuti prije svega, u što nema nikakve sumnje, zidom koji su pred njihove namjere da provedu neke od ključnih reformi i donesu važne odluku postavile upravo građanske referendumske inicijative.
Dignuli su se protiv prijedloga svi - i stručnjaci, i nevladin sektor, i oporba. A niti vladajući baš nisu sigurni da su rješenja koja su predložili najbolja pa najavljuju i neke izmjene.
“Ovo je antireferendumski zakon, zakon kojim se želi onemogućiti referendume, zatire se ustavno pravo građana da vlast ostvaruju neposrednom demokracijom, radi se o antinarodnom zakonu, zakonu koji je zao duh demokracije…” Samo su neke od kvalifikacija prijedloga zakona.
Izmjene Zakona o referendumu su, slažu se sve strane, itekako nužne. Jer rješenja kakva sada imamo toliko su zbrkana, neka i protuustavna te neusklađena između nacionalne i lokalne razine, da su im izmjene više nego nužne.
Međutim, prijedlog većina smatra lošim i nekoliko koraka unazad u odnosu na postojeće rješenje. Njime se, podsjetimo, želi jasno propisati da se na referendumu ubuduće neće moći donositi odluke “koje bi ugrozile vrednote ustavnog poretka”. Iako se produljuje rok za prikupljanje potpisa sa 15 na 30 dana, istovremeno se prikupljanje potpisa s javnih mjesta ograničava isključivo na urede državne uprave i putem on-line sustava e-građanin, a određen je i vremenski period od dvije godine od dana održavanja referenduma unutar kojeg se odluka donesena na referendumu ne bi mogla promijeniti.
I dalje će trebati prikupiti 10 posto potpisa svih birača, a pitanje na Ustavni sud slati tek kad se prikupe potrebni potpisi. No, prije svega će inicijatori referenduma morati jasno obrazložiti svoje zahtjeve te navesti sve posljedice do kojih bi došlo usvajanjem referendumskog pitanja. Kao što čini Vlada kada predlaže zakon.
Gušenje inicijative
Hoće li takva rješenja zaista dovesti do toga potpunog gušenja narodne inicijative i neposredne demokracije? Socijaldemokratskoj koalicijskoj Vladi koja je 2000. u hrvatski Ustav unijela mogućnost neposredne demokracije, odnosno pokretanje referenduma od strane građana, danas, 15 godina kasnije, sve se vratilo kao bumerang.
Podsjetili su na to upravo oni sami. SDP-ova Ingrid Antičević Marinović prisjeća se te 2000. godine, kada je mogućnost narodnog referenduma prvi put ugrađena u Ustav.
Mnogi stručnjaci pisali su tada da je “vlast sama sebi stavila nož pod grlo jer se referendum može raspisati kad god kome padne na pamet”, citira SDP-ova zastupnica, koristeći upravo to kao kontraargument na optužbe iz oporbenog HDZ-a da aktualna Vlada želi zatrti volju naroda.
- Mi smo to unijeli u Ustav. Pa tko se onda boji naroda?! - uzvraća Antičević Marinović.
Činjenica je da se SDP-ov premijer Milanović i njegova Vlada suočavaju s time da svaka važnija reforma ili odluka koju žele donijeti bude zaustavljena pod prijetnjom referenduma. Nisu tako uspjeli provesti provođenje ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina u Vukovaru, sindikati su zaustavili kresanje prekomjerne javne uprave kroz prepuštanje poslova čišćenja, kuhanja, pranja… privatnicima, zbog prijetnje referendumom promijenili su Izborni zakon i uveli preferencijalno glasovanje, a pitanje je i hoće li uspjeti koncesionirati autoceste.
U tri godine Milanovićeva je Vlada “zaradila” pet referenduma. Zasad je prošao samo jedan. HDZ-ovoj je prijetio samo referendum kojim se željelo zabraniti izmjene Zakona o radu, odnosno ograničeno trajanje kolektivnih ugovora, ali je uz pomoć Ustavnog suda spriječen u zadnji čas.
Pod liberalnom socijaldemokratskom Vladom u Ustav je, zahvaljujući narodnom referendumu, ugrađena definicija da je brak životna zajednica muškarca i žene, a malo je falilo da ista inicijativa, U ime obitelji, omogući ulazak u parlament minornim političkim strankama koje osvoje dva posto glasova.
No, broj referenduma u Hrvatskoj ipak je, unatoč svemu navedenom, svjetlosnim godinama daleko od broja takvih građanskih izjašnjavanja u nekim europskim državama.
Tijekom 25 godina demokracije Hrvatska je imala samo tri državna referenduma - od čega je građanski bio sam onaj o ustavnoj definiciji braka. Ostala dva pokrenula je država: prvi o odcjepljenju od SFRJ i drugi o ulasku Hrvatske u EU.
Malo referenduma
Na lokalnoj razini u 20 godina bilo je tek deset referenduma, ali su samo tri uspjela, prije svega zbog pravila koja su puno stroža nego za državnu razinu. Još jedan apsurd koji se niti novim zakonom ne rješava do kraja.
Usporedbe radi, u Italiji je, prema analizi koju je prije tri godine napravio GONG, prvi zakon koji je detaljnije regulirao pitanje referenduma donesen još 1970. godine. Prvi referendum održan je 1974., a do 2006. bilo ih više od 60, znači gotovo dva godišnje. Susjedna Slovenija u 21 godinu samostalnosti održala je 21 referendum na nacionalnoj i dva na lokalnoj razini.
Švicarsku ne treba ni spominjati jer je izvan svake kategorije - u toj se državi referendumi održavaju četiri puta godišnje.
U Hrvatskoj se ključan preokret, kojim su širom otvorena vrata građanskim referendumima, dogodio 2010., i to upravo zbog državnog referenduma: onog o ulasku u EU. Zbog njega su, naime, promijenjene ustavne odredbe koje su do tada organiziranje referenduma od strane građana činile doslovce nemogućom misijom.
Prema rješenju koje je dotad bilo u Ustavu, i onda je kao i danas trebalo prikupiti najmanje 10% potpisa birača da bi se on održao. No, kvaka 22 bila je u odredbi prema kojoj je, na referendum, da bi bio valjan, trebalo izaći najmanje 50 posto plus jedan - svih upisanih birača. Pojednostavljeno rečeno, više od dva milijuna građana s pravom glasa.
A onda su se promjenama Ustava 2010. izmijenile odredbe o valjanosti referenduma kako bi se izbjegao scenarij da građani na referendumu spriječe ulazak Hrvatske u EU.
SDP objašnjava da ovim izmjenama ne žele spriječiti referendume, već upravo suprotno. - Našim prijedlogom olakšava se pristup građana referendumu - rekao je Peđa Grbin.
- Treba stvoriti dobar zakonodavni okvir. Nije samo važno za koga se opredjeljujemo, već i zbog čega. A to je moguće jedino ako postoji pluralistička rasprava o referendumskom pitanju, kao što se predlaže ovim zakonom. Njime će se otkloniti i netransparentnosti u financiranju referendumskih aktivnosti, ali i manipulacija potpisima - kaže Ingrid Antičević Marinović.
Ustavni stručnjaci, GONG i oporba tvrde suprotno. Najspornije su im odredbe prema kojima će se potpisi ubuduće moći skupljati samo u uredima državne uprave i preko sustava e-građanin.
- Želi se po svaku cijenu ugušiti referendum građanske inicijative. Znamo koje je redovno vrijeme za te urede, nema ih dovoljno, a sustav e-građanin koristi samo 100 tisuća ljudi - upozorava prof. Podolonjak. S njim se slažu i HDZ, i Laburisti, i HDSSB.
- Ureda je više od 300. A takvo rješenje ima Bavarska i ugradili smo ga po uzoru na nju. Osim toga, pametne telefone koristi 50 posto građana i oni će u tri poteza prstom moći dati potpis - kaže Peđa Grbin.
Prof. Podolnjak, pak, poručuje SDP-u da kad se već vole pozivati na Bavarsku, onda su trebali reći i da se u ostalih devet pokrajina potpisi prikupljaju slobodno, a rokovi su od više mjeseci do godinu dana. U Hrvatskoj će taj rok biti 30 dana, iako je SDP najavio mogućnost produljenja na 45, a i dalje će trebati 10 posto potpisa jer je tako u Ustavu, premda je, tvrde u GONG-u, to jedno od najrestriktivnijih rješenja u Europi. - U Mađarskoj treba 200 tisuća potpisa, što je oko dva posto birača, u Poljskoj 100 tisuća ili 0,26 posto, u Austriji također 100 tisuća, što je 1,2 posto - nabraja Dragan Zelić, izvršni direktor GONG-a koji se zalaže da broj potpisa bude određen apsolutnom brojkom od recimo 200 tisuća, a ne postotkom, jer se broj birača u registru stalno mijenja. Osim toga, smatraju da bi trebalo odrediti različiti broj potpisa ovisno na što se odnosi referendum - za promjenu Ustava trebala bi najveća kvota, a za promjenu običnog zakona najmanja. Sporno im je i što Ustavni sud tek na kraju “parade” odlučuje o pitanju umjesto odmah na početku, prije nego što su potpisi prikupljeni.
Uplašene elite
- To degradira političku kulturu jer se tjera građane da prikupe potpise za nešto što se kasnije može pokazati protuustavnim - naglašava Zelić.
Primjedbe stručnjaci nalaze i rješenju prema kojem se na referendumu može odlučivati samo ako nije u suprotnosti s vrednotama Ustava.
- Trebalo bi jasno Ustavom definirati koja pitanja ne mogu na referendum, a ne zakonom. Ovakva se odredba može jako široko tumačiti pa bi Ustavnom sudu bilo moguće zapriječiti velik broj referenduma - tvrdi prof. Podolnjak. Spornom se pokazala i odredba da se odluka donesena na referendumu ne može mijenjati dvije godine.
- Ovim poručuju: nek’ se narod zabavlja, a onda vlast to može za dvije godine promijeniti - upozoravaju u GONG-u.
Iako se HDZ dok je bio na vlasti upirao da ne dođe do referenduma o ZOR-u, otkad su oporba, i oni se predstavljaju kao veliki zaštitnici neposredne demokracije. A za inflaciju referenduma optužuju Vladu, a ne zakonske odredbe.
- To što građani propituju na referendumima o njihovoj katastrofalnoj politici stvar je s kojom se moraju suočiti i boriti, ali ne na ovakav način - smatra potpredsjednik Kluba HDZ-a Davorin Mlakar. Za inicijativu U ime obitelji nema nikakve dvojbe - niti jedna vlast ne želi da građani odlučuju.
- Političke elite ne žele referendume građana jer ih je strah naroda. Iako je HDZ sada stao u zaštitu referenduma, treba se samo prisjetiti kako su 2010. činili sve da do njega ne dođe - ocjenjuje Krešimir Planinić iz U ime obitelji koja smatra da su zahtjevi za referendumima u Hrvatskoj posljedica neslušanja građana.