Scenografija je golema, jasne simbolike, kao da se snima visokobudžetni vestern.
Sjevernu daljinu, gornju trećinu slike, zatvaraju kobaltno nebo i sivo-bijela fronta Velebita, kao kakvo monstruozno zubalo. U srednjem planu, po sredini slike, pružila se kroz zelenilo idilična, gusta, bež-crvena dijagonala sela, koju s lijeve strane, na istok, nadvisuje ozelenjen stožasti brežuljak, Ražovljeva glavica.
Uzlajali šarplaninci
U prvom planu, sve do zamišljenog ruba slike, pod suncem koje ovdje i sad već jako bije, tlo je ravno. Zemlja je crvena kao da se krvi napila, nekoliko desetaka hektara gotovo gole, kamenom proraštene nigdine, koju nadrasta tek pokoji grmić drače i smriče. U dubini te vjetrovite pustare u zatvorenu se formaciju poredalo četiri kamiona i tri prljave kamp-kućice iza kojih se naviruju, čini se, brojni smeđoputi ljudi.
Iza te formacije, gdje je niknulo poneko stabalce, prilaz brane, polukružno, tri zbilja impozantna šarplaninca, pa lancima tresu krošnjice toliko uzlajani da se čini kako bi se lako mogli otrgnuti već u sljedećem trenutku.
S prednje je strane ulaz u bivak. Smeđi ljudi očekuju nov napad bijelih ljudi. Bijeli ljudi, i stari i mladi, trenutačno se pregrupiravaju. Prije dva dana, na Praznik rada, nakon ručka, stotinjak je bijelih ljudi opkolilo bivak smeđih ljudi, dovezli su i vatrene kočije, traktore i bagere, sječiva i alat, pa su iskopali jame, popikali u njih betonske stupove i zapasali smeđe ljude s oko 300 metara žičane ograde. I još su cijelu ovili crvenom vrpcom. Psi su režali, traktori isto, psovke su letjele, sve dok se obruč podvečer nije zatvorio, osim uskog prolaza.
Romi na parceli koju su napustili u četvrtak zbog straha od Škabrnjana
Boris Kovačev/CROPIX
Nervoza i nepovjerenje
Prilazimo bivku i pred nas izlazi sredovječni muškarac u ispranoj plavoj majici bez rukava. “Odlazi s moje zemlje! Što je, zar se hoćeš tući?”, okreće se prema mještaninu koji je prije nas pokušao ući u bivak tvrdeći da je to i njegova zemlja.
Vidjevši novinara s fasciklom pod rukom, mještanin se, već na prvi pogled lokalna bitanga, povukao. Ulazimo u bivak, među neopisivo prljavu sitnu djecu, žene, dva-tri momčića i možda dva muškarca. Glava obitelji se ne predstavlja i upućuje nas na svoju ženu koja nas je pak otjerala. Kaže, na lijepom hrvatskom: “Vratite se poslije pa mi recite što vam je rekao načelnik.”
Ovi su ljudi i više nego nervozni.
Franjo u bronci
“ Kako su Amerikanci postupili s Indijancima, znamo. Stavili su ih u rezervate. Zašto? Zato jer nisu željeli živjeti kao ostali ljudi. Dakle, ako hoćeš šatore i slobodu, eno ti rezervata. I ogradili su ih žicom, odnosno ogradili su svoju zemlju “, objašnjava Ivo Škara, načelnik Općine Škabrnja, u svom uredu, što gleda na središnji seoski trg, koji s juga zatvara nova crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, zanimljivo, dosta na tvrđavu nalik zdanje arhitekta Igora Pedišića iz 2005., podignuta mjesto stare, jednobrodne iz 1913. koju su četnici iz susjedstva minirali u siječnju 1992. Po sredini trga, pak, na jednoipolmetarskom kockastom kamenom postolju, uzdigao se više nego trometarski kip Franje Tuđmana, začudan rad u bronci Kuzme Kovačića iz 2001., koji poglavara daje kao kakvog zanesenjaka blagog lica, malko nagnutog naprijed, u nekakvoj dugoj, čini se, halji, poput budističkog svećenika, ispod čijih nogu, na jakom burinu, ritmično klepeću dvije poveće plastične ruže....
Načelnik Škabrnje Ivo Škara : ‘Ostanu li Romi, Općina baca 2 milijuna kuna koje je platila za urbanistički plan jer kraj Roma nitko ne želi biti’
Boris Kovačev/CROPIX
Načelnikove misli kimanjem odobrava tajnica donijevši mu papire koje je ovaj zatražio da nam dokaže kako su pristigli “Indijanci” kupili ništa, a ne zemlju na kojoj se, eto, već tjedan dana nalaze.
Loza Škara
Priznaje, doduše, da imaju kupoprodajni ugovor i katastarski izvadak, ali ne i zemljišno-knjižni, u kojem je na spornoj zemlji, pokazuje nam, upisano ukupno 79 vlasnika, svi prezimenom Škara, od kojih je, eto, jedan, Branko Škara, prodao sporan komad zemlje “Indijancu” iz Našica za pet tisuća eura. E sad, tom Branku Škari očito se ostali Škare ne usude prigovarati, ispod glasa se čuje da je nezgodan čovjek... Stoga im nije preostalo drugo nego da došljake ograde od svoga. A to njihovo svuda je uokolo bivka i sad prijete da će ogradom presjeći i ona posljednja slobodna dva metra i da nitko neće moći ni van ni unutra, i to već od sutra ujutro!
Usporedba Roma i Indijanaca politički je najkorektnija izjava koju je 63-godišnji načelnik, političar i poduzetnik, uspio izreći ovdje potpisanom novinaru o došljacima koji su se našli pod opsadom njegovih suseljana, uz onu da “ako je mogao Sarkozy iz Francuske deportirati Rome, onda možemo i mi iz Hrvatske”.
‘Nećete u Čavoglave’
Kako bilo, svaka se misao načelnika Škare svodi na to da Romi iz njegova mjesta otići moraju smjesta: “Ovdje ih nikad nije bilo niti će ih ikad biti”. I to je to. Škarin se portret za novine teško može uljepšati. Pohvalio se da ima šest kuća, prstima pokazao tri, a nabrojao ih je osam, uključujući dvije trokatnice u Zadru. Posve ozbiljan tvrdi da Romi trebaju otići jer će inače propasti građevinska zona od 7,5 hektara, u susjedstvu, dio opisane pustare što se pružila u središtu ove površinom četvrtaste općine, čiji centar, zabodeš li šestar u kartu, pada baš nekako posred bivka pod opsadom. Tvrdi da ostanu li “Indijanci”, općina je bacila milijun ili dva milijuna kuna što ih je platila za izradu novog urbanističkog plana, “jer kraj onih ne želi živjeti nitko”.
Dijagonalno od bivka preko ceste, nekoliko stotina metara na jugoistok, zapanjujuć prizor. I ovdje usred ničega dva savršeno njegovana nogometna travnjaka i još jedan manji s umjetnom travom. Gornji je veliki teren, sa zapada, orubljen betonskom tribinom, postavljeni su novi golovi, a oko njih majstorira Zvonko Škara, predsjednik četvrtoligaša NK Škabrnje, pukovnik u miru, koji je, među ostalim, zapovijedao bojnom što je branila ovaj dio Ravnih kotara.
“Ma ne mogu ti Romi ovdje ostati. Ovdje je narod toliko tvrd da je sumnjičav i prema domaćima, susjedima iz Zemunika i Sukošana, a kamo li da se netko od njih ovdje naseli. Morat će otići.“