Radeći na svom novom projektu (knjizi “Rim, a ne Beograd”), susretao sam se i razgovarao s don Živkom Kustićem u pravilnim vremenskim razmacima (praktički svakog mjeseca, a katkad i češće) od jeseni 2007. pa sve negdje do kraja 2013., kada je već i pred mojim očima, u svojoj skromnoj sobici u Domu umirovljenika u Klaićevoj, polako umirao. U tih sedam godina on mi je, pored svih ostalih tema o kojima smo raspravljali, ispričao i svoju dosad nepoznatu životnu priču koja me, najblaže rečeno, šokirala.
Don Živko je u sebi nosio jednu veliku tajnu (zapravo, više njih) koju se nije usudio nikome ispričati, a kamoli o njoj nešto napisati za novine, ali kako sam ja u tom razmjerno dugom razdoblju bio konstantno uz njega, odlučio ju je povjeriti meni, pa da ja to jednoga dana,...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....