Zagrebački poduzetnik Gajur Idrizi u četvrtak, 29. listopada 1992., u Beču u banci Creditanstalt ispunjava uplatincu. Pod primatelja navodi: Joshua Waldhorn. Za namjenu plaćanja piše: “plaćanje živežnih namirnica”. Pod iznos bilježi: 931.300 njemačkih maraka. Podaci su to do kojih su istražitelji došli u istrazi protiv Đure Gavrilovića te ih navode u rješenju o provođenju istrage koja je otvorena ovaj tjedan. Idrizi je, naime, sumnjaju istražitelji, kupio poslovni prostor u Tkalčićevoj ulici koji je dotad bio u vlasništvu mesnog industrijskog diva Gavrilović iz Petrinje, pa smatraju da je isplata na račun Waldhorna išla u korist te kupovine. No, nije taj dan ratne 1992. samo Idrizi izvršio uplatu na račun misterioznog Waldhorna: učinila je to istoga dana u Steba Steiermarkische Bank i osoba prezimena Gavrilović. Uplatila je 200.000 tadašnih njemačkih maraka.
Istražitelji su, prateći trag novca za koji sumnjaju da je njime Gavrilović platio pet tvrtki iz konzorcija Gavrilović, došli i do podataka o inozemnim računima na kojima se skupljao novac za obranu Hrvatske, a očito i do računa trgovaca oružujem. Jer Joshua Waldhorn opisan je u rješenju kao osoba koja je bila uključena u nabavu oružja tijekom rata, pri čemu je s njim u vezi s takvom nabavom u to vrijeme surađivao ministar financija, danas pokojni Jozo Martinović.
Nestanak novca
Upravo je slučaj Đure Gavrilovića, kojeg istražitelji sumnjiče da je tvornicu u Petrinji kupio novcem s računa u Austriji namijenjenim kupnji oružja za obranu Hrvatske, ponovno na površinu iznio nikad do kraja istraženu priču o nestanku novca namijenjenog kupnji oružja i opreme za Hrvatsku vojsku. Prve dvije godine rata, s obzirom na embargo na uvoz oružja 90-ih, nabava oružja i vođenje dokumentacije i faktura obavljali su se uglavnom stihijski. Transakcije s torbama obavljale su se u inozemstvu, dogovori su padali u četiri oka, a uplate preko tajnih računa. Oružje je dopremano morskim putem, mahom brodovima ili zrakom ruskim zrakoplovima. Oružje se kupovalo preko posrednika u Mađarskoj, istočnoj Njemačkoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, Ukrajini i Rusiji. Tek 1993. centralizirala se nabava oružja osnivanjem državne tvrtke za uvoz oružja “RH Alan“ te se otada vodi dokumentacija vojnih transakcija.
Koliko prikupljenog novca nije potrošeno na obranu, godinama je istraživao sada pokojni Lazo Pajić, zamjenik glavnog državnog odvjetnika. Pajić je upozoravao na nedostatak dokumentacije u MORH-u, kao i na činjenicu da nikada nije napravljen službeni izvještaj o ratnom uvozu oružja u Hrvatsku. Godinama je vodio istragu o tome gdje je nestao novac koji je bio namijenjen kupnji oružja za obranu. Utvrđeno je da je postojalo na desetke bankovnih računa od Austrije, Mađarske i Lihtenštajna do Cipra, Izraela i Švicarske. Pajić je sumnjao da se novac pohranjivan na stotinama računa u inozemnim bankama kasnijih godina zapravo vraćao u Hrvatsku preko sumnjivih off-shore kompanija u poreznim oazama.
DORH od 2009. raspolaže podacima o tajnim računima u Austriji, Cipru, Mađarskoj i Švicarskoj. Prema nekim izvorima, samo je u Austriji 200-tinjak računa na kojima je završio novac građana za kupnju oružja. S jednog od tih računa novac je navodno dobio, sumnjaju istražitelji, i Gavrilović. Riječ je o računu otvorenom u Bank Fur Karten, u Villachu, po kojem su novačnim sredstvima bili ovlašteni raspolagati ministar Gojko Šušak i Hrvoje Šarinić. S tog računa je u utorak, 21. siječnja 1992. izvršena isplata od 2,5 milijuna njemačkih maraka u korist Mohameda Salema na račun otvoren kod Dresdner Bank u Frankfurtu.
Tko je Mohamed Salem
Radilo se o isplati namijenjenoj za potrebe obrane, ali taj novac, tvrde istražitelji, nije utrošen za kupnju oružja, pa je zagrebački ugostitelj Ivica Papeš u dogovoru s pomoćnikom ministra financija, danas također pokojnim, ishodio povrat 2,05 milijuna njemačkih maraka koje je kasnije, navodno, dao Gavriloviću po nalogu ministra Joze Martinovića.
Ime Mohameda Salema kao trgovca oružjem dosad se u našim medijima nije spominjalo i o njemu se malo zna. Isto tako misteriozan je Joshua Waldhorn, čije se ime, pak, ranije pojavljivalo u istragama o Vladimiru Zagorcu. Američko izdanje uglednog mjesečnika Forbes objavilo je 10. svibnja 1993. članak pod nazivom “Trading in death” autora Petera Fuhrmana u kojem se spominje misteriozni Waldhorn. Prenosimo dijelove članka. “8. rujna 1992. brod s malteškom zastavom, pod imenom Ofirtal, pristao je u bugarskoj luci Varna i ukrcao teret vrijedan 7,5 milijuna dolara: minobacače, tešku artiljeriju i raketne granate. Navodna destinacija bila je Bolivija, dokumente je potpisao general Juan Carlos Montano, šef logistike u bolivijskom ministarstvu obrane. Bila je to četvrta takva isporuka u prvih šest mjeseci 1992. godine. Problem je samo u tome što general Montano u bolivijskom ministarstvu obrane ne postoji, a pošiljka nije bila namijenjena Južnoj Americi. Plovila je prema Hrvatskoj, koja je bila pod embragom. Informaciju o tome dojavile su američke tajne službe bugarskoj policiji koja je kontaktirala s bolivijskim ministarstvom obrane, koje im je potvrdilo da su dokumenti lažni, pa je policija zaplijenila pošiljku. Ali za svaku pošiljku koja je ovih dana zaustavljena, propusti se njih još i više”, početak je članka u Forbesu. Autor Peter Fuhrman nadalje tvrdi da su u to vrijeme najbolji kupci na nelegalnom tržištu bile zemlje pod embargom: države bivše Jugoslavije, Irak i Libija. Centar ilegalne prodaje oružja bila je u to vrijeme Bugarska, piše Forbes.