Hidroelektrana Zakučac najveće je snage, najvećih je dimenzija i s najvećom proizvodnjom struje u Hrvatskoj - ali se uopće ne vidi.
Da nema rasklopnog postrojenja iz kojega izlazi devet dalekovoda, putnik namjernik u kanjonu Cetine u zaleđu Omiša ni po čemu ne bi mogao zaključiti da se baš tu negdje među klisurama i padinama gusto obraslim borovim šumama, uz pitoresknu rječicu, nalazi divovsko energetsko postrojenje. Ono je, naime, ukopano duboko u planini Mosor i da bi se do njega došlo, valja proći pristupni tunel dug oko 350 metara. A dolaskom u strojarnicu elektrane posjetitelju se otvara prizor koji oduzima dah: u golemoj kaverni izdubljenoj u živoj stijeni (velikoj poput nebodera u zagrebačkoj Ilici, samo položenog) nalaze se četiri golema elektromagnetska stroja.
Prva tri su posve nova, a prvi, moderniziran prije dvije godine, upravo je na redovnoj kontroli. Dva golema pomična krana postavljena na šinama visoko pod stropom strojarnice izvadila su mu “utrobu”, rotor težak 260 tona i velik poput manje zgrade, radi pregleda nakon dvije godine rada. Do tog rotora omotan u zaštitnu foliju stoji posve novi stator, još veći i impresivniji “komad” stroja koji čeka ugradnju na mjesto četvrtog, jedinog još preostalog starog generatora. Mjesto je to na kojem se može vidjeti kako se odvija najveća i najambicioznija investicija u Hrvatskoj posljednjih desetljeća - rekonstrukcija, modernizacija i revitalizacija postojećih hidroelektrana, ukupne vrijednosti oko 3,6 milijardi kuna, o kojoj hrvatska javnost zna malo ili ništa.
Novi agregati
Samo u Zakučac dioničko društvo Hrvatska elektroprivreda (HEP) u državnom vlasništvu uložit će milijardu kuna. Stare turbine, generatori i sva prateća oprema, od kojih su prva dva agregata gotovo neprekidno proizvodila struju dulje od 50 godina, bit će zamijenjeni novima, a pritom će im se snaga povećati za 52 megavata (MW). (Za usporedbu, jedina hrvatska nova hidroelektrana Lešće snage je 42 MW.) Tako će Hrvatska znatno povećati proizvodnju struje na elektrani, čija bi gradnja danas bila gotovo nezamisliva. Zakučac je krajnja točka slivnog i energetskog sustava koji se prostire na 3800 četvornih kilometara.
“Na dalmatinskom kršu gdje je kap vode od pamtivijeka dragocjena, na kamenu gdje ni siromašna biljka ne može da opstane, izrasla su postrojenja gigantske hidroelektrane, najveće od Atlantika do Dnjepra”, opjevao je socijalistički dokumentarac iz 1961. završetak gradnje HE Zakučac.
No, vode tu očito ipak ima i više od kapi, samo je treba prikupiti i sačuvati. Tako se voda za Zakučac počinje prikupljati u BiH, u Livanjskom polju, nastavlja u Sinjskom, čuva se u akumulacijama Buško blato, Peruća i Prančevići, a pogoni dvije elektrane u BiH te čak pet u Hrvatskoj: prije Zakučca još i Peruću, Orlovac, Đale i Kraljevac. Da njegovo iskorištavanje nije započelo još 1912. godine, danas bi vjerojatno cijeli taj sliv, sa svim svojim izvorima, klancima i kanjonima bio zaštićen europskim programom Natura 2000 i za energetičare izgubljen, poput gornjeg toka rijeke Kupe ili donjeg toka Drave.
Kad lijeno istječe iz podzemnog kanala hidroelektrane i ulijeva se u natrag u svoje prirodno korito, voda rijeke Cetine ničim ne odaje što se s njom događalo duboko u kamenoj unutrašnjosti Mosora i kakav je nevjerojatni posao odradila na čeličnim lopaticama turbina ukopanim u stijene. Do turbina se, naime, Cetina dovodi s brane Prančevići kroz dva tunela izbušena u kamenu duga deset kilometara, da bi se sjurila na turbine okomitim čeličnim tlačnim tunelima s visine od 230 metara.
Čelične komore
Neposredno pred strojarnicom elektrane dva se tunela duboko u stijeni i betonu račvaju u četiri, a tlak vode male planinske rječice tu postaje tako strahovit da ga moraju obuzdavati čelične zasunske komore, čije dijelove na okupu mogu držati tek gusto postavljeni vijci krupni kao glava čovjeka. Kad smo obišli elektranu u pratnji njezina direktora Ivice Marušića, radio je samo jedan agregat, nezamislivom tutnjavom od koje je podrhtavao čitav Mosor. Kako li je samo kad se vrte sve četiri turbine i svoju silu prenose na generatore kompaktnim čeličnim vratilima tako debelima da ih ni dva odrasla čovjeka ne bi mogla obuhvatiti rukama... Ali, ne obnavlja se samo HE Zakučac.
Jedan agregat već je zamijenjen i u hidroelektrani Dubrovnik, radi se na revitalizaciji drugog, a snaga će im biti povećana za 20 megavata. Pripremljene su ili su u različitoj fazi revitalizacije i HE Varaždin (u nju HEP ulaže 370 milijuna kuna), Senj (290 milijuna kuna), Orlovac (510 milijuna). Slijedit će Rijeka, Gojak... Sve te hidroelektrane u godinama s dobrom “hidrologijom” zajedno podmiruju oko 30 posto potrošnje struje u zemlji, i to kao “obnovljivi izvori”. Neke su starije i od stoljeća, a cijena struje koju proizvode i do deset je puta niža od trenutne europske burzovne, samo oko pet eura za megavatsat (MWh).
A kad za par godina revitalizacija, modernizacija i povećanje kapaciteta budu gotovi, HEP će dobiti 124 megavata nove snage iz “obnovljivih izvora” i povećanje godišnje proizvodnje za oko 300 milijuna kilovatsati, što je oko dvije trećine proizvodnje svih dosad sagrađenih vjetroelektrana u Hrvatskoj. Najvažnije je pritom možda to da će sve nove generatore i prateću opremu proizvesti hrvatske tvornice, one u sastavu zagrebačkog Končara. I ne samo to, epohalna investicija jamči sazrijevanje nove generacije stručnjaka i osigurava da se golemo znanje i iskustvo stečeno projektiranjem i gradnjom tih elektrana prije pola stoljeća danas ne izgubi. Zauvijek.
“Takvi se projekti ne događaju svaki dan”, kaže Darijo Runjić, direktor poslovne jedinice u Končar - Inženjeringu za energetiku i transport, “a svakoj je generaciji zaposlenika i kod investitora i kod izvođača važno osigurati razvoj i rast, jer tvrtke počivaju na ljudima. Kad se pojavi veliki vremenski razmak u investicijskim ciklusima, dogodi se da generacija koja je rasla kroz jedan ciklus do drugoga ode u mirovinu. U ovom kontekstu svakako je vrijedno spomenuti izgradnju HE Lešće koju je prije četiri godine završio konzorcij hrvatskih tvrtki na čelu s Končarom.
” Sedam tisuća ampera Put do generatora grdosije koji u Zakučcu čeka na ugradnju, a izgleda čvrsto i kompaktno kao i stijena koja ga okružuje, počinje od kolutova tanke plosnate i lakirane bakrene žice u Končarovoj tvornici na zagrebačkoj Trešnjevci, kolijevci hrvatske elektroenergetske industrije. Tu u Generatorima i motorima radnici na posebnim strojevima uz puno ručnoga rada odmataju žicu, režu je, pletu i formiraju u snopove od kojih će poslije nastati kompaktni štapovi namota koji stvaraju savršeno homogena magnetska polja, a svaki vrijedi kao osobni automobil, od pet do deset tisuća eura.
“Za generator kažemo da se sastoji od šest elemenata, od struje, vode, zraka, ulja, željeza i bakra. No, 75 posto generatora stvara kemijska industrija, tu su razne impregnacije, polimerizacije, smole, lakovi...”, emotivno o svojim golemim strojevima govori Josip Študir, predsjednik Uprave Končar - Generatora i motora.
Velik dio posla, minucioznu izolaciju žičanog pletiva i njegovo omatanje specijalnim trakama koje moraju 50 godina izdržati strahovite struje od sedam tisuća ampera, u stanju su obaviti samo žene - muškarci za to nemaju ni dovoljno finu ruku ni dovoljno strpljenja. A onda opet grubi kontrast: šipke napravljene od tisuća žičica zapečenih u specijalne smole ugrađuju se u statore i na postolja generatora široka i do devet, a visoka i četiri metra, savršeno zavarena u nevjerojatno složene oblike od čeličnih ploča debelih četiri prsta.
No, Končarovi Generatori i motori (GIM) zapravo tek manji dio proizvodnje plasiraju u Hrvatskoj. Oko tri četvrtine generatora proizvodi se za svijet. Zidovi ureda Darija Runjića prekriveni su fotografijama hidroelektrana u koje su ugrađeni generatori i ostala oprema proizvedena u Končarovim tvornicama. Tu su Vernon u SAD-u, Lagerfoss na Islandu, Cariblanco u Kostarici, slovensko Zlatoličje, Peć Mlini i Mostarsko blato u BiH, Bhavani Kattalai Barrage I, II i III (tri istovrsne hidroelektrane) u Indiji, Messochora u Grčkoj.
No, uz navedene reference, kako doznajemo od direktora Študira, jako puno rade i za skandinavske zemlje, Norvešku, Švedsku i Finsku. Te zemlje imaju stotine hidroelektrana u kojima sustavno mijenjaju stare generatore novima i modernijima, i to planski, kontinuirano, i za 15 godina unaprijed. Končarov GIM osvojio je to tržište kada je pristao revitalizirati i tuđe generatore, prihvativši poslove koji su njegovim velikim konkurentima tada još bili nezanimljivi. GIM sada mjesečno u prosjeku gradi i otprema po dva srednje velika generatora, a u zadnjih deset godina proizveo ih je najmanje 200.
Javni natječaj
“Tako smo isporučili sve generatore za sve elektrane u nizu na jednoj rijeci u Finskoj pa je ona dobila ime ‘Končar river’”, kaže Josip Študir. Posao u tim hidroelektranama Končar je dobio na pozivnom, a ne na javnom natječaju, toliko su povjerenje u njega stekli lokalni investitori. Baš kao i u Zakučcu, modernizacijom i revitalizacijom generatora i turbina u svim se elektranama redovito diže i instalirana snaga, a time i mogućnosti proizvodnje struje. To omogućavaju novi materijali, nove tehničke spoznaje, nova koncepcija, novi proračuni, novi softveri. Na istoj rijeci, u istom objektu, s istim dimenzijama strojeva i istom količinom vode, bez ishođenja novih dozvola, diže se snaga za obnovljivu proizvodnju najjeftinije i najčistije energije.
“Na Filipinima smo na četiri generatora povećali snagu 50 posto”, ponosno ističe direktor Študir. Zahvaljujući svemu tome, Končar danas “odrađuje” čak 30 paralelnih velikih ugovora, od kojih se 40 posto odnosi na nove generatore, a 60 posto na modernizaciju i revitalizaciju postojećih. Uz goleme strojeve ide i, kako je neki u žargonu nazivaju, “sitna žica”, elektronička “nadgradnja” posložena u ormarima uz generatore i turbine. “Ona je vizualno možda manje atraktivna, ali u njoj je također silna pamet koja se ugrađuje u cjelovito postrojenje kroz sustave uzbude, regulacije, upravljanja, električke zaštite i ostalih pomoćnih pogona u hidroelektrani. Tako da imamo sve segmente elektrane ‘pokrivene’; odavno smo shvatili da na ovako složenom proizvodu kao što je hidr oelektrana moramo i taj segment imati ‘u kući’ i pod kontrolom”, kaže Darijo Runjić.
“Za ilustraciju, na jednoj većoj hidroelektrani, od recimo ukupno 6000 nacrta i dokumenata koji prate svaki paket elektrostrojarske opreme, gotovo 4000 ih prikazuje strujne sheme u ‘ormarima’.” U sve to posjetitelj se može zorno uvjeriti i u Zakučcu. Starinska ura Posljednja stara narančasta turbina slovenskog Litostroja u Zakučcu izgleda jednostavno poput starinske ure. Nova, plava, austrijska, izgleda poput svemirskog broda. “Stara turbina daje oko 70 elektroničkih signala”, kaže direktor elektrane Ivica Marušić, “a nova oko 700 i njome se može u potpunosti upravljati na daljinu”. Golema razlika vidi se i u komandnoj sali elektrane. Starim agregatima i dalekovodima upravljalo se preko pulta na kojem su starinski prekidači, dugmad i analogni pokazivači.
Rad novih u potpunosti je prikazan na kompjutorskim ekranima. Kad obnova dogodine bude posve dovršena, pa i četvrti generator snage 135 megavata bude zamijenjen novim snage 144 megavata, svim će se agregatima i dalekovodima upravljati elektronski, preko kompjutorskih ikonica i dijagrama, a ne više prekidačima i instrumentima s kazaljkama. Stari pult bit će preseljen u susjednu prostoriju u istoj zgradi. Tu će, uz stare, pomalo već zahrđale turbine i statore generatora izložene na otvorenom, nastati muzej hrvatske energetike. D
a podsjeća na analogno vrijeme koje je prethodilo digitalnome. Na građevinare Hidroelektre, Konstruktora, Tunelogradnje i Geotehnike koji su bili u stanju kroz živu stijenu prokopati cijevi duge desetke kilometara, a široke jedva toliko da kroz njih mogu proći rudnička kolica. I na stručnjake Končara, Litostroja, Metalne i Hidromontaže koji su bili u stanju od nule napraviti moćne generatore i turbine koji su praktički neprekidno proizvodili struju pola stoljeća.