Mijenjaju li rock koncerti svijet u kojem živimo? Ili, da preformuliramo pitanje zadržavajući suštinu, mijenjaju li ljudske živote? Odavno je poznata, možda malo i pretjerana, priča o tome kako je kaotična i kratka turneja Sex Pistolsa održana na američkom jugu u siječnju 1978. zauvijek izmijenila tamošnju glazbenu scenu, stvarajući desetak novih punk bendova u svakom od gradova gdje je održana. Prisjetimo li se takvih priča kakvih doista ima puno, onda je odgovor na početno pitanje, koje je možda i zazvučalo pretenciozno - potvrdan.
Mate Škugor , glazbeni promotor, Šibenčanin koji danas vodi klub Žedno uho, za Magazin je složio svoju listu pet najvažnijih koncerata koje je organizirao. Najvažnijih ne nužno samo za njega, nego i za kulturnu scenu zemlje u kojoj djeluje. Svi navedeni koncerti dogodili su se u zagrebačkom klubu KSET.
- Teško je kad si akter neke priče sagledati širi kontekst, osim toga kad se nečim strastveno bavite ne samo da ne možete, već
ne biste ni smjeli biti objektivni u ocjenjivanju vrijednosti toga što stvarate - kaže Škugor.
- Istina je da slušam kako je ovo što sam napravio u proteklih petnaestak godina, a što radim i danas, utjecalo na događanja na glazbeno-kulturnoj sceni u Zagrebu i Hrvatskoj, ali činjenica je kako mi nikad nije bilo ni na kraj pameti da će moj rad rezultirati nekakvim širim utjecajem pa mi samim tim to nikad niti nije bio motiv. Ja se ovim bavim zbog sebe, i dalje izvođače kojima organiziram koncerte dovodim tu prvenstveno za sebe, a činjenicu da se to istovremeno sviđa i sve širem krugu ljudi smatram sretnom okolnošću koja mi je omogućila da budem nezavisan i da se još intenzivnije posvetim nečemu što je iz iste ljubavi i strasti preraslo u ozbiljan posao.
The Ex/Zu
27. listopad 2000.
Ovo je bio prvi koncert prvog No Jazz festivala, glazbenog događanja koji će postati jednim od glavnih brandova koje su stvorili Škugor i ekipa iz KSET-a.
Kako se Škugor prisjeća, zajednički nastup nizozemskog anarho-punk benda koji je već tada imao kultni status i talijanskog punk/free jazz trija bio je puni pogodak, prije svega u glazbenom smislu.
- Otvorili smo festival s dva benda koja su savršeno dočarala ideju našeg festivala. Riječ je o bendovima koji imaju pankerski background, a takve ljude su i privukli na koncert.
Preko njih ljudi su došli u kontakt s drugačijom glazbom i počeli pozitivnije reagirati na nju - objasnio nam je Škugor način na koji je ovaj nastup utro put za kasnije koncerte u KSET-u izvođača kod kojih je utjecaj jazza i eksperimentalne glazbe bio još prisutniji.
Vid Jeraj, glazbeni kritičar i urednik na Radiju 808 bio je na ovom koncertu.
- Zu su i ranije posjećivali KSET. Sjećam se prvog nastupa s trubačem Royem Pacijem kojeg je poslije “otkrio” Manu Chao. Izvodili su aranžmane stilski orijentirane kao “post HC/free-jazz”, iako je tu u osnovi bilo vrlo malo “uvriježenog” improvizacijskog idioma. Tako da me njihov zajednički koncert s The Ex, jednim od ključnih europskih i svjetskih post-punk bendova nije iznenadio. Oba benda su iz kultura koje nisu anglofone, tako da žanrovski eklekticizam, te doza radikalnosti u smislu pojednostavljenja izraza ne iznenađuje. Oba je benda kasnije producirao i Steve Albini, nije li? A on baš ne producira ni jazz ni improvised - kaže Jeraj.
Škugor naglašava kako je koncert bio i komercijalni pogodak. Prvi put, nastup nekoga inozemnog izvođača u KSET-u bio je rasprodan:
- Koncert je bio isplaćen i pokazalo se da u Hrvatskoj postoje ljudi koji žele slušati takvu glazbu. Da nije bilo tog uspjeha, pitanje je da li bi nastavili s festivalom.
Jeraj se prisjeća kako je KSET tada doista “riskirao”.
- Neslužbeno, Škugor je po kuloarima govorio kako je koncert ponudio kolegama iz Močvare, radi većeg prostora.
Močvara je očito postupila ziheraški, te odbila ponudu. U tom smislu, bit će da je to bio ‘biti ili ne biti’, čime je KSET utabao svoju poziciju koja u retrospektivi već simbolički podsjeća na Vatikan - objašnjava glazbeni novinar Radija 808.
Bonnie Prince Billy
6. travnja 2001.
Koncert dogovoren posredovanjem glazbenog kritičara Aleksandra Dragaša bio je za Matu Škugora još jedan “pozitivni šok”.
- Radio sam prije toga par koncerata kantautora, ali do ovoga nastupa nisam bio svjestan koliki interes postoji kod nas za takve izvođače - prisjeća se Škugor još jednog “rasprodanog” koncerta.
Bonnie Prince Billy, pravim imenom Will Oldham, bio je i ostao jednim od najzanimljivijih autora “alt-countryja”, čovjek čije je pjesme obrađivao i veliki Johnny Cash. Potekao s post-rock scene Louisvillea, Oldham je na svojim prvim izdanjima surađivao s članovima kultnog benda Slint, što ga je činilo zanimljivim i za one sklonijima “eksperimentalnijem” izrazu. Goran Pavlov, novinar glazbenog portala Pot lista, bio je te večeri u krcatom KSET-u.
- Teško je prisjetiti se efektnije pogođene sinkronije prepunog kluba i autora na kreativnom vrhuncu. Iako dio promotivne turneje albuma ‘Ease Down The Road’, koncert je najpamtljivije trenutke doživio izvedbama prekrasno mračnih pjesama prethodnika ‘I See A Darkness’, jednog od najboljih albuma devedesetih i ključnih dokaza tvrdnje o alternativnom countryju kao o rijetko svježoj i zanimljivoj sceni - rekao nam je Pavlov.
Škugor nam kaže kako ima dojam da je upravo ovaj koncert bio jako utjecajan na hrvatsku scenu i izvođače koji se bave “amerikana” zvukom, kao i na cijelu, danas veoma živu, kantautorsku scenu nastalu nešto kasnije. Atmosfera “prekrasno mračnih pjesama” stvorila je u prepunom klubu očekivani, kako kaže Pavlov, “kanal egzorcizma i posvetu hipersenzibilnog kantautora”.
- Istodobno, dvoipolsatni je koncert opuštenom razbarušenošću razbio famu o ćudljivom, povučenom Oldhamu s kojim je teško ostvariti prisan kontakt.
Meni osobno priča se kao ne baš potpuno točna razotkrila i nekoliko sati prije, kad mi je, potpisujući radosno ponuđene diskove, na promo-kopiju friškog albuma Will zafrkantski, ali bez ikakvog oklijevanja, napisao: Promo is almost enough - otkrio nam je Pavlov.
Mars Volta/ Les Savy Fav/The Apes
10. ožujka 2002.
Mate Škugor i pokojni Ivica Baričević Bara ovaj su koncert organizirali prije svega zbog Mars Volte, u to vrijeme novoga benda Cedrica Bixlera i Omara Rodrigueza, kreativne osnovice raspadnutog At The Drive-In kojeg danas mnogi smatraju najzanimljivjim bendom s početka prošlog desetljeća.
- Bili smo svjesni kako ćemo izgubiti pare jer je Mars Volta, koja je kasnije postala svjetski poznat bend, tada imala pet pjesama za odsvirati - rekao nam je Škugor.
Vatroslav Miloš, urednik portala Kultupunkt bio je na tom koncertu.
- Radilo se o periodu otkrivanja nepreglednog područja alternativne glazbe svih žanrova, i to kroz KSET-ov koncertni program na kojemu su radili Škugor i Bara. Vjerujem da su mnogi na ovaj koncert došli želeći vidjeti nastavak eksplozivno prekinute karijere At The Drive-in, no, što se mene tiče, ovaj koncert značio je otkrivanje Les Savy Fav - rekao nam je Miloš, a i Škugor potvrđuje da su i za njega “zvijezde večeri” bili indie-rockeri iz New Yorka. Miloš nam kaže kako je scenski nastup Tima Harringtona, pjevača Les Savy Fav, “nešto je što je teško izrezati iz sjećanja”.
- Za Harringtona taj imaginarni četvrti zid jednostavno je prestajao postojati i još uvijek ne postoji, granice pozornice ništa mu nisu značile i kompletan prostor kluba tretirao je, i danas tretira, kao izvođački prostor. Jednako kao što je i publiku tretirao kao ravnopravnog aktera u toj suludoj prostorno-ponašajnoj dinamici, a to je nešto zbog čega su se i oni najsramežljiviji osjetili uključenima - objasnio je Miloš.
“Rušenje četvrtog zida” otprilike je, prisjeća se Škugor, značilo sljedeće:
- Ovaj luđak rastavio je konstrukciju pozornice, poslagao je te kocke i popeo se na ventilaciju. Završio je nastup pjevajući na šanku. Cijelo to vrijeme bend je normalno svirao.
I nastup Mars Volte imao je “atraktivnih” trenutaka.
- Kada je Cedric počeo mahati oko glave skupim mikrofonom za kojeg je KSET upravo bio jedva namaknuo novce, počeli smo se hvatati za glavu - kroz smijeh nam priča Škugor.
Ali, naši sugovornici slažu se kako nije bila riječ tek o svjedočenju atraktivnim scenskim nastupima koji će godinama kasnije živjeti u fanovskim prepričavanjima i legendama. Riječ je jednako o tome da se malo kada prije, a i poslije toga nastupa, dogodilo da je Zagreb u jednom mahu nazočio tako intenzivnoj koncentraciji svježih i kvalitetnih bendova kao te večeri u KSET-u.
- Ne mislim da je važno bilo biti tamo, mislim da je bilo zabavno biti tamo - rekao je Miloš.
The National
25. svibnja 2004.
Naravno da se na ovoj listi morao pojaviti prvi hrvatski koncert The Nationala, onaj za koji pola “indie Zagreba” sada tvrdi da je bilo na njemu iako je te večeri pred zbunjenim momcima iz Ohia stajalo tek nekih osamdeset ljudi. Jedan od njih bio je i Goran Pavlov, kao i još dvadesetak njegovih prijatelja koji su tada bili aktivni na Radio Studentu, a kasnije su pokrenuli portal Pot listu.
- Vrlo dobro smo znali koga slušamo i gledamo, jer je kod nas oduvijek bilo posvećenih poklonika američkog indie-rocka, kojem je tad aktualni album ‘Sad Songs For Dirty Lovers’ predstavljao jedno od ugodnijih iznenađenja. Simbioza tople dobrodošlice i gotovo brutalno strastvene svirke nije ostavljala mjesta sumnji kako ćemo bend kad-tad ponovno vidjeti uživo, ali nitko nije mogao pretpostaviti stopu po kojoj će rasti posjet svakog budućeg susreta - kaže Pavlov. Škugor se prisjeća kako je ova ekipa znala sve pjesme napamet, što je tada još potpuno introvertiranog pjevača benda Matta Beringera ostavilo u stanju šoka. The National će, u to nema sumnje, napuniti Šalatu na svom koncertu 2. lipnja ove godine, ali u to vrijeme su bili bend kojemu su trebale injekcije samopouzdanja.
- Osim pjevanja njihovih pjesama, dobili su pristojan honorar, smještaj i večeru, što je za njih bilo u to vrijeme također nevjerojatno. Kasnije su mi pričali da im je to bio jedan od najvažnijih koncerata u životu - pojasnio je Škugor.
Istodobno, Pavlov tvrdi da je to “jedan od najvažnijih koncerata ikad održanih u Zagrebu”. Činjenica jest da je glavni grad Hrvatske puno prije ostatka svijeta prepoznao važnost i kvalitetu benda koji je danas jedan od najutjecajnijih i najcijenjenijih na indie-sceni.
- Priča o The Nationalu zrcali uspon bendova poput R.E.M. od dva desetljeća prije, samo u ovom slučaju gotovo na svakoj etapi i pred našim očima - zaključuje Pavlov.
Nomeansno
2. srpnja, 2005.
Za Matu Škugora, i ne samo za njega, legendarni kanadski post-hardcore trio je “jedan od pet najdražih bendova ikada, definitivno”.
- Imaju životnu i glazbenu filozofiju koja mi se strašno sviđa. Funkcioniraju kao obiteljski glazbeni obrt, sve drže pod svojom kontrolom i rade to isključivo zbog vlastitog gušta. Plus, jedan su od najboljih live bendova na svijetu - objasnio je Škugor.
Nomeansno su band čiji se utjecaj na hrvatsku underground scenu može čuti u radovima raznih bendova još tamo od početka 1990-ih. U Zagrebu su svirali nekoliko puta i svaki je od njihovih nastupa bio “priča za sebe”, kaže Škugor, ali nastup u prevrućem KSET-u 2005. ostao mu je u posebnom sjećanju. Tada su Nomeansno, naime, bili njegov “svadbeni bend”.
- Dan ranije sam se oženio kod matičara, a ovaj koncert sam organizirao kao tulum za prijatelje. Organizirao sam to tako da smo dvije trećine karata prodali, a jednu trećinu sam podijelio prijateljima - prisjeća se organizator svojeg svadbenog punk-partyja.
Sam bend nije znao ništa o tome do nedugo prije nastupa.
- Malo sam se plašio kako će reagirati kada im kažem. Rekao sam njihovu manadžeru kakva je situacija, ovaj se otišao konzultirati s bendom. Vratio se i rekao: Imamo problem. Šta je sad? Bend mu je rekao: Ako smo svadbeni bend, onda hoćemo i takav honorar! Šalili su se, naravno. Koncert je bio nevjerojatan - rekao nam je Škugor koji je ispričao i kako je John Wright, bubnjar benda, ostao nakon koncerta sa Škugorovim “uzvanicima” tulumariti cijelu noć.