Stvari su izgledale drukčije iz kuta male skupine avanturista i probisvjeta koji su se sredinom 1990. dokopali vlasti - mogle su dovijeka po državnim novinama naručivati senzacionalne naslovnice s vijestima o veličanstvenim demokratskim pobjedama nove Hrvatske, ali u stvarnosti, ništa se nije događalo i tu mirnu revoluciju nitko nije primjećivao ni uzimao ozbiljno, osim KOS-a.
Komunizam je krknuo, pao je berlinski zid, ali tranzicija u Hrvatskoj počela je mirno, regularno, legalistički - zaista je na čas izgledalo da su Hrvati kulturni i normalni poput Čeha, pa će prevrat mirno proteći, zaodjeven u baršun.
U veljači 1990. promijenjen je Ustav Socijalističke Republike Hrvatske i dopušteni višestranački izbori - to je učinila sama Komunistička partija, koja se odlučila da izađe na izbore i osvoji narodni mandat.
No, na izborima u travnju, pobijedio je HDZ. Koncem svibnja, okupio se novi Sabor, pa obilježio Dan državnosti, o kojoj, zapravo, još nije moglo biti govora. Taj se datum danas ne obilježava, valjda stoga što ljudi uz godišnjicu vjenčanja, rijetko slave godišnjicu “hodanja”, odnosno dan kad se mužu prvi put digao na ženu.
U srpnju, Sabor je ukinuo atribut “socijalistička” iz imena republike, koja ni time nije postala država, osim u očima onih koji su je priželjkivali. Stipe Mesić zamijenio je Stipu Šuvara u Beogradu. Otkriven je obnovljeni kip bana Jelačića na središnjem zagrebačkom trgu, a Srbi su navalili balvane na ceste i prekinuli promet između kontinentalnih i primorskih krajeva - sljedećih pet godina moći će se proći jedino dužobalnom cestom...
Svijet priznaje jedino saveznu vladu Ante Markovića u Beogradu. U principu, svejedno mu je što će se te jugoslavenske pokrajine i paradržave dogovoriti, samo ako stvar protekne mirno.
Predsjednici svih jugoslavenskih entiteta, svaki u mlaznom biznis-avionu, putuju na zajedničke sastanke gdje se, svaki put u drugom gradu, pregovara u budućnosti Bivše. Njima je bivša, no vojska ne misli da bi to trebalo mirno proći, raspuštanjem države, koja više neće financirati tu balkansku velesilu, koja nema protivnika jer se i Sovjetski Saveza raspada. Pa kombiniraju, pripremaju obavještajnu mrežu.
U Zagrebu uspostavili su specijalnu Kontraobavještajnu grupu, pošto su iz Zemuna, iz Komande zrakoplovstva, detaširali pukovnika Rakočevića s grupom oficira - smjestili su se u prostorijama banke preko puta Glavne pošte, pa prištekali na telefonske linije koje u Saboru ima Republički sekretarijat za narodnu obranu. Od tih 18 ljudi nastalo je zapovjedništvo Hrvatske vojske.
Na čelu joj je general Martin Špegelj, kojega je Tuđman posudio iz SDP-a. Odmah su počeli ilegalno nabvljati oružje u Kini, te sastavljati planove za napad na kasarne, u koje je Rakočević bio do detalja upućen, jer su faksovi paralelno izlazili i u njegovom uredu.
No, špijune su špijunirali drugi špijuni dok je trajao uzbudljivi neobjavljen rat u obavještajnom podzemlju mirnog provincijskog miteleuropskog gradića koji je odjednom postao nalik na Casablancu: zapovjednik KOS-a u Zagrebu, pukovnik Imre Agotić, odmah se stavio na raspolaganje novoj hrvatskoj vlasti.
Kad se javio Tuđmanu, on ga je poslao Šušku, koji je odobrio da ga prime, s tim što je prethodno nekoga pozvao telefonom -vjerojatno Josipa Perkovića, bivšeg šefa Udbe (SDB-a) koji se smjestio u prizemlje Sabora, pa počeo organizirati vojnu obavještajnu službu za račun svog bivšeg agenta u Kanadi, kojega je sad isturio na lidersku poziciju.
Sve te igre vodile su se u virtualnom prostoru zamišljene hrvatske državnosti, koja nije postojala izvan okvira republičke autonomije zadane u prethodnom režimu, s tim da više nije kontrolirala unutarnji promet, pa ni svoj teritorij u krajevima napučenim Srbima.
Kad je MUP poslao helikoptere na Knin, JNA je dala uzbunu lovačkim avionima u Bihaću, i helikopteri su se morali vratiti. Impasse. Silom se stanje nije moglo promijeniti, jer Tuđman nije raspolagao silom, dogovorom se nije ništa moglo postići jer su se pregovaračke pozicije isključivale, a svijet nije hajao za ono što se u Jugoslaviji događa, dok su prilike pod elementarnom kontrolom.
Nisu raspolagali novcem, jer su pare išle u saveznu kasu, ili se trošile po urednoj birokratskoj proceduri, pa još nije bilo načina da se uđe u tokove novca, maznu banke, te preusmjeri budžetski novac u vlastite džepove... Ne, tranzicija je previše uredno izvršena.
Tuđman i skupinica avanturista s kojom se dokopao vlasti, osjećali su kako se stvari ne kreću u povoljnom smjeru i počeli su strahovati da će ih stihija pokopati, a narod od njih okrenuti kad ljudima dosadi beskonačno mahanje kockastim zastavama, što je privremeno imalo hipnotičke efekt.
Najbistriji u toj bulumenti, Tuđman je shvatio da mora izvesti neki blef. U tom je času trebao bilo kakvu indiciju međunarodne percepcije fiktivne države i njegove vlastite odbojne pojave, što se imalo ostvariti pod svaku cijenu...
Prvi potez, ispalo je, nije bio naročito skup. Posredovat će teta Katica Ivanišević, bivša rektorica Riječkog sveučilišta, koja se prethodno bavila američkom bitničkom poezijom i 1984. objavila knjigu o Jacku Kerouacu - među čakavskom inteligencijom uvijek se nađe takvih bizarnih specijalista... Gdje je teta Katica upoznala švicarskog prevaranta Walda Bernasconija, koji je u Luganu sam sa sobom osnovao La Jolla University pa prodavao lažne diplome?
U Luganu je bilo sjedište jugoslavenske Vojne obavještajne službe, preko kojega je Vojko Santrić, čuveni splitski udbaš, prodavao naftu zagrebačkoj INA-i. Santrićevom jahtom prekrštenom u “Malo vitra”, ovog je ljeta krstario po Jadranu Ivo Sanader.
Kakve sve to ima veze? Najvjerojatnije nikakve. No, Katica je javila Šaranu, Tuđmanovu majordomu, da se u Luganu da jeftino pribaviti doktorat za državničke zasluge hrvatskog predsjednika kojeg još nitko ozbiljno ne shvaća, pa on, ne časeći časa, onamo leti praćen kamermanom HTV-a i svojim enturažom.
Prikladno odjeven u togu i s pljosnatom oksfordskim šeširom, od drugoga prevaranta u oberdoktorskoj togi urešenoj povijesnim grbovljem, dobiva povelju La Jolle, koja nema veze s gradom na kalifornijskoj obali u kojemu se nalazi kampus University of South California, gdje je, primjerice, radio autor “Jurassica” i “ER-a”, dr. Michael Crichton.
No, slike koje pokazuju kako Tuđman prima tuljac s diplomom tiskane su u novinama, a klip prikazan na televiziji, i novinarske ulizice mogle su objavljivati panegirike državotvornom umijeću starog prevaranta, koji je na sličan način skuhao i svoj doktorat, dok su ga u Akademiju nuka primili čim je došao na vlast, posredovanjem Ivana Supeka.
Ultimativna “Hrvatska trilogija” sačinjavala bi uz njihove dvije biografije, životnu priču Ante Topića Marasovića Mimare, ili kako se taj lupež i opsjenar zvao (u časopisu ArtNews zovu ga “Master Swindler of Yugoslavia”, budući da se neki od najznačajnijih eksponata njegove kolekcije mogu povezati s privatnom zbirkom Hermana Göringa).
Valjanoga Walda nitko nije dirao - hrvatska država imenovala ga je počasnim konzulom i u Luganu plaćala mu najam vile, u kojoj je obnašao svoje mutne poslove. Nagrabusio je tek kad se bacio na liječnje anoreksičnih djevojčica, pa ih masovno seksualno zlostavljao, dok se jedna nije ubila, pa je nastao skandal i on završio u zatvoru. Još jedna pločica iz mozaika Tuđmanova historijskog portreta, koji još nije dobio svog ravenskog majstora.
Poslije epizode s Luganom, Tuđman se odlučuje na smioniju režiju; njegov glavni savjetnik Slaven Letica doveo ga je u vezu s Ilijom Leticom, američkim milijunašem hrvatskog podrijetla, koji je, bez obzira na svoj ekonomski uspjeh, ostao naš priprost čovjek, tipični emigrant-primitivac, no dovoljno lukav da se ne upusti u riskantne poslove s prevarantima iz staroga kraja.
Ipak, obećao je pomoć - plasirat će Tuđmana u diplomatske krugove u Washingtonu. Povezan s utjecajnim republikancima, igrao je golf s Bushom seniorom koji je u Bijeloj kući upravo guslao svoj jedini predsjednički mandat. Osokoljeno, cijelo se društvo zaputilo u glavni grad. Uz Tuđmana i Domljan, a Šušak, koji je vodio piceriju u Ottawi, bio im je vodič.
Smjestili su se na DuPont Circleu u hotelčiću koji je vodio jedan Dubrovčanin. Šušak je dao da se od priloga iseljenika unajmi velika, duga limuzina, s kojom su se odvezli u Kongres, ali ih tamo nitko nije htio primiti, jer se takvim autima vozaju jedino maturanti i crnački svodnici. Zatim je trebao uslijediti neki simbolični sastanak u Bijeloj kući, samo što nije nitko htio onamo pristupiti to šareno društvo, tipove koji su došli bez smokinga (poslije je Tuđman već izjutra odijevao jedan crni, dok mu advokat Marijan Hanžeković nije došapnuo kako pingvina prije 12 sati ne nosi nitko osim kavanske posluge).
Zauzimanje Ilije Letice osiguralo je to da ga u Zapadnom krilu pripusti preda se savjetnik za nacionalnu sigurnost, general Brent Scowcroft. Republikanski desničar, mormon, kao vojni ataše boravio je u Beogradu, te pripadao Kissingerovoj koteriji koju su sačinjavali još i Eagleburger i Scanlon, bivši ambasdori u Jugoslaviji. Oni su s mladim direktorom Beogradske banke, Slobodanom Miloševićem, početkom 80-ih organizirali eksport “Yuga” u Ameriku. Vjerovali da SFRJ ima smisla, te da se može mirno transformirati u kapitalističku ekonomiju, kao Kina koja je pod Dengom to isto počela deset godina ranije.
Pojava hrvatskih dripaca i lažnih doktora koje predvodi otavski pizza-man ispunila je vašingtonske diplomate najdubljim gnušanjem. Scowcroft je primio Tuđmana i Slavena Leticu samo s prevoditljicom State Departmenta, Zagrepčankom koja je ranije radila kao sekretarica Čede Komljenovića, a poslije se udala za Karadžićevog diplomatskog izaslanika u Londonu i New Yorku smućenog srpskog emigranta koji je završio Stanford, pa pisao u beogradskoj “Dugi”). Sastanak je trajao 15 minuta, Brent im nije ponudio ni da sjednu, a na prvu rečenicu o hrvatskim aspiracijama prema nezavisnosti, odrezao je da su to gluposti, i da tako nešto zaista ne dolazi u obzir...
Pokisli, Tuđman i ekipa odlaze iz Washingtona. Da se umanji poniženje, dobrodušni Ivo Banac, dekan na Yaleu, poziva ga da održi predavanje njegovim studentima. Primio ga je u svojoj dekanskoj kancelariji (njegov Pierson College je iz 18. stoljeća). Fotograf mora i otoka kojerga je Tuđman vukao sa sobom napravio je sliku za uspomenu.
Kad su se vratili u Zagreb, dobro su je iskoristili - Letica je fotku odnio u “Slobodni tjednik”, senzacionalistički tabloid koji je pod kontrolom MUP-a vodio njihov stari suradnik Marinko Božić. Ondje su odrezali Bančevu glavu pa umjesto nje nalijepili glavu staroga Busha, te u 250.000 primjeraka tiskali članak kako se Tuđman tajno sastao s američkim predsjednikom. Znači, američko-vatikanska podrška i opća zavjera Zapada u korist hrvatske državnosti gotova je stvar.
Kadijević je to ionako mislio, a KOS ga je pumpao analizama koje su to koroborirale. Možda autori nisu u njih vjerovali, ali su znali da su vojnom vrhu potrebne da bi od Predsjedništva SFRJ ishodili uvođenje izvanfrednog stanja, vojnu intervenciju... Rat se već sprema, sve se lijepo zakuhalo, još je nedostajao dogovor s ključnim partnerom u Karađorđevu, pa bal može započeti...
Što se danas, dakle, slavi kao Dan državnosti? Ne više prva saborska sjednica zastupnika izabranih na demokratskim izborima (30. svibnja 1990.), što bi bilo opravdana adoracija Konventa, osnovne domokratske tekovine parlamentarizma, pa niti datum kad je međunrodna zajednica naposlijetku priznala Hrvatsku. Ne, slavi se odluka Sabora donesena početkom rata, 25. lipnja 1991. kad je proglasio raskid svih državnih odnosa s Jugoslavijom. Te, kao dan neovisnosti, 8. listopada, kad je ta odluka potvrđena na sjednici u podrumu zgrade INA-e.
Prvi datum odabrao je Tuđman - iako je bio zao, čovjek prizeman, kao kompetentan političar razumijevao se u te stvari. Druge datume smislio je Ivo Škrabalo, političar-diletant iz HSLS-a, pa je njegov prijedlog usvojila Račanova koalicijska vlada 2001.
Tu bi glupost - ono što se naziva “Škrabalov praznik” - trebalo ukinuti. Ova liberalna opozicija s građanskog “Trećeg puta”, to su takvi petljanci, koje bi također trebalo ukinuti, da se nisu sami ukinuli pa više praktično i ne postoje kao politička činjenica. Nije čudo kakva je država ispala, kad su je stvarali likovi poput Tuđmana, a stvari ispravljali tipovi poput žalosnog Škrabala.
Denis Kuljiš
Komunizam je krknuo, pao je berlinski zid, ali tranzicija u Hrvatskoj počela je mirno, regularno, legalistički - zaista je na čas izgledalo da su Hrvati kulturni i normalni poput Čeha, pa će prevrat mirno proteći, zaodjeven u baršun.
U veljači 1990. promijenjen je Ustav Socijalističke Republike Hrvatske i dopušteni višestranački izbori - to je učinila sama Komunistička partija, koja se odlučila da izađe na izbore i osvoji narodni mandat.
No, na izborima u travnju, pobijedio je HDZ. Koncem svibnja, okupio se novi Sabor, pa obilježio Dan državnosti, o kojoj, zapravo, još nije moglo biti govora. Taj se datum danas ne obilježava, valjda stoga što ljudi uz godišnjicu vjenčanja, rijetko slave godišnjicu “hodanja”, odnosno dan kad se mužu prvi put digao na ženu.
U srpnju, Sabor je ukinuo atribut “socijalistička” iz imena republike, koja ni time nije postala država, osim u očima onih koji su je priželjkivali. Stipe Mesić zamijenio je Stipu Šuvara u Beogradu. Otkriven je obnovljeni kip bana Jelačića na središnjem zagrebačkom trgu, a Srbi su navalili balvane na ceste i prekinuli promet između kontinentalnih i primorskih krajeva - sljedećih pet godina moći će se proći jedino dužobalnom cestom...
Svijet priznaje jedino saveznu vladu Ante Markovića u Beogradu. U principu, svejedno mu je što će se te jugoslavenske pokrajine i paradržave dogovoriti, samo ako stvar protekne mirno.
Predsjednici svih jugoslavenskih entiteta, svaki u mlaznom biznis-avionu, putuju na zajedničke sastanke gdje se, svaki put u drugom gradu, pregovara u budućnosti Bivše. Njima je bivša, no vojska ne misli da bi to trebalo mirno proći, raspuštanjem države, koja više neće financirati tu balkansku velesilu, koja nema protivnika jer se i Sovjetski Saveza raspada. Pa kombiniraju, pripremaju obavještajnu mrežu.
U Zagrebu uspostavili su specijalnu Kontraobavještajnu grupu, pošto su iz Zemuna, iz Komande zrakoplovstva, detaširali pukovnika Rakočevića s grupom oficira - smjestili su se u prostorijama banke preko puta Glavne pošte, pa prištekali na telefonske linije koje u Saboru ima Republički sekretarijat za narodnu obranu. Od tih 18 ljudi nastalo je zapovjedništvo Hrvatske vojske.
Na čelu joj je general Martin Špegelj, kojega je Tuđman posudio iz SDP-a. Odmah su počeli ilegalno nabvljati oružje u Kini, te sastavljati planove za napad na kasarne, u koje je Rakočević bio do detalja upućen, jer su faksovi paralelno izlazili i u njegovom uredu.
No, špijune su špijunirali drugi špijuni dok je trajao uzbudljivi neobjavljen rat u obavještajnom podzemlju mirnog provincijskog miteleuropskog gradića koji je odjednom postao nalik na Casablancu: zapovjednik KOS-a u Zagrebu, pukovnik Imre Agotić, odmah se stavio na raspolaganje novoj hrvatskoj vlasti.
Kad se javio Tuđmanu, on ga je poslao Šušku, koji je odobrio da ga prime, s tim što je prethodno nekoga pozvao telefonom -vjerojatno Josipa Perkovića, bivšeg šefa Udbe (SDB-a) koji se smjestio u prizemlje Sabora, pa počeo organizirati vojnu obavještajnu službu za račun svog bivšeg agenta u Kanadi, kojega je sad isturio na lidersku poziciju.
Sve te igre vodile su se u virtualnom prostoru zamišljene hrvatske državnosti, koja nije postojala izvan okvira republičke autonomije zadane u prethodnom režimu, s tim da više nije kontrolirala unutarnji promet, pa ni svoj teritorij u krajevima napučenim Srbima.
Kad je MUP poslao helikoptere na Knin, JNA je dala uzbunu lovačkim avionima u Bihaću, i helikopteri su se morali vratiti. Impasse. Silom se stanje nije moglo promijeniti, jer Tuđman nije raspolagao silom, dogovorom se nije ništa moglo postići jer su se pregovaračke pozicije isključivale, a svijet nije hajao za ono što se u Jugoslaviji događa, dok su prilike pod elementarnom kontrolom.
Nisu raspolagali novcem, jer su pare išle u saveznu kasu, ili se trošile po urednoj birokratskoj proceduri, pa još nije bilo načina da se uđe u tokove novca, maznu banke, te preusmjeri budžetski novac u vlastite džepove... Ne, tranzicija je previše uredno izvršena.
Tuđman i skupinica avanturista s kojom se dokopao vlasti, osjećali su kako se stvari ne kreću u povoljnom smjeru i počeli su strahovati da će ih stihija pokopati, a narod od njih okrenuti kad ljudima dosadi beskonačno mahanje kockastim zastavama, što je privremeno imalo hipnotičke efekt.
Najbistriji u toj bulumenti, Tuđman je shvatio da mora izvesti neki blef. U tom je času trebao bilo kakvu indiciju međunarodne percepcije fiktivne države i njegove vlastite odbojne pojave, što se imalo ostvariti pod svaku cijenu...
Prvi potez, ispalo je, nije bio naročito skup. Posredovat će teta Katica Ivanišević, bivša rektorica Riječkog sveučilišta, koja se prethodno bavila američkom bitničkom poezijom i 1984. objavila knjigu o Jacku Kerouacu - među čakavskom inteligencijom uvijek se nađe takvih bizarnih specijalista... Gdje je teta Katica upoznala švicarskog prevaranta Walda Bernasconija, koji je u Luganu sam sa sobom osnovao La Jolla University pa prodavao lažne diplome?
U Luganu je bilo sjedište jugoslavenske Vojne obavještajne službe, preko kojega je Vojko Santrić, čuveni splitski udbaš, prodavao naftu zagrebačkoj INA-i. Santrićevom jahtom prekrštenom u “Malo vitra”, ovog je ljeta krstario po Jadranu Ivo Sanader.
Kakve sve to ima veze? Najvjerojatnije nikakve. No, Katica je javila Šaranu, Tuđmanovu majordomu, da se u Luganu da jeftino pribaviti doktorat za državničke zasluge hrvatskog predsjednika kojeg još nitko ozbiljno ne shvaća, pa on, ne časeći časa, onamo leti praćen kamermanom HTV-a i svojim enturažom.
Prikladno odjeven u togu i s pljosnatom oksfordskim šeširom, od drugoga prevaranta u oberdoktorskoj togi urešenoj povijesnim grbovljem, dobiva povelju La Jolle, koja nema veze s gradom na kalifornijskoj obali u kojemu se nalazi kampus University of South California, gdje je, primjerice, radio autor “Jurassica” i “ER-a”, dr. Michael Crichton.
No, slike koje pokazuju kako Tuđman prima tuljac s diplomom tiskane su u novinama, a klip prikazan na televiziji, i novinarske ulizice mogle su objavljivati panegirike državotvornom umijeću starog prevaranta, koji je na sličan način skuhao i svoj doktorat, dok su ga u Akademiju nuka primili čim je došao na vlast, posredovanjem Ivana Supeka.
Ultimativna “Hrvatska trilogija” sačinjavala bi uz njihove dvije biografije, životnu priču Ante Topića Marasovića Mimare, ili kako se taj lupež i opsjenar zvao (u časopisu ArtNews zovu ga “Master Swindler of Yugoslavia”, budući da se neki od najznačajnijih eksponata njegove kolekcije mogu povezati s privatnom zbirkom Hermana Göringa).
Valjanoga Walda nitko nije dirao - hrvatska država imenovala ga je počasnim konzulom i u Luganu plaćala mu najam vile, u kojoj je obnašao svoje mutne poslove. Nagrabusio je tek kad se bacio na liječnje anoreksičnih djevojčica, pa ih masovno seksualno zlostavljao, dok se jedna nije ubila, pa je nastao skandal i on završio u zatvoru. Još jedna pločica iz mozaika Tuđmanova historijskog portreta, koji još nije dobio svog ravenskog majstora.
Poslije epizode s Luganom, Tuđman se odlučuje na smioniju režiju; njegov glavni savjetnik Slaven Letica doveo ga je u vezu s Ilijom Leticom, američkim milijunašem hrvatskog podrijetla, koji je, bez obzira na svoj ekonomski uspjeh, ostao naš priprost čovjek, tipični emigrant-primitivac, no dovoljno lukav da se ne upusti u riskantne poslove s prevarantima iz staroga kraja.
Ipak, obećao je pomoć - plasirat će Tuđmana u diplomatske krugove u Washingtonu. Povezan s utjecajnim republikancima, igrao je golf s Bushom seniorom koji je u Bijeloj kući upravo guslao svoj jedini predsjednički mandat. Osokoljeno, cijelo se društvo zaputilo u glavni grad. Uz Tuđmana i Domljan, a Šušak, koji je vodio piceriju u Ottawi, bio im je vodič.
Smjestili su se na DuPont Circleu u hotelčiću koji je vodio jedan Dubrovčanin. Šušak je dao da se od priloga iseljenika unajmi velika, duga limuzina, s kojom su se odvezli u Kongres, ali ih tamo nitko nije htio primiti, jer se takvim autima vozaju jedino maturanti i crnački svodnici. Zatim je trebao uslijediti neki simbolični sastanak u Bijeloj kući, samo što nije nitko htio onamo pristupiti to šareno društvo, tipove koji su došli bez smokinga (poslije je Tuđman već izjutra odijevao jedan crni, dok mu advokat Marijan Hanžeković nije došapnuo kako pingvina prije 12 sati ne nosi nitko osim kavanske posluge).
Zauzimanje Ilije Letice osiguralo je to da ga u Zapadnom krilu pripusti preda se savjetnik za nacionalnu sigurnost, general Brent Scowcroft. Republikanski desničar, mormon, kao vojni ataše boravio je u Beogradu, te pripadao Kissingerovoj koteriji koju su sačinjavali još i Eagleburger i Scanlon, bivši ambasdori u Jugoslaviji. Oni su s mladim direktorom Beogradske banke, Slobodanom Miloševićem, početkom 80-ih organizirali eksport “Yuga” u Ameriku. Vjerovali da SFRJ ima smisla, te da se može mirno transformirati u kapitalističku ekonomiju, kao Kina koja je pod Dengom to isto počela deset godina ranije.
Pojava hrvatskih dripaca i lažnih doktora koje predvodi otavski pizza-man ispunila je vašingtonske diplomate najdubljim gnušanjem. Scowcroft je primio Tuđmana i Slavena Leticu samo s prevoditljicom State Departmenta, Zagrepčankom koja je ranije radila kao sekretarica Čede Komljenovića, a poslije se udala za Karadžićevog diplomatskog izaslanika u Londonu i New Yorku smućenog srpskog emigranta koji je završio Stanford, pa pisao u beogradskoj “Dugi”). Sastanak je trajao 15 minuta, Brent im nije ponudio ni da sjednu, a na prvu rečenicu o hrvatskim aspiracijama prema nezavisnosti, odrezao je da su to gluposti, i da tako nešto zaista ne dolazi u obzir...
Pokisli, Tuđman i ekipa odlaze iz Washingtona. Da se umanji poniženje, dobrodušni Ivo Banac, dekan na Yaleu, poziva ga da održi predavanje njegovim studentima. Primio ga je u svojoj dekanskoj kancelariji (njegov Pierson College je iz 18. stoljeća). Fotograf mora i otoka kojerga je Tuđman vukao sa sobom napravio je sliku za uspomenu.
Kad su se vratili u Zagreb, dobro su je iskoristili - Letica je fotku odnio u “Slobodni tjednik”, senzacionalistički tabloid koji je pod kontrolom MUP-a vodio njihov stari suradnik Marinko Božić. Ondje su odrezali Bančevu glavu pa umjesto nje nalijepili glavu staroga Busha, te u 250.000 primjeraka tiskali članak kako se Tuđman tajno sastao s američkim predsjednikom. Znači, američko-vatikanska podrška i opća zavjera Zapada u korist hrvatske državnosti gotova je stvar.
Kadijević je to ionako mislio, a KOS ga je pumpao analizama koje su to koroborirale. Možda autori nisu u njih vjerovali, ali su znali da su vojnom vrhu potrebne da bi od Predsjedništva SFRJ ishodili uvođenje izvanfrednog stanja, vojnu intervenciju... Rat se već sprema, sve se lijepo zakuhalo, još je nedostajao dogovor s ključnim partnerom u Karađorđevu, pa bal može započeti...
Što se danas, dakle, slavi kao Dan državnosti? Ne više prva saborska sjednica zastupnika izabranih na demokratskim izborima (30. svibnja 1990.), što bi bilo opravdana adoracija Konventa, osnovne domokratske tekovine parlamentarizma, pa niti datum kad je međunrodna zajednica naposlijetku priznala Hrvatsku. Ne, slavi se odluka Sabora donesena početkom rata, 25. lipnja 1991. kad je proglasio raskid svih državnih odnosa s Jugoslavijom. Te, kao dan neovisnosti, 8. listopada, kad je ta odluka potvrđena na sjednici u podrumu zgrade INA-e.
Prvi datum odabrao je Tuđman - iako je bio zao, čovjek prizeman, kao kompetentan političar razumijevao se u te stvari. Druge datume smislio je Ivo Škrabalo, političar-diletant iz HSLS-a, pa je njegov prijedlog usvojila Račanova koalicijska vlada 2001.
Tu bi glupost - ono što se naziva “Škrabalov praznik” - trebalo ukinuti. Ova liberalna opozicija s građanskog “Trećeg puta”, to su takvi petljanci, koje bi također trebalo ukinuti, da se nisu sami ukinuli pa više praktično i ne postoje kao politička činjenica. Nije čudo kakva je država ispala, kad su je stvarali likovi poput Tuđmana, a stvari ispravljali tipovi poput žalosnog Škrabala.
Denis Kuljiš