FELJTON KOJI ĆE PROMIJENITI DRŽAVU (PRVI DIO)

PERKOVIĆEVA ISPOVIJEST PRIJE IZRUČENJA 'Kako sam postao Tuđmanov čovjek od povjerenja'

Cijela istina o tajnom ratu bivših agenata Udbe i novih hrvatskih obavještajaca iz usta najvažnijih ljudi tajnih službi, MUP-a i MORH-a

Josip Perković naš je čovjek u tajnoj službi. Na njega treba računati. Tim riječima, bez mnogo objašnjavanja, Franjo Tuđman početkom devedesetih svojim je suradnicima objasnio da će šefu zagrebačke centrale jugoslavenske tajne službe, SDS-a, potvrditi mandat. Perkovića je, neposredno pred prve višestranačke izbore, u travnju 1991. na čelo hrvatske Udbe, kako i danas mnogi kolokvijalno zovu tajnu službu bivše države iako je ona pod tim imenom prestala postojati nakon Brijunskog plenuma 1966. godine i pada Aleksandra Rankovića, brojeći posljednje dane, postavila stara, komunistička vlast. Bilo je to turbulentno vrijeme, vrijeme velikih društvenih previranja i napetosti, kako unutar duboko uzdrmane Jugoslavije tako i unutar Hrvatske.

Račanov SKH, bilo je jasno svakom iole politički upućenom, nije mogao pobijediti “stranku opasnih namjera” (kako ju je nakon prvog Općeg sabora u veljači 1990. nazvao Ivica Račan), Hrvatsku demokratsku zajednicu Franje Tuđmana. Preuzeti funkciju šefa Službe državne sigurnosti, samo nekoliko tjedana prije prvih višestranačkih izbora, kako je to učinio Josip Perković, izgledalo je kao potpuna ludost. Dio političke emigracije već se vratio u Hrvatsku, a potpuno izvjesna pobjeda HDZ-a ta odškrinuta vrata otvorila bi širom. A upravo je ta, politička emigracija s Udbom imala puno starih, neizmirenih računa.

Prvi višestranački izbori u Hrvatskoj održani su u dva kruga - 23. travnja te 6. i 7. svibnja. Tuđmanov HDZ je trijumfirao, SKH je bio razbijen i gurnut u oporbu, a velik dio članova ili je već bio u HDZ-u ili se to spremao učiniti. No, Josip Perković nije morao brinuti što će biti s njim, Tuđman mu je potvrdio mandat.

Na fotografiji: Josip Perković se nekoliko puta sastao s novinarom Jutarnjeg lista Dragom Hedlom, autorom ovog feljtona

- Tuđman je s Perkovićem imao izravan odnos i o njegovu ostanku na čelu tajne službe nije se sa mnom konzultirao - rekao je početkom prošlog tjedna Josip Manolić, kojeg mnogi smatraju najutjecajnijom osobom u formiranju hrvatskih tajnih službi. - Tuđman je i inače običavao birati suradnike bez savjetovanja s drugima. Manolić nije bio jedini koji se protivio Perkovićevu ostanku u službi. Dio emigracije, željan da se osveti Udbi, također nije želio vidjeti Perkovića na tom osjetljivom mjestu. Ali, trijumf pobjede, euforija nastala najavama ostvarenja “tisućljetnog sna” o stvaranju samostalne hrvatske države, Tuđmanu je omogućio da kao neprijeporni vođa donese i takve, nekima potpuno neshvatljive, nerazumljive i neprihvatljive odluke.

Manolić je Perkovića upoznao tek 1990. i njihov je odnos, kako to slikovito opisuje Perica Jurić, bio odnos anode i katode. Bili su na suprotnim polovima, brižljivo pazeći da se ne dotaknu, svjesni da bi njihov dodir izazvao opasno iskrenje. Jurić je početkom devedesetih bio zamjenik ministra unutarnjih poslova, u čijoj je nadležnosti bio SZUP, Služba za zaštitu ustavnog poretka, kako je nazvana nakon demokratskih promjena. Bio je nadređen Perkoviću. Ne krije da je bio Manolićev čovjek i da ga je u to vrijeme vrlo utjecajni Tuđmanov suradnik postavio da pod paskom drži Perkovića.

- Perkovića sam zatekao u Savskoj, u dijelu kompleksa u kojem su radile tajne službe - prisjetio se Jurić kad smo početkom prošlog tjedna razgovarali u miru zagrebačkog hotela, smještenog u zelenoj gradskoj oazi. - Odavao je mentalitet čovjeka rođenog u uredu. Savršen birokrat, u najboljem značenju tih riječi. Znao se ponašati, bio je kompetentan za ono što je radio, imao je autoritet.

Svatko bi ga rado imao za suradnika. Ali, smetale su mi njegove izravne veze ne samo s Tuđmanom nego i s njegovim bliskim suradnicima. Zaobilazio me i mada sam mu bio nadređen, nisam uvijek znao što zapravo radi. Nije riječ o nekakvoj mojoj povrijeđenoj taštini, nego o potezima koji su urušavali službu, u kojoj mora postojati jasan hijerarhijski odnos. Perković ga nije poštovao.

Na fotografiji: ‘Prvi put smo se sreli 1986. godine na Trgu Republike. Upoznao nas je zajednički poznanik koji je postao veza preko koje sam Tuđmanu javio da može doći po pasoš’

Jurić se sjeća događaja s početka devedesetih kada su tajne službe detaljno pregledavale Tuđmanovu vilu u Nazorovoj 59 kako bi bili sigurni da nije ozvučena. Kad je posao bio završen, kaže Jurić, ondje se, među onima koji su obavljali taj zadatak, našao i Perković. Na kraju došao je Tuđman da bi im zahvalio i počastio ih viskijem.

- Vidjelo se da odnos Tuđmana i Perkovića nije od jučer. S Perkovićem je bio mnogo prisniji nego s ostalima - kaže Jurić.

Što je povezivalo Tuđmana i Perkovića, i otkud toliko povjerenje koje je dugogodišnji pripadnik jugoslavenske tajne službe uspio steći kod prvog hrvatskog predsjednika, tajna je i najbližim Tuđmanovim suradnicima. Jedan od njih, s kojim smo razgovarali sredinom prošlog tjedna, kaže da Tuđman nikada nije spominjao Perkovića iz razdoblja prije devedesetih.

- Proveo sam s Tuđmanom sate i sate, razgovarali smo o svemu i svačemu, ali Perkovića i nekakvu njegovu ulogu prije devedesetih nikada nije spominjao - pričao mi je prošle srijede u kafiću hotela Westin jedan od vrlo bliskih Tuđmanovih suradnika, čovjek koji je imao potpun uvid u tadašnja zbivanja.

- Ne bih precjenjivao taj odnos ili mu davao dimenziju kakvu nema. Kad se Perkovića micalo iz tajnih službi, Tuđman je to činio bez ikakvog sentimenta. Ali Tuđman je imao rijetku vrlinu: brinuo se o svojim suradnicima, nije ih bacao na cestu, nikoga nije ostavljao bez kruha. Tako je i Perkovića, nakon što je otišao iz SZUP-a, uhljebio u Ministarstvu obrane - doznao sam od svojeg sugovornika.

O odnosu Tuđmana i Perkovića prije devedesetih i dolaska HDZ-a na vlast Perica Jurić, pak, dodaje: “Pogledajte Tuđmanove dnevničke zapise. Nigdje ni riječi o Perkoviću”.

Na fotografiji: ‘Tek kasnije sam saznao da je među onima koje sam primio kao šef Vlade, koje je također primio i predsjednik Tuđman, bili i ljudi iz Perkovićeve mreže. Među njima je bio i Krunoslav Prates’, otkrio nam je Josip Manolić

Tuđman je od početka 1973. do kraja 1989. godine pedantno vodio bilješke o svojim susretima i razgovorima s brojnim ljudima tog vremena, što je sabrano i objavljeno 2011. u tri sveska pod naslovom “Osobni dnevnik”. Ondje se ne spominje Perković, ali ni činjenica da je upravo on najzaslužniji što je Tuđman 1987. dobio putovnicu.

- Što je tu neobično - rekao mi je Josip Perković prošlog četvrtka dok smo razgovarali u jednom kafiću u Martićevoj ulici. Tuđman je takve stvari, dodao je, držao u diskreciji i bilo je normalno da ih ne unosi u svoj dnevnik.

Nevjerojatno staložen, kao da mu nad glavom ne visi mač mogućeg izručenja Njemačkoj, Perković potanko objašnjava svoju ulogu u činjenici da je Tuđman 1987. dobio putovnicu koja mu je omogućila da u predvečerje višestranačkih izbora krene u obilazak hrvatske dijaspore i zatraži potporu za projekt stvaranja samostalne hrvatske države. U tim kontaktima Tuđman će doći u dodir i s onim što je jugoslavenska tajna služba, kojoj je pripadao Perković, nazivala “neprijateljskom emigracijom”.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
11. kolovoz 2022 14:59