Jugoslavenski nacionalist, domovinom Bosanac, a porijeklom Srbin iz Oblaja kod Bosanskog Grahova, imenom Gavrilo Princip ubio je u Sarajevu austrougarskoga princa prestolonasljednika Franju Ferdinanda, antisemita, borbenog katolika i neprijatelja Madžara, te pomalo i austrijskog (njemačkog) nacionalista. Nacionalisti smatraju da su Principovi pucnji izazvali Prvi svjetski rat, koji se zatim, nedovršen, produžio u Drugi svjetski rat, u Holokaust i u niz drugih nacionalistički inspiriranih genocida. Zahvaljujući totalitarnom komunističkom režimu maršala Staljina, njegove vojske, nakon 1943. potpomognute od dviju liberalnih demokracija, britanske i američke, pobijeđen je Hitlerov režim, kao najusavršenije nacionalističko zlo dvadesetog stoljeća. Od Franje Ferdinanda do Adolfa Hitlera moguće je povući logičnu crtu. Ali to ne znači da je Gavrilo Princip iz plemenitih pobuda pucao u princa. Niti je Staljin bio pozitivac jer je pobijedio Hitlera. Ali ta je pobjeda najpozitivnija okolnost dvadesetog stoljeća, i nije moguće izjednačavati Hitlera i Staljina (koliki god bio Staljinov zločin prije i nakon Drugoga svjetskog rata)...
Kasapljenje Turske
Devetnaesto stoljeće bilo je, s izuzetkom niza građanskih revolucija i pobuna, najduže razdoblje europskoga i svjetskog mira. Što je onda 1914. izazvalo tako krvavi Veliki rat? To što je Princip ubio princa? Da, tako će reći nacionalisti. Ili to što su se europske zemlje, od Velike Britanije i Francuske, do Austro-Ugarske, Srbije, Bugarske i Grčke, poduhvatile, s proždrljivošću morskih pasa, kidanja i proždiranja dijelova već sasvim nemoćne i zamrle Otomanske imperije, pa je izgubljena ravnoteža različitih kulturnih i nacionalnih identiteta, što je odvelo u ratni kaos? To bi već bilo vjerojatnije. Ali nije dosta.
Philipp Blom u knjizi “Vrtoglave godine”, podnaslova “Europa 1900.-1914.” (Fraktura, Zaprešić, prijevod Goran Schmidt), nastoji istražiti što su osjećali, kako su mislili i kako su se samoidentificirali, prema čemu su usmjeravali svoje strasti Europljani kojima su električno svjetlo i motor na unutarnje sagorijevanje sasvim promijenili kvalitetu života u odnosu na njihove očeve i djedove. U petnaest poglavlja knjige pisac nijednom ne spomene ni Gavrila Principa, ni atentat u Sarajevu, minimalno se bavi političkim okolnostima koje su vodile u rat, ali nijedna od knjiga o kojima se govorilo u posljednjih godinu dana, ni Clarkovi “Mesečari” (u srpskome prevodu: Heliks, Smederevo 2014.), ni još uvijek nenadmašni klasik Vladimira Dedijera “Sarajevo 1914.”, na tako cjelovit, a reklo bi se i uvjerljiv način ne odgovara na pitanje što se događalo u glavama ljudi koji su krenuli u Veliki rat, kako onih koji su rat jedni drugima objavili, tako i onih koji su pošli ginuti u tom ratu.
Philipp Blom je Nijemac, rođen 1970. u Hamburgu, ali je oksfordski profesor povijesti. Usporedo, na dva jezika, vodi dvije karijere: povjesničarske radove piše na engleskom, romane piše na njemačkom (objavio ih je dva), na kojem je, recimo, napisao i jedan operni libreto. Za londonski Faber&Faber napisao je hvaljeni i referentni austrijski vinski vodič, koji je nakon 2000. godine doživio više izdanja. Kako je po majci Nizozemac, i nizozemski mu je materinji jezik, na engleski je prevodio Geerta Maka. Kao novinar godinama je pisao, i još uvijek piše, za najuglednije europske novine na engleskome i njemačkom jezičnom području.
“Vrtoglave godine” skoro pa logično proistječu iz množine i uzornoga šarenila Blomovih interesa. Naime, ovakvu knjigu ne bi mogao napisati povjesničar koji nema uzornoga literarnog, beletrističkog talenta, i koji ne vlada, briljantno poput Bloma, žurnalističkim vještinama i strategijama sažimanja i anegdotalnog pripovijedanja. Ali prije svega drugog, ne bi je mogao napisati povjesničar koji nema takvu širinu intelektualnih znanja i interesa. Blomova je tema, naime, iskustvo jednoga vremena iz kojeg proistječu određeni povijesni razlozi, dramaturški i psihološki motivi njegovih protagonista, antagonista i statista, sviju dakle. Tom se temom pozabavio iz jednoga vrlo važnog razloga: ako historiografija i nalazi uvjerljiva objašnjenja uzroka, povoda i posljedica Prvoga svjetskog rata, neobjašnjivim ostaje njegov intenzitet, trajanje i niz svjetonazorskih i običajnih promjena koje su se dogodile na marginama rata, i koje su dovele do njegova prerastanja u Drugi svjetski rat.
Vrijeme ubrzanih sličica
Blom je “Vrtoglave godine” podijelio u petnaest esejistički impostiranih poglavlja. U njima se, preko događaja koji su odjeknuli u tadašnjim novinama, ili su na neki drugi način obilježili vrijeme, bavi fenomenom probuđene seksualnosti, pretjerane muževnosti i kulta mišićavosti, pornografije na svakom koraku i ljudskim pravima žena, potom otkrićem filma, psihoanalize, pokretne trake, i naglim ubrzavanjem vremena koje je nastupilo kada su ljudi prestali živjeti u ritmu prirodnih kalendara i prešli na ritam osmosatnoga radnog vremena, željeznice koja je pojurila brže od sto kilometara na sat i ubrzanih sličica nijemoga crno-bijelog filma, koji su nadilazili moć percepcije, razbijali su čovjekovu koncentraciju, i plašili ga tako da je počeo tražiti nove modele razumijevanja i doživljavanja svijeta. Snaga mašina uveliko je nadmašila njegovu snagu, i snagu njegovih najvjernijih povijesnih saveznika - konja. Praktična ljudska pamet uveliko je nadmašila čovjekovu moć percepcije, sposobnost rasuđivanja, njegove osjećaje i instinkte.
Blom tako piše o prvotnoj pomami za otkrićima eugenike, sumnjive pseudoznanosti, duhovne (ne i praktične) preteče genetike, koja je razvrstavala ljude po njihovim intelektualnim i tjelesnim sposobnostima, i predviđala stvaranje nove rase, koja će biti superiorna u odnosu na svoje pretke. Sve je, dakle, počelo vrlo nedužno, kao i svaka praznovjerica, kao i svaka zbirka uputa iz kakvoga suvremenog priručnika za samopomoć, a završilo je, preko Velikog rata, u nacionalsocijalizmu i u Holokaustu. Počelo je s društvenih margina, iz zabave, intelektualne dokolice i uvjerenja da se društvo može ustrojiti prema egzaktnim principima, kao mravinjak, pčelinjak ili, možda, bakterijska kolonija. Ničega zlokobnog u početku nije bilo.
Ili moda neurastenije! Početkom dvadesetog stoljeća, usljed razvoja znanstvene psihologije i psihijatrije, ali i čovjekove potrebe da se pitanjima duše i duha nastavi baviti i nakon što je proglašena smrt Boga, u modu su ušla pomaknuta duševna stanja. Žene su zapadale u histeriju, ili su - što će sve do tridesetih biti česti geg u filmskim dramama i komedijama, te u predstavama bulevarskog kazališta - padale u nesvijest usljed duševnih uzbuđenja, dok su muškarci bolovali od neurastenije. A neurastenija je skup međusobno slabo povezanih simptoma, od duševne uznemirenosti i ustreptalosti sve do halucinacija i cijepanja ličnosti, koji će se, praktično sve do Drugoga svjetskog rata, smatrati jedinstvenom bolešću. Pojam neurastenije snažno je intelektualno obilježen i markiran u književnosti, pa ga se relativno često sreće i u Krležinim međuratnim prozama i esejima. I Krleži je - premda su njegova medicinska znanja bila raskošna, i sugerirala su ozbiljnog hipohondra - neurastenija bila duševno stanje modernoga čovjeka, izbezumljenog od naglog ubrzanje usred kojeg se zatekao.
Srce praznovjerice
U izvjesnom je smislu Veliki rat izbio kao kolektivni sveeuropski neurastenični ispad. Blom to ne kaže, on je ozbiljan povjesničar, ne donosi spektakularne zaključke, niti daje odgovore na nepostavljena pitanja, ali markira kolektivnu europsku fascinaciju otkrićem neurastenije, koja, zatim, utječe i na sposobnost rasuđivanja ljudi. Ili im se nudi kao alibi i opravdanje za njihove postupke. S dvadesetim stoljećem duševna stanja postaju velika književna, umjetnička i društvena tema.
Blom svoje nalaze crpi iz književnosti, umjetnosti i novinske svakodnevice s početka stoljeća. O vladarima piše onoliko koliko je to nužno i koliko su vladari prisutni u životima svojih podanika - koji su u međuvremenu postali sebe svjesni građani. I to je iznimno važna vrijednost njegova pogleda: Blom ne objašnjava epohu preko onih koji su je svojim političkim odlukama digli u zrak. Opet, to je u stanju zbog vrste svog talenta i širine svoga obrazovanja.
“Vrtoglave godine” knjiga je koju će morati da pročita svatko tko bi da govori ne samo o uzrocima Prvoga svjetskog rata, nego, općenito, o dvadesetom stoljeću. Uzbudljiva, pametna, očaravajuća knjiga velikog pisca. Glogov kolac za srce praznovjerice.