British Broadcasting System, britanska radiotelevizija, uzvišeni “Beeb” našao se na udaru anketne komisije parlamenta. John Whittingdale, ministar kulture u kabinetu nove konzervativne vlade Jamesa Camerona, prezentirao je javnosti zamisao restrukturiranja te beskrajno ugledne ustanove sa 93 godine tradicije. James je politički birokrat, a ne kulturnjak, po spremi ekonomist i cijelu je karijeru proveo po kabinetima kao analitičar. Kao parlamentarni zastupnik i član odbora za medije odigrao je, doduše, vrlo važnu ulogu u istrazi skandala u Murdochovu tabloidu News of The World, što je završilo porazom žute štampe i ukidanjem tog vitriolskog tračerskog organa s milijunskom nakladom. Pristojan gospodin, oženjen za medicinsku sestru po imenu Ancilla (sic!) Murfitt, odlikovan je četvrtim stupnjem činovničkog Ordena Britanskog Imperija, što znači da je na dva koraka od toga da se u kraljičinoj Novogodišnjoj počasnoj listi njegovo ime pojavi s prefiksom “Sir”.
Parlamentarni ring
U drugom kutu parlamentarnog ringa nalazi se čuvena ustanova britanskog establišmenta koja se po značaju za englesku civilizaciju može usporediti s piramidama za egipatsku. Gotovo 21 tisuća ljudi s budžetom od pet milijardi funti godišnje u potpuno samostalnom “javnom” poduzeću British Broadcasting Systems proizvodi agencijske vijesti, vodi radijske i televizijske kanale te producira dramski program, TV serije koje služe kao uzor cijelom kulturnom svijetu. U obradi klasika, onih klasičnih i modernih, BBC je paragon uspješnosti - od Shakespearea, Jane Austin ili Johna Galsworthyja, rutinski prave komercijalne hitove, a glumce koji u tim dramatizacijama sudjeluju pretvaraju u holivudske zvijezde. Njihovi su dokumentarci čudo, a humoristički i detektivski serijali repriziraju se desetljećima posvuda u svijetu ulazeći u kanon moderne kulture, kreirajući junake koji postaju epohalne pop-figure. Čak je i satirička serija “Monty Python” koja se primarno bavila ismijavanjem samoga BBC-ja, postala kult i ušla u svijest ljudi suvremenog senzibiliteta. Iako je potpuno svjetski orijentiran i, zapravo, posvećen tome da više vrijednosti britanske civilizacije širi u univerzum te nameće engleski jezik kao glavno sredstvo sporazumijevanja na planetu, BBC je itekako važan medij unutrašnjopolitičke komunikacije, a služi i za promociju stajališta vlade Ujedinjenog Kraljevstva. Kombirani doseg svih domaćih televizijskih, radijskih i mrežnih kanala iznosi - 96 posto, što znači da je sveukupno stanovništvo izravno uštekano u BBC-geštalt. Može li se tu uopće nešto usavršiti, popraviti, treba li bilo što mijenjati? U zemljama poput Hrvatske, gdje ništa ne funkcionira, a Vlada ne pokušava reformirati ni sektore u potpunom kolapsu, poput nacionalne željeznice jer se nadležno ministarstvo bavi izgradnjom fikcionalnog mosta, to je pitanje teško i razumjeti, ali nalaz Whittingdalove komisije potpuno je jasan: BBC treba temeljito preurediti, redimenzionirati, smanjiti i pojeftiniti te uvesti u moderno doba…
Prvo, zaključila je komisija, treba vidjeti valja li ukinuti TV pristojbu koju plaćaju svi bez razlike i to u iznosu od 145,5 funti godišnje, dakle 130 kuna mjesečno, previše za servis koji BBC pruža. “BBC ne treba nastojati da se baš svima svidi”, kaže Whittingdale. Treba razdvojiti sadržaje koji će se financirati javnim novcem od onih koji se proizvode da se uveća gledanost.
“Kakvog smisla ima da BBC proizvodi The Voice”, pita se britanski ministar kulture. Format je kupljen (za 20 milijuna funti) od neke strane komercijalne televizije, a nije ništa drugo nego talent-show, potpuno ista stvar kao Factor X koji emitira konkurentska komercijalna mreža ITV. Ili, nastavlja Whittingdale - čemu održavati BBC Radio 1 i BBC Radio 2 kad nitko ne vidi fundamentalnu razliku između ta dva programa, pa bi bio dovoljan jedan, ako su uopće potrebni, jer pretežno emitiraju glazbu, što danas nije nikakav razlog za postojanje radija - ako radio nije govorni, nema svrhe, i treba ga ukinuti. Kako radikalno, kako jednostavno, kako logično!
Lijepa plaćica
Čim su na BBC-ju dočuli za inicijativu parlamentarne komisije, ustali su na zadnje noge i direktor kuće, Danny Cohen (40) koji prima lijepu plaćicu od 320 tisuća funti godišnje, nazvao je razne svoje zvijezde koje su odmah potpisale peticiju premijeru Cameronu. Među potpisnicima su se naredali glumac Daniel Craig (James Bond), glumica Dame Judith Dench (M) i J. K. Rawling (Harry Potter) te voditelj Chris Evans (koji je poslije odlaska Jeremyja Clarksona preuzeo Top Gear). Je li to impresioniralo stamenog birokrata s reformskom agendom? Nimalo. Postojeći je sistem nepravičan i neučinkovit i treba ga izmijeniti, drži on. A kako?
Prvo, nije fer da svi plaćaju jednaku pretplatu bez obzira na imovinski status i na to koje usluge BBC-ja doista konzumiraju. Ponuđene su tri varijante. Ili da se nastavi sa sadašnjim pristupom i razreže pristojba po domaćinstvima koju onda plaćaju svi bez razlike (njemački model koji u Engleskoj nema šanse), ili da punu pretplatu plaćaju samo oni koji koriste snimalicu (znači gledatelji preko kabela), ili pak da se kombiniraju “programsko financiranje” i niža pristojba, a sportski i vrhunski dramski sadržaji (ono što je najskuplje) distribuira samo onima koji tu opciju odaberu i plate punu pretplatom na razini sadašnjeg iznosa. Pritom bi se omogućila konkurencija javnog i komercijalnih kanala, objašnjava Whittingdale, jer nema nikakva razloga da se vrhunski programi sponzorirani javnim novcem emitiraju samo na javnoj televiziji, a ne i na komercijalnim postajama! Znači, konkurencija u eteru, osim po gledanosti, razvila bi se i po kvaliteti sadržaja proizvedenog državnom dotacijom.
Zaista, sve zvuči razumno i nema sumnje - to je primjer naprednog razmišljanja u vladinu političkom think-tanku jedine europske zemlje koja vodi prilično beskompromisnu liberalnu ekonomsku politiku i stoga bilježi znatan ekonomski rast. Na temelju toga rasta Cameron i Konzervativna stranka postigli su pobjedu na proteklim izborima. Naravno, prijedlog o reformi BBC-ja izazvao je buru, parlamentarne ispade raznih komedijanata kakvih u Westminsteru ima gotovo kao i u Saboru na zagrebačkom Markovu trgu.
Ali, na kraju krajeva, što se sve to nas tiče - Hrvatska radiotelevizija nije BBC, iako su se sve administracije na Prisavlju uvijek zaklinjale da im je upravo “Beeb” uzor?
Ustvari, sve što je Whittingdale rekao o ustrojstvu BBC-ja i nužnim mjerama za njegovu modernizaciju, vrijedi i ovdje, nešto doslovno, ostalo kao referenca koju treba uzeti u obzir vodeći računa o totalnoj disproporciji kvantitete i kvalitete…
Da je HTV jedna okoštala, mastodontska firma koja je posve izgubila institucionalni identitet, pa se i ne zna gdje prestaje jedna, a počinje druga djelatnost, nema nikakve sumnje. To se najbolje vidi iz toga kako se dijeli ukupni prihod “TV pristojbe”, što je odavna prestala biti samo ono što taj naziv sugerira…
Od 80 kuna koje mora plaćati praktično svako domaćinstvo u Hrvatskoj - manje od polovice (34 kune) ide na proizvodnju programa četiri kanala televizije (HTV1 - 4), tri radiokanala (HRA 1 - 3), devet lokalnih radiopostaja (Osijek, Split, Knin, Pula, Zadar, Zagreb - Sljeme, Rijeka, Dubrovnik i Glas Hrvatske za inozemstvo), zatim za tri orkestra (simfo-nijski, jazz i tamburaški) i Zbor HRT, te naposljetku za web-portal i mobilnu platformu. Doduše, posebno se računaju tehnički troškovi - čak 24 kune ide za energiju, amortizaciju objekata i “ostalo”, a još 7 kuna posebnoj državnoj tvrtki Odašiljači i veze, preko koje se programi emitiraju. Znači, sve zajedno - 65 kuna. Gdje ode ostalo? Točno osam kuna prožderu skupa HAVC i ZAMP, čiji akronimi ne zvuče slučajno kao škljocanje zubi tiranosaura. Na tom se pojilu čopore filmski i muzički lobiji, a onda, na kraju, još sedam kuna proguta nezasitna država, koja ne može podnijeti da se na hrpi nađe neka lova koju neće dijelom uhapsiti za svoje nezajažljive potrebe.
Konkretne usluge
Kao što se iz HRT-a izdvojio sektor OiV, pa se posluje s čistim računima, nema nikakva razloga da se ne izdvoji i “logistika”, pa one 24 kune fakturira po konkretnim uslugama, umjesto da svake godine nekoliko stotina milijuna kuna naprosto nestane u labirintu toga nepreglednog i neupravljivog poduzeća, ispred čije zgrade nikad nema mjesta za parkiranje svih službenih automobila. Whittingdale bi im, štoviše, odmah predložio da logistika sve svoje prostore smjesta ponudi tržištu pa privuče komercijalne televizije i producente i zaposli svoje velike, skupe studije, koji najčešće zjape prazni, umjesto da rade 24 sata kao što bi radili da njima gospodari privatna firma (što bi, možda, bilo još pametnije rješenje - naime da se logistiku HRT privatizira, i to u više poduzeća).
HRA 1 i HRA 2 mogli bi se integrirati, a onda možda i ukinuti. Jedino Treći program kao govorni radio ima nekog smisla, a regionalni radio trebao bi potpasti pod županije, jer nema nikakva razloga da se splitskom radiopostajom upravlja iz Zagreba, zar ne?
Takva reorganizacija trebala bi biti samo dio reforme i restrukturiranja koje bi moralo početi i završiti postavljanjem pitanja koje je sebi postavio ministar Whittingdale kad je dohvatio sjekiru i odmjerio nacionalnu difuziju te zaključio kako ta hobotnica ima previše krakova. Naš bi Whittingdale trebao započeti svoju misiju zaputivši se na parkiralište HRT-a da popiše automobile koje vozi nešto manje od tri tisuće namještenika firme što emitira program koji prati relativno mali dio pučanstva. Zatim bi trebao obići njihove stanove, kuće i rezidencije. Forenzički računovođe, komisije za ispitivanje porijekla imovine (koje nažalost više ne postoje) i stručnjaci USKOK-a (koji su poslovično nestručni) imali bi se zatim čime zabaviti dvije-tri godine. No, to je jedna deluzivna vindiktivna fantazija, za što nema vremena ni jedna ozbilja vlada (kad primjenjuje neke takve mjere uvijek se usredotoči samo na neznatni broj izravnih političkih protivnika). Trebalo bi, zapravo, sistemski, od općeg prema pojedinačnom, upravo kao Whittingdale.
Bibisijevska su se mjerila na HRT-u prvi put pokušala primijeniti kad je iz Globusa, početkom dvijetisućitih, kao Račanov ravnatelj, došao Mirko Galić. Od ekspertne skupine BBC-ja naručio je prijedlog restrukturiranja, koji je predviđao da se firma reducira na 700 zaposlenih, isto ono što je malo kasnije, po istom savjetu, s velikim uspjehom provela slovačka nacionalna radiotelevizija. No, na Prisavlju se umjesto toga investiralo u program i razvoj, počeo se trošiti enormni novac, kojega nije dotjecalo pa se ušlo u nedogledne kreditne aranžmane, što je dokinuo tek sadašnji ravnatelj Miroslav Radman.
Uložene milijarde
Unatoč uloženim milijardama, hrvatski medijski pejsaž u 21. stoljeću obilježile su komercijalne televizije, dok je HRT sustav i posebno HTV, suočen s konkurencijom, sustavno gubio svaku bitku. Kad se pojavio RTL, prvi put su ovdje primijenjene industrijske metode televizijske proizvodnje. S relativno malim parama - samo od oglasa, bez novca izvučenog iz novčanika penzionera i ostalih pretplatnika - RTL je stvorio efikasnu produkciju i programiranje utemeljeno na dnevnim (a ne na tjednim) formatima, te demonstrirao još milijun finesa koje su uskoro postale standard medijske industrije. Pritom je na nevidljiv način promovirao liberalne društvene vrijednosti - globalizaciju, regionalizaciju, toleranciju po nacionalnoj i spolnoj osnovi, sve u sklopu jednog trivijalnog pristupa i treš sadržaja za široku publiku. Druga komercijalna televizija koja se pojavila, Nova TV, nevjerojatno je lukavo pomiješala tu industrijsku tehnologiju s političkim populizmom, te postala čisti pobjednik na tržištu. HTV se dotle posve izgubio. Ondje su se neprekidno vodile borbe političkih epigona, sve dok stranke i politički lideri nisu izgubili interes za televiziju koju nitko ne gleda. Ostavljena po strani, javna je televizija tada razvila svoju vlastitu “gljivičnu”, anaerobnu supkulturu, pa su nakratko prevladali “talibani”, skupina novinara koji su vjerovali u vlastitu mesijansku misiju obrane “malog čovjeka” od svih nesavršenih politika, političara, zlih korporacija i otuđenog globalizma. Na Prisavlju su počeli s ciprasovskom politikom i prije pojave samoga Tsiprasa. Dotle je hobotnica u pozadini mirno operirala lišena političke presije. Imenovanje novog ravnatelja Radmana koji je dobio znatne ovlasti i navijestio strukturne promjene (zaista je unekoliko smanjio broj ljudi i kreditnu ekspoziciju) nije donijelo fundamentalne promjene, i neće, jer se samo s mandatom kakav je u Londonu dobio Whittingdale nešto može postići i u Zagrebu. Kako je preporučivao američki predsjednik Teddy Roosevelt, veliki borac protiv monopola: “Uzmi veliku batinu i govori vrlo tihim glasom”.
Gledanost TV programa u Hrvatskoj mjeri nacionalna Agencija za elektronske medije, posredstvom specijalizirane rejting agencije A. C. Nielsen. U lipnju 2015. četiri pograma HTV-a gledalo je prosječnoga dana 24 posto gledatelja, dva programa Nove TV oko 27 posto, a tri RTL-ova 25 posto. Još je veća razlika između tri glavna programa tih mreža - HTV1 bilježi 12,44%, Nova TV 20,58%, a RTL 16,58%. Pritom su među deset najgledanijih programa u tom mjesecu, kad se izbace nogometni prijenosi, od HTV-ovih emisija nađu samo sportska i meteorološka rubrika na kraju Dnevnika HTV1, Dnevnik u podne i poljoprivredna emisija “Plodovi zemlje”. Vuku domaća humoristička serija “Kud puklo da puklo” (43%, NovaTV), turska sapunica “Crna ruža” (38%, RTL) i kuharski reality Masterchef (37%). Iz toga je posve jasno - uspješna domaća dramska serija i sve vrste realityja ključ su gledanosti, pa ako uspiješ pronaći recept koji privlači gledatelje, a ne vrijeđa ukus ljudi koji smatraju da javna televizija mora očuvati dignitet, imaš formulu koja kod nas donosi gledanost. A ako HTV ne može dostići konkurenciju, neće se više isplatiti nešto popravljati ili restrukturirati, nego će se morati ukinuti kao grčku nacionalnu televiziju ERT, pa početi s nečim novim ispočetka...
Predizborno blebetanje
No, strukturne promjene institucije, ako do njih dođe nakon narednih izbora - prije sigurno neće, jer će Vlada biti prezauzeta predizbornim blebetanjem - ne mogu same po sebi promijeniti “gramatiku” Informativnog programa, osigurati žurnalističku vrijednost javne televizije. Za to su ti potrebni novinari. Gdje da ih nađeš? Rekombinacije postojećih kadrova neće te dovesti daleko. Čak bi i gole vijesti koje bi čitala Tončica Čeljuska samo kratkotrajno privukle pažnju. Kako ćeš od Informativnog programa napraviti kompetentnu njuz organizaciju? Ima li ondje ikoga tko se razumije u posao - u specifični medijski jezik modernih elektronskih medija, te u stvari kojima se političke i informativne emisije bave?
“Prezentacijsko novinarstvo” navodno je zasebno i jako specijalizirano područje, dok stručnjaka za bilo što o čemu televizija javlja - za ekonomiju, vanjsku i nadasve unutrašnju politiku, izbornu demografiju, državnu upravu, kulturu, znanost i tehniku - takvih, naravno, ondje nema, jer im nisu nikad bili potrebni. Program se, naime, pravio po ustaljenom receptu koji predviđa da pozoveš stručnjake u studio, pustiš ih da natenane drve o svojoj materiji i postavljaš potpitanja, a jedino o čemu moraš voditi računa jest da kod sastavljanja liste gostiju ili nekog stručnog panela primijeniš ključ “dva slijeva, dva zdesna” i obavezno pozoveš još i kakvoga čudaka opće prakse ili dežurnog medijskog klauna (mene recimo) koji će uz političare i stručnjake, najčešće kalkulante i lažnjake koji grade svoj “seriozni profil” budući da se već vide kao sutrašnji ministri, unijeti malo života i podići gledanost.
Tako se upriličuju ona večernja postrojavanja pred kamerama što služe da se nacionalni auditorij anestezira sa 45 minuta fraziranja, što je tako lako proizvesti - pokupiš razne besposličare i evo ti lijepe emisijice, tri-četiri posto rejtinga, ali što bi i htio za “javni sadržaj” koji, razumije se, zanima samo penzionere i slične očajnike.
Osnovni je recept jednostavan - svu mudrost svijeta svedeš na mjeru vlastitog neinformiranog idiotizma. Da bi se ova formula mogla uspješno realizirati u programskoj praksi Informativnog programa, bilo je potrebno godinama ustrajno primjenjivati načelo negativne kadrovske selekcije. Likove koje je valjalo okupiti za ovakvu novinarsku radinost nisi mogao samo tako naći na cesti. Da zaustaviš bilo gdje u gradu prvih sto prolaznika oni bi, na svakom testiranju, bolje prošli od slučajnog uzorka televizijskih namještenika iz njihova Intim-bara, pojilišta na kojem se okuplja sva televizijska prisavska fauna. Zaista, gdje ćeš naći na kupu toliko ignoranata, mediokriteta, neupućenih i neobrazovanih te nedovoljno školovanih tipova? Vjerojatno ih u istoj koncentraciji nema ni na najvećim domaćim veleučilištima, čak ni na mostarskoj univerzi “Ban Stjepan Kosača”, stožernoj ustanovi hrvatskog pseudoakademizma! Kad bi na HRT poslali jednog inspektora Ministarstva prosvjete da po hodnicima presreće namještenike s pitanjem “Koliko je rastao hrvatski BDP prošle godine?”, nastala bi strašna cika, digla bi se neviđena dreka…
“Pa ja sam voditeljica, zašto mene pitate?”
“Nemam pojma, ja sam direktor, nije moj posao da TO znam!”
“Dajte me pustite na miru, ja sam bubnjar u Simfonijskom orkestru Glazbene proizvodnje! Kad me pozovu, udarim u talambase, i to je to.”
“Ma, molim vas, pa ja sam scenograf, ali kako scenu uglavnom gradi naš uhodani podizvođač ili se praktikabli naprosto unajme od ortačke firme u vlasništu osobe poznate ostalim ortacima, ja vam mogu jedino izraditi kuhinju po mjeri, ali nemojte me maltretirati s tim budalaštinama!”
“Vi niste normalni, mi smo šoferi Radija, tu smo na piću s dečkima iz televizijske garaže, kakav BDP, kakvi bakrači!”
“Ja vam nemam pojma, ja sam kostimografkinja i posuđujem po buticima odijela za voditelje, a o tome što me pitate zaista ništa ne znam - bio je tu neki mali koji je sve te takve stvari znao, ali kako je bio honorarac, otpustili su ga kod prve racionalizacije personala!”
Beskonačno oklijevanje
I sad - imaš što imaš. Oni najbolji poput Ive Gačić i Mislava Bage (malog, drskog novinara sa srednjom ugostiteljskom koji se političarima zalijeće u noge, agresivan poput šnaucera) već su se prebacili na komercijalne televizije, a ostali, rezignirani i lišeni svake ambicije, osim političke, čekaju sljedeći nalog ovih ili budućih gospodara, spremni da ih u potpunosti ispune na način primjeren svojim ograničenim mogućnostima.
Kad je, nakon beskonačnog oklijevanja, nesposobna Vlada kroz parlamentarnu proceduru provukla ravnatelja koji je dobio velike ovlasti, one mu, zapravo, nisu ništa vrijedile, jer nema stvarnu podršku vlasti, niti može računati na entuzijazam opozicije. Iako su “talibani” manje-više sklonjeni s najprominentnijih pozicija, njihov je duh i dalje prisutan na Prisavlju. Ali ne možeš reći da oni zadaju smjer uređivačke politike, jer se tako nešto i ne nazire. Zaista, kuća duhova - duh Vrdoljakov prisutan je i redovno se ukazuje, kroz hodnike obvečer lebdi Miro Lilić ogrnut bijelim plaštom te zvekće lancima, nekima se priviđa čak i Tomica Marčinko, a samo je pitanje trenutka kad će se opet materijalizirati i drug Puharić, posljednje mrtvo puhalo iz pozne faze samoupravnog socijalizma...