Tko je Zlatko Komadina? Što je Zlatko Komadina? Na oba pitanja moglo bi se odgovoriti istom riječju, sasvim kratko, formulacijom svakako kraćom od one koja slijedi da precizira njegovu biografiju i političke performanse.
Zlatko Komadina je endemska riječka pojava, pa iako se rodio u Ljubljani, odrastao je i gotovo svih pedeset i osam godina života proveo u Rijeci. Ima počasnu titulu “commendatore”, koju mu je dodijelio talijanski predsjednik Ciampi. Da Riječani imaju duha kao Splićani, ne bi Komadina mogao proći po Korzu da mu netko ne dobaci: “Commendatore, ma che cosa?”
U Sarajevu uopće ne bi mogao izaći na ulicu od ljute zafrkancije kojoj bi ga izložila lokalna spadala čim bi saznali da je unaprijeđen u čin savojskog oficira legije časti. No, Rijeka je jedan specifični ambijent bez uličnog spleena - s tim da ondje ta otuđenost, ta “melankolija ulice” (kako bi rekla Vera Horvat Pintarić) nije građanski kvalitet, kao u Trstu, čemu je Italo Svevo posvetio cijelu jednu biblioteku, nego suzdržanost ljudi različitog i nepoznata porijekla koji se susreću na tom komadiću asfalta. Što sve, naravno, ima veze s recentnom historijom - Rijeka je poput Königsberga, koji je pregazila Radničko-seljačka Crvena armija pa na razvalinama te njemačke baltičke metropole, Kantova rodna mjesta, izgradila jednu bezličnu rusku provincijsku selendru. No, Rijeka, zapravo, više nalikuje na Vladivostok - zapušteni neboderi na strmom brijegu, nekoliko hrđavih trampera u luci... “Gubernijski grad u kojemu je komunizam propao, a komitet ostao na vlasti”, objašnjavao je to William Klinger, najistaknutiji povjesničar Rijeke s firentinskim doktoratom, koji je o gradu objavio nekoliko knjiga i mnogo članaka, ali mu ondje nikad nisu ponudili akademsku poziciju jer se u Rijeci kadrovira po političkom ključu, pa je i na fakultetu još najutjecajniji “XIII. korpus”.
Najvažnija činjenica riječke demografije jest da je tu 1945. provedeno temeljito etničko čišćenje i protjerano 50 tisuća stanovnika talijanske Fiume, dok su mnogi ubijeni, bačeni u fojbe ili utopljeni u moru s kamenom oko vrata. Retorziju je provodio šef riječke Ozne, Mirko Lenac, po kome se još donedavna zvala sušačka gimnazija. Njegova luksuzna vila, najluksuznija na “pećinskoj rivijeri”, prije nekoliko je godina prodana za milijunski iznos. Rijeka se poslije rata integrirala s hrvatskim Sušakom, ali su je naselili Jugoslaveni iz cijele bivše države. Tako je grad promijenio - ili izgubio - karakter, pa je uvijek ostao “corpus separatum”. Svi procesi u Rijeci idu drukčije. Ona ima svoju posebnu povijest.
Sad kad smo naslikali ovu fresku historijskih zbivanja, kao prizor one nepregledne vojske pod niskim olujnim oblacima u pozadini Velazquezove slike “Predaja Brede”, moramo portretirati nezanimljive i neatraktivne protagoniste u prvom planu te priče koja počinje (a zapravo i završava) pojavom neponovljivog Slavka Linića.
Foto: Darko Tomaš / CROPIX
Slavko Linić nije Riječanin, on je porijeklom riječki Vlaj, Grobinščanin, jedan od onih poslovično škrtih i nepovjerljivih težaka koje je život naučio lukavštini kao glavnom sredstvu potrebnom za opstanak u neprijaznoj okolini. Linić je demiurg moderne komunističke postkomunističke Rijeke, zaslužan što je u toj sredini historijski poražena doktrina opstala najduže u svjetskoj povijesti - ovog ljeta Rijeka će i službeno preteći Sovjetski Savez kao država - paradržava - u kojoj je komunizam najduže na vlasti. Linić je vodio pregovore sa zapovjednikom XIII. korpusa JNA, generalom Marijanom Čadom, i dogovorio da se vojska povuče iz grada sa svim naoružanjem uz otkupninu od 100.000 njemačkih maraka. Rijeka je tu zauzela poziciju neutralca u Domovinskom ratu - još i prije povlačenja, nešto kalašnjikova izdala je sa skladišta teritorijalcima, koji su se tako mogli naoružati pa stvoriti domaće snage, koje će grad braniti od upada hrvatskih naoružanih družina poput Merčepove.
Foto: Darko Tomaš / CROPIX
Čad je teško naoružanje prevezao morem i ono je upotrijebljeno za opsadu Sarajeva. Novac je uredno predao Generalštabu JNA, kojima su te pare u deviznoj stisci nesumnjivo dobro došle. Čada su u Rijeci poslije uvažavali i tretirali kao počasnoga građanina te pozivali na svečane proslave jer je “spriječio krvoproliće” - u Rijeci.
Politička infrastruktura koju je Linić gradio u Rijeci odmah se od političke pretvorila u poslovnu mrežu. On se okružio brojnim tajkunima i nastojao pomoći najvećim biznisima u svojoj 8. izbornoj jedinici koju sačinjavaju Istra i Kvarner. Naravno, te veze nisu imale nikakva značaja dok je SDP bio u opoziciji, ali kad je pod Račanom Slavko postao ministar financija, mogao je silno utjecati na poslovne operacije. Najvažnije, na petrokemijski kompleks. Prodao je udio državne korporacija Ine mađarskom MOL-u, odstupivši pritom neproporcionalna upravljačka prava (pravo veta) manjinskom partneru, sve po cijeni koja je izgledala smiješna u doba kad su bila otkrivena sirijska nalazišta plina i nafte, potencijalno višestruko vrednija od bilance firme. U taj složeni odnos ubacio se onda Robert Ježić, Linićev prijatelj, koji je postao riječki “državni tajkun” za naftne i ostale poslove. Kad je to bilo potrebno, preuzeo je nezahvalnu funkciju dužnika kredita koje je imalo izdavačko poduzeće Novi list, što izdaje dnevnik koji se smatra “tvorničkim listom riječke frakcije SDP-a”. Osim toga, Linić je lansirao Damira Vrhovnika kao vlasnika brodogradilišta Viktor Lenac koji je propao bez obzira na državne intervencije, te direktora Riječke banke koji je završio u zatvoru. Podržao je privatizaciju pulskog brodogradilišta Uljanik koje su preko inozemne firme kupovali ljudi iz direkcije poduzeća. Tko je danas vlasnik Uljanika? To se, zapravo, ne zna, a pitanje se ne smije ni postaviti u kavanama u Puli i Rijeci ako ne želiš da te prostrijeli sto zlovoljnih pogleda. Ne zna se točno tko je vlasnik Uljanika, ali se zna da je Uljanik vlasnik riječkog brodogradilišta 3. maj koje je značajno za riječku političku bazu SDP-a.
Linić je u najboljim mogućim odnosima s vlasnicima rovinjskog TDR-a. Ako im i nije pogodovao, sigurno im nije naštetio. Gorana Štroka pretvorio je u investitora u riječko i dubrovačko hotelijerstvo. Jednom je tajkunčiću pomagao da napravi posao s parkingom, drugome s tržnicama, trećem s taksijima. No, osim regionalnih igrača, Linić je svoje carstvo proširio na hrvatska javna poduzeća... Ljude iz riječke Rafinerije rokirao je u rukovodstvo Ine, stavio pod kontrolu Croatia osiguranje, ušao u kutinsku Petrokemiju... Kakva je, zapravo, razlika između Linića i bilo kojeg hadezeovskog političkog kadrovika? Nikakva.
To je, dakle, Linić, a on je zbilja znatna figura za hrvatske političke prilike, može mu se posvetiti nekoliko stranica portreta ili karijerne analize, ali što je tu Komadina, vidjet ćemo tek kad okular podesimo na najveće povećanje, tako da u provincijskoj političkoj fauni možemo uočavati i amebe. Ali, do samoga Komadine još smo daleko - i vremenski i na skali magnituda, da se približimo horizontu zbivanja na kojem on ima stanovitu ulogu, potrebno je još malo ući u etiologiju riječke politike...
U nekom trenutku Slavko Linić razvio je antipatiju prema lokalnom partijskom rukovodiocu sitnoga zuba, Zlatku Komadini. Zlatko Komadina je bio postojan stranački činovnik, bivši projektant brodskih cjevovoda u brodogradilištu 3. maj. Neko vrijeme vodio je vlastitu montažersku firmu - bio je famozni “kooperant”, što zna biti lukrativan biznis koji se može razviti u prisoju nekog velikog kombinata u državnom vlasništvu što svake godine sauga silan državni novac za pokriće gubitaka.
Komadina je u svakom slučaju brzo odustao od svake poduzetničke karijere pa se prebacio na čisti stranački rad kojim se profesionalno bavi već petnaest godina. Dotjerao je do funkcije župana Primorsko-goranske županije, što je divan posao jer župan, zapravo, nema nikakve dužnosti, osim da ukrašava svoju županiju, kao što svaka američka savezna država ima svoj “državni cvijet”. Alabama ima kameliju, Aljaska nezaboravak, Slavonija Glavaša, a Rijeka Komadinu.
Od posla se ne ubijaš. Odlazak s dečkima na cugu praktično je u opisu posla - župan živi kao likovi iz reklame za Pan pivo, samo što izbacuje floskule poput junaka reklama za Žuju. S obzirom na umjereni boljševizam koji je de rigueur kod riječkog biračkog tijela, dovoljno je povremeno zagrajiti da se “bezobzirno krše radnička prava”, da je “liberalni kapitalizam previše uzeo maha” te primijetiti kako je HDZ ionako već sve pokrao pa ni najpoštenija, najsposobnija socijaldemokratska vlada više nema čime gospodariti.
I takav bezazlen, zapravo beznačajan u Socijalističkoj Autonomnoj Pokrajini Rijeka, s pridruženim Istrijanima koji, međutim, na tavanu uvijek imaju najmanje sedam zastava, Zlatko je Komadina Liniću zasmetao kad je Račan umro i u partijskim redovima počela potraga za njegovim nasljednikom. Sam je Račan spriječio da ga po automatizmu naslijedi zamjenica jer je pozvao novinare pa im u povjerenju rekao da ona ne dolazi u obzir jer previše pije, a glasnogovornika, nekog drčnog i rošavog sinjskog bezveznjaka koji je stao kukurikati prije zore, otpravio je kao kandidata u najlošiju Petu (slavonsku) izbornu jedinicu.
Foto: Tea Cimaš/CROPIX
Esdepeovci su, naravno, znali da u svojim redovima ne trebaju tražiti genija, nekoga tko će izvaditi mač iz kamena i kad je Mali vođa umro, naprosto su kandidirali županijske čelnike, svaki svoga. Zagreb Bandića, Dalmacija Piculu, a beznačajna Slavonija toga Milanovića, smijenjenog glasnogovornika. I Rijeka bi kandidirala Komadinu, a ne Linića, jer je Linić sa svim tim svojim široko poznatim kombinacijama bio, zapravo, onemogućen, ozloglašen u partijskim redovima - tražilo se iskrenog komunjaru i neko novo lice, a ne lika koji radi po provjerenom sistemu što je iz komunističkog prenesen u hadezeovski državni socijalizam, pa to ne privlači široke biračke mase...
Foto: Goran Mehkek/CROPIX
I tako je Linić, zbrojivši dva i dva, zaključio da je najbolje da podrži Milanovića - Komadina s onim njegovim trostrukim podočnjacima i pogledom iz akvarija išao mu je na jetra, a Zoki mu se, mlad i naočit, sviđao, kao i Željko Jovanović, riječki doktor kojega je također kadrovirao, ali ih se danas obojice odriče. Uzalud - tko god ih svu trojicu poznaje, vidi da su podudarnog temperamenta.
Kad je Zoki formirao Vladu, Komadinu je proizveo u ministra prometa. Uslijedili su strašni dani za mirnog čovjeka iz riječke zavjetrine - svakoga dana morao se rano nacrtati na poslu i rješavati svakojake probleme, a na Vladi još slušati elektrificiranog Zoku koji brije kao dječja igračka s napajanjem od 6 volti koju spojiš na struju od 220 volta. Zlatko nije izdržao, slomio se. Omršavio je, prenijeli su ga kod kolege ministra Ostojića na gastroenterologiju. Zoka ga se ionako htio riješiti jer je nikoga ne pitajući počeo graditi autocestu od Rijeke prema Zadru, iako jedna (preko Generalskog Stola) već postoji, ali su mu to valjda zaboravili priopćiti... Vjerojatno je htio dovesti u neku funkciju onu potpuno nepotrebnu cestovnu “leteću petlju” na južnom prilazu Rijeke, koja nalikuje na veliki tobogan u Disneylandu, a Rijeku spaja s Čavlima i Hreljinom, izgrađenu uz pomoć građevinskog poduzeća s Krka koje također pripada Linićevoj poslovnoj galaksiji sastavljenoj od lokalnih tajkuna. Zoki je to anulirao i Komadinu, poniženog, sprašio u Rijeku. Tada su postali smrtni neprijatelji.
U međuvremenu, Zoki se kao kobra usmjerio na ministra financija Linića. Da, svi su mu govorili da je Linić jedini operativni ministar u njegovoj vladi, pogotovo nakon što je iz Vlade otišao Čačić kojemu je bio dao u outsource vođenje nacionalne ekonomije. Ali, osim što je bio operativan po pitanjima porezne politike, Linić je počeo operirati i na stranačkom planu, pa se povezao s Josipovićem, koji je u to doba bio zaključio kako na ljevici nema mjesta za dva ambiciozna lidera.
Gospodar Pantovčaka je smatrao da je “izmislio Zoku” dok je Zoka mislio da je “izmislio Josipovića”. Obojica su u pravu, ali to im ne služi na čast. U “tronskom ratu” Linić je odabrao krivu stranu i Zoka mu je odmah otvorio dvije afere, od kojih se ona prva - afera “Spačva” - manje-više pokazala kao ćorak, ali je zato eksplodirala “afera Šegon”, u kojoj je pao šef poreske uprave, najtješnji Linićev suradnik i prijatelj. Da ga je pustio niz vodu, Slavko bi izgubio svaki autoritet među svojim tajkunima i, u riječkoj laguni gdje se hrane velike ribe, ne bi se više oko njega jatili.
Odlučio je blefirati, odigrati kamikazu, s tim da je prvo s lanca pustio svoju povjerljivu suradnicu Zinku Bardić, Zokijevu volontersku glasnogovornicu, s kojom je ovaj osam godina nastupao kao Frank Astaire s Ginger Rogers. Plesna točka Zo&Zi tada se raspala - kad je došla k Milanoviću i upozorila ga da ne dira Šegona, otpravljena je poslije duge službe ravno u historiju radničkog pokreta i namjestila se kod robne kuće Ikea koja uvažava njeno profesionalno zauzimanje.
Zoki je, dakle, smlavio Slavka, ubrzo se riješio Josipovića, Komadinu utjerao u mišju rupu, a još ranije anihilirao je unutarstranačku oporbu - Rajku Ostojiću dao je Bernardićevo mjesto na izborima za zagrebačkog gradonačelnika, pa su tako obojica propali. Još ranije Zoki je likvidirao Željku Antunović i Ljubu Jurčića. Svima je svanulo da je i najmanje suprotstavljanje - fatalno... One koji bi mu se odupirali, maknuo bi poslije kampanje u neprijateljski brifiranim novinama. Poslije toga slijedi egzekucija bilo javnim, bilo tajnim glasanjem u Glavnom odboru stranke, što znači da su u vrhu ostali samo njegovi ljudi koji se sad bore da se dokažu revnošću i izbiju na vrh kandidacijskih lista za Sabor, budući da će poslije poraza, koji svi očekuju, biti premalo čamaca za spašavanje, kao na Titaniku.
Šutljiva oporbena manjina u stranci okupila se oko Komadine. Stoga je Zoki uklonio Zlatka s mjesta koordinatora Osme izborne jedinice i nametnuo im Jovanovića. U Rijeci su stranačke mase odane Liniću i Komadini, ali sad oni neće biti u ponudi. Možda će se Slavko kandidirati budući da računa kako će ga HDZ poštedjeti napada u korist veće štete SDP-a, ali, s druge strane, upravo to bi mu mogli zamjeriti lokalne komunjare, pa bi izgubio popularnost. Komadina, pak, djeluje podzemno, održavajući veze s lokalnim mjesnim odborima.
No, ni Zoki ne spava, on je teledirigirao svog Golema, stranačkog ustavotvorca Peđu Grbina, kao i direktora Hrvatske lutrije, također riječki kadar, da razbijaju one odbore koji se suprotstave rukovodstvu, dok sam tvrdi da se neće miješati u lokalna pitanja. Tako su već uspjeli ukloniti šeficu pulskih partijaša koja je odana Komadini, kao što su očistili neposlušna rukovodstva u Karlovcu i Varaždinu. Zoka se, naravno, ne sprema za pobjedu, nego za poraz i njemu je bitno da ostane na čelu stranke kad ona ode u opoziciju.
Ali, tu radno nezahtjevnu poziciju vođe kritizera iz prikrajka priželjkuje i Komadina. Već je razvio odgovarajuću idejnu djelatnost i formirao vlastitu ideološku platformu. Upozorio je da se valja “vratiti Marxu”, a vratio se i Titu posjetivši njegovu (lažnu) rodnu kuću u Kumrovcu. Upozorio je na nemezu “liberalnog kapitalizma”. No, na tome se neće posebno istaći među ostalim stranačkim čelnicima. Oni su osigurali čak 150.000 eura budžetskog novca da u Split dovedu nobelovca, ekonomista Josepha Stiglitza, kojemu je tamošnje sveučilište, alma mater potpredsjednika Branka Grčića, dodijelilo počasni doktorat, pa je pao u zamku stranačke promidžbe i govoreći o općim ekonomskim pitanjima poslužio kao uvodničar za obećanje Milanovićeva ministra financija Lalovca da Vlada neće provoditi reforme, jer “nisu profesori i liječnici krivi za stanje hrvatske privrede”. Naravno da nisu, krivi su Milanović, Grčić i Lalovac...
To će im, dakle, biti izborni slogan - dođavola s liberalizmom, dođavola s kapitalizmom! Obećavamo da nećemo ništa poduzeti do kraja mandata, a ni poslije ako pobijedimo - navješćujemo bezbolni stasis, rigor mortis s erekcijom! No, na pitanje što može biti gore od Milanovića na vlasti valja iskreno odgovoriti - Komadina u opoziciji. Milanović na čelu opozicije vodit će histeričnu retoričku borbu s nacionalistima produžujući karijeru pobudbenog govornika na seoskim dernecima. Uvijek ih obogati nekom ludikroznom opaskom, dosjetkom i one-linerom koji nitko ne može dokučiti, pa se o tome raspravlja sve dok ne izbaci novi... No, ta Milanovićeva oporba bila bi posve neopasna.
Uostalom, u onom dijelu moždane aktivnosti gdje se obavlja normalna iteracija, Milanović je normalni liberal, samo što to krije dok traje kampanja. A ljudi koje može okupiti Komadina, prije svega u SAP Rijeka, bit će opasni retrogradni komunistički lump-proleteri koji i pri zdravoj pameti imaju posve lude ideje... Ukratko, Syriza.
Riječki lump i riječko biračko tijelo žive od fantomske riječke ekonomije koja crpi državne resurse. Ondje isisavaju nacionalno bogatstvo i pretvaraju ga u lokalno siromaštvo, toksični otpad koji se izlijeva u smrdljivu luku po kojoj plutaju podrtine brodova-zabavišta s narodnjačkim programom i ruzinavi admiralski brod Galeb.
Kako funkcionira ta riječka državna ekonomija štiteći specifično biračko tijelo, vidjelo se prilikom porinuća trajekta Mljet kojemu su nazočili Milanović i Komadina, tada još u prividno civilnim odnosima. Trajekt je s još tri sestrinska broda naručen za riječku Jadroliniju od brodogradilišta Uljanik. Uljanik nikad nije gradio trajekte pa su mu ova četiri primitivna plovila (koje zbog oblika Dalmatinci nazivaju “škovacere”) ispala skandalozno loše, puno teži nego je projektom predviđeno, što znači da krcaju manji teret i troše više goriva. Koštali su pak 36 milijuna eura, što je lijepa svotica.
Sve brodove za Jadroliniju, kao i godišnje gubitke, plaća iz budžeta - država. Manji se naručuju doma, po političkoj žnori, a veći, polovni, kupuju od agenata, primjerice Grka, u dilovima u kojima je teško ostvariti uvid. Zašto se ne naručuju na tenderu, kod domaćih brodogradilišta poput Brodosplita gdje je prije rata izgrađen luksuzni kruzer za švedskog naručioca? Zašto jadranski trajekti izgledaju kao “škovacere” ili ruski desantni brodovi iz doba hladnog rata, dok po Egeju i Mramornom moru plove dvotrupni trajekti od aluminija razvijajući fantastične brzine? Zato što javnim poduzećima poput Jadrolinije upravljaju likovi koje postavlja Partija, umjesto da se, u duhu liberalnog kapitalizma, prodaju uspješnim tvrtkama sposobnih poduzetnika, domaćih ili stranih, kako bi se umjesto nazadovanja napokon iskazao neki razvojni trend, budući da barem u turizmu ne manjka potražnje. Ali, onda bi morao propasti 3. maj i s njim se osuti podrška Komadini i njegovoj riječkoj stranačkoj centrali, a zatim bi se pokazalo da je slično stanje u riječkoj luci, na željeznici i u rafineriji, te u riječkim novinama, gdje SDP ima zadnje uporište.
Komadina se naposljetku odvažio za otvorenu pobunu. Objavio je da uopće ne želi na listu koju će nositi Jovanović. Povukao se kao Kutuzov i čeka zimu. On bi na listi ionako bio u najboljem slučaju treći - valjalo bi ubaciti kojeg čelnika IDS-a ako na izbore izađu skupa (što vjerojatno neće). To znači da bi se morao boriti za goli prolaz, proći kroz pakao izborne promidžbe - to je ono kad se rano ustaje i ide na put po dvadeset-trideset kilometara u jednom danu - te naposljetku primiti odgovornost za relativni poraz, dok bi na terenu morao govoriti u prilog SDP-u koji vodi Zoka. Naravno da mu je hiljadu puta bolje glumiti uvrijeđenost i povući se pa poraz poslije pripisati tome što sam nije sudjelovao na izborima. On i Linić sjedit će, dakle, uvrijeđeni, u dva različita kuta dvorane, dok će treći zauzeti Obersnel, koji također otklanja bilo kakav izborni angažman jer zapravo ne trpi ni Linića, ni Komadinu, ni Jovanovića... Ali, svi će oni propasti bez Zokija, jer će u Rijeci lijevi glasovi ići SDP-u, kao što u Hercegovini idu HDZ-u, a sve drugo je deluzija, odnosno promocija plus.
Zoka će razjuriti lijene, debele dječake iz svog pješčanika, a sablasno odjevenu curicu potegnuti za kike, te kao pravi hahar u Osmoj gospodariti do rasula svoje stranke. Za razliku od HDZ-a, SDP, naime, nema klerikalne, ekonomske i zavičajne lobije u kojima se ideja očuva, a brend u svakom potrebnom trenutku možeš oživiti prigodnim nacionalističkim ispadom...
Socijaldemokrati pak nemaju ideja, ideologije ili svrhe, to su likovi s prošlošću, sadašnjošću koja im izmiče, lišeni budućnosti. Čak ni u Rijeci Komadina ne izgleda kao solucija za 21. stoljeće.