Na kugli zemaljskoj ipak postoji raj, daleko je pola kruga, poput ventila na nogometnoj lopti. Iza, dakle, sedamsto gora i sedamdeset mora čeka te kraljevstvo bez mane, grijeha.
Bajkoviti dvorci njezini od kamena bijeloga tek ljubav kriju, ondje te miluju nježno plava nebesa, tiho modro oplakuje more, do kojeg stižeš širokim autocestama, u udobnom busu s besplatnim internetom, fino si rashlađen, a pejzaž je vazda nevjerojatan: široka, kao medna polja uviru u okomita, tamna brda, krasne šume čija bujna njedra kriju ubava jezera što ih napajaju čarobno vitki slapovi.
Gdje-gdje iskrsne srndać, poleti orao pa se sjetiš da si prije samo sat-dva još krijepio pogled unutrašnjošću veličanstvene katedrale u glavnome gradu; još i sad u srcu ti pulsira vječno lijepa muzika sfera...
Sve je ondje predivno, dragi žive ljudi, marljivi, nasmiješeni, katkad ih vidiš, katkad ne, poput satira u gaju se kriju i začas će ti dognati bijelu ovčicu da je ošišaš i udahneš miris njezine poput morske pjene meke vune…
Ako ste prosječan konzument televizijske zabave, odmah ćete pogoditi o kojoj je zemlji riječ: Hrvatskoj. Prosječan konzument u Južnoj Koreji. Korejci su u cigle tri godine postali toliko zaluđeni hrvatskim ljepotama da ne bi začudilo kad bi već sutra ekranizirali i Mihanovićevu “Horvatsku domovinu”, tutto completo, s djedovima, žetvom, marhom, dojiljom, čedom, hrašćem i burom.
Južna Koreja, na površini ni dvostrukoj većoj od Hrvatske, hrani 50 milijuna stanovnika. A njih najmanje osam milijuna ne može se oduprijeti porivu da gleda slavnog glumca Hyuka Janga (38) kako striže ovcu negdje u okolici Karlovca.
Osam milijuna dalekih pari očiju vidjet će, prvi put, iz Karlovca, i oružje kojim je pobijeđena tama što je prije četvrt stoljeća zaprijetila kraljevstvu ljubavi: tenkove i topove u Muzeju Domovinskog rata na Turnju.
Južnu Koreju su, ukratko, proteklih godina preplavili reality showovi što ih snimaju po Hrvatskoj. I to upravo onoliko koliko su Hrvatsku preplavile turske sapunice. Turski predsjednik zasad nije odlikovao ni jednoga našeg TV producenta, ali zato hrvatski predsjednik jest korejskog. Lani u rujnu Korea Times ponosno je objavio vijest: Ordenom Danice hrvatske s likom Blaža Lorkovića predsjednik Ivo Josipović nagradio je Lee Mi-kyung, potpredsjednicu kompanije CJ Group, za njezin doprinos velikom porastu u broju dolazaka korejskih turista u Hrvatsku.
Orden joj je uručio šef Sabora Josip Leko za posjeta Seulu. Prva je to ikad hrvatskim ordenom odlikovana Korejka. Njezina kompanija, odnosno kabelska televizija tvN, snimila je u Hrvatskoj od 2012. do 2014. dva realityja pod zajedničkom egidom “Romantika”. O Božiću 2012. u Dubrovniku je ljubav pred kamerama potražilo po deset korejskih djevojaka i mladića. I dok su se oni zaljubljivali jedni u druge, gledatelji su se zaljubljivali u Hrvatsku, tvrdi Korea Times.
Zašto, dovoljno je pogledati foršpane serijala. Dubrovačke zidine, blještavo okićen Stradun, raskošan oltar, mladi se Korejci tope od miline. Potom su u studenome 2013. i siječnju 2014. snimili “Romansu u Hrvatskoj” po istoj shemi sparivanja, ali sad sredovječnih parova. Vedute Zagreba, Zadra, Plitvica... Gledanost nezapamćena.
Stoga ne čudi što je i konkurenstska TV kompanija IHQ pohitala u Hrvatsku. Snimali su, eto, početkom srpnja u Karlovcu “Prijatelje”. Shema prilično idiotska: trojica slavnih korejskih glumaca bauljaju po Hrvatskoj i rade sve što i Hrvati.
Netko ih je uvjerio da Hrvati, eto, najradije šišaju ovce. Tko zna što im govori poslovica “ovce su tu zato da se šišaju”, no jasno je da su za njihove hrvatske domaćine ovce upravo oni. Sljedeće ljeto možda će u Karlovcu najisplativije biti nabaviti obor. Jedno maleno stado ovaca više će love nositi od jednog malenog luksuznog hotela...
Zamorno je sad baviti se brojkama. Već i vrapci znaju da će Hrvatska ove godine zaraditi od turizma više nego ikad. Bez turizma ona bi već potonula dublje od Grčke. Znači, prosperitet nam ovisi o prividu idile koju nudimo namjernicima. Zar nije dovoljna jedna bomba da se taj privid raspline? Ne postoji ni jedna razvijena država na svijetu čijoj bi ekonomiji turizam pridonosio više od deset posto dohotka. Vjerovati u turizam nije mnogo inteligentnije nego vjerovati u astrologiju. Začas se konstelacije promijene!
No, važnije je od toga što turizam uništava mentalitet i rasplinjuje ambicije domorodaca turistoprimaca. Čemu se mučiti i pokretati kakvu proizvodnju kad je dovoljno nabaviti škafić, napuniti ga vodom, pustiti ribice i pričekati da kraj tebe naiđe turist, ne nužno Korejac.
Za svega dvadeset kuna on će rado točati deset minuta stopala u škafiću sve dok mu ribice ne pobrste svu staru kožu s njih. Posrijedi je turistički perpetuum mobile: ribice ne samo da zarađuju kao lude, nego se ujedno i nahrane.
Kako postupno gubi stanovništvo, tako se Hrvatska, eto, postupno pretvara u tematski park, a njezini građani postaju dobro plaćeni statisti bez radnog vremena. Danas Korejci, sutra Kinezi, prekosutra Laponci, zaplesat će za njih i Dalmatinci i Slavonci. Umjesto poluvodiča, radije ćemo proizvesti turističkog vodiča. Umjesto generatora, rotor za okretanje janjca, a umjesto, recimo, tvornice običnih šibica, radije ćemo pokrenuti industriju gladnih ribica...
Postoji među dubrovačkim ugostiteljima i ova izreka: svakog gosta jednom dosta. Ovce su tu da se šišaju. Nije grijeh malko slagati, malko pretjerati. Jer, ovako ili onako, s dva ćeš apartmana bolje živjeti nego s dva doktorata. Bolje je biti konobar, nego matematičar. I konobarska matematika, po kojoj dva i dva jesu pet ili šest, daleko je kompliciranija nego ona školska. Turisti su, po definiciji, dobrovoljni glupani, upravo inzistiraju da plate što im ne treba i da kupe komadić snova koji im jamči da će, makar jednom u životu, probati život koji jest bajka.
U Dubrovniku prodaju čak i raskošnu pseudorenesansnu zgradu Hrvatske pošte, na ulazu u Grad od Pila, u dnu Ulice hrvatskih branitelja. Što će ti pošta kad možeš otvoriti hotel. Mogli bi otići i korak dalje: prodati zgradu ljekarne da se prenamijeni u disko. Ionako će se u njem prodati više tabletica!