Ponovni izbor Baracka Obame nije iznenadio one koji su pratili metaanalize istraživanja javnog mnijenja. One do rezultata dolaze koristeći ne samo nacionalne rezultate velikih i poznatih kompanija već i one do kojih dolazi gomila lokalnih istraživača. Tako akumulirani i obrađeni rezultati daju nam s priličnom izvjesnošću pravo na zaključak koji će kandidat pobijediti u jednoj ili drugoj saveznoj državi, i zapravo, čak i u nekom gradu ili općini. Kako su u Americi izbori za predsjednika posredni, jer svaka država ima svoju kvotu elektorskih glasova, ključno je osigurati većinu tih glasova, a ne naprosto većinu glasova. Uslijed toga, na primjer, glas u Kaliforniji ili New Yorku ili, uostalom, Teksasu nema istu težinu kao glas u Ohiju ili Floridi. I to iz jednostavnog razloga što u dvije posljednje države ishod nije izvjestan, za razliku od rezultata u tri prvospomenute. Na kraju je Obama pobijedio i u Ohiju, uglavnom zbog toga jer je državnim subvencijama pomogao automobilsku industriju, i u Floridi, jer su neki tradicionalni glasači Republikanske partije prešli na njegovu stranu. A isto se dogodilo praktično u svim državama u kojima se ishod prije izbora činio neizvjesnim.
Velika očekivanja
Uz reizbor predsjednika, ojačana je i prednost Demokratske partije u Senatu, ali je Republikanska partija uspela održati istu većinu u Predsjedničkom domu koju je osvojila u 2010. (mandat u tom domu traje dvije godine). Tako je odnos snaga u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti ostao isti kao i prije izbora. Ovo je navelo mnoge komentatore da zaključe kako će sljedeće četiri godine izgledati isto kao i prethodne četiri. Sam predsjednik Obama izrazio je neslaganje s tim očekivanjima i najavio da će njegov drugi mandat dati bitno bolje rezultate od prvog. Najbolje tek dolazi, rekao je Obama. Tko je u pravu?
To, u prvom redu, ovisi o strategiji koju će izabrati Republikanska stranka. U prethodne četiri godina njihov je osnovni cilj bio onemogućiti Obamu da dobije i drugi mandat. Da bi to postigli, tražili su sukobe, a ne suradnju u zakonodavnim tijelima. Rezultat takve politike je da je Obama bio u stanju provesti samo manji dio svog političkog programa, posebno kad je riječ o onim mjerama koje bi mogle osigurati brži ekonomski oporavak. Posljedice? Obama je kraj svog prvog mandata dočekao sa stopom nezaposlenosti od gotovo 8 posto, što je u prijašnjim slučajevima bio dovoljan razlog da predsjednički kandidat ili stranka koja se za takvo stanje smatra odgovornom - izgube izbore. Strategija Republikanska stranke bila je, dakle, da se vrati u Bijelu kuću i Senat na krilima neuspjeha Obame i njegove Demokratske stranke. Ta strategija nije uspjela. Zašto?
Razlozi poraza
U načelu zato što Republikanska stranka nije nudila samo ekonomski oporavak i rast zaposlenosti već i, da to tako nazovem, konzervativnu revoluciju. Iako su glavni ekonomski savjetnici republikanskog kandidata uvjeravali glasače da će njegov program dovesti do značajnog ubrzanja privrednog rasta i do povećanja zaposlenosti, stranački su ideolozi na terenu nastupali drukčije. Zalagali su se za veću osobnu odgovornost i štedljivost. Birači su u toj retorici vidjeli opasnost - najavu mogućnosti da ostanu bez posla ili da ga nikada ne nađu. Njihove je strahove dodatno raspirio izbor Paula Ryana za potpredsjedničkog kandidata. U Ryanu su prepoznali predstavnika krajnjeg konzervativnog krila, posebno kad je riječ o socijalnoj zaštiti, koja je osobito značajna starijim i siromašnijim građanima. Uz to, za razliku od nekih ranijih konzervativnih kandidata, koji su bili libertarijanci, što će reći zagovornici jednakih prava i sloboda, Romney i Republikanska partija ostali su bez glasova žena i manjina, kao i glasova mladih. Odbio ih je njihov socijalni konzervativizam - od stava o pravu na abortus i upotrebi sredstava za kontracepciju do ograničavanje prava imigranata.