Hrvatska i Bosna i Hercegovina počele su rad na izradi zajedničkog postava o logorašima s našeg područja u spomen-muzeju najstrašnijeg nacističkog konclogora Auschwitz, kaže nam kustosica Hrvatskog povijesnog muzeja Nataša Mataušić. Naime, u Muzeju Auschwitz svaka zemlja odakle su dolazili logoraši imala je svoj zasebni prostor i postav, pa je tako bilo i s Jugoslavijom. Takav je, kaže Mataušić, izložbeni postav još od 60-ih godina prošlog stoljeća te je osim činjenice da predstavlja zemlju koje više nema, danas i muzeološki anakron: prilično je ideologiziran, politiziran i s nepouzdanim podacima poput onih o 700 tisuća pobijenih u Jasenovcu.
- Tako da smo mi iz Hrvatske, Nataša Jovičić i ja, postavile pitanje da se to promijeni. I Česi i Slovaci su, nakon raspada Čehoslovačke, načinili svaki svoj zasebni postav - kaže prof. Mataušić.
Zahtjev za promjenom poslan je 2002. godine, ali sustav odlučivanja u muzeju je složen i spor. “Jugoslavenski postav” u paviljonu 17 zatvoren je i ispražnjen tek 2008. godine.
- Tako da već četiri godine u tom paviljonu namijenjenom za prostor bivše Jugoslavije nema ničega, ali sada smo u postupku da mi i BiH konačno otvorimo vlastitu zajedničku izložbu. Na uređenju svoje vlastite izložbe radi i Srbija - napominje prof. Mataušić koja s Natašom Jovičić, direktoricom Muzeja Jasenovac, te Enesom Milakom i Albinom Matoshijem iz BiH, radi na hrvatsko-bosanskohercegovačkom projektu.
Sve jugoslavenske države djelile bi ukupno 720 četvornih metara prostora.
Iz Hrvatske je u Auschwitzu završilo oko 10 tisuća ljudi. Među njima 7 tisuća Židova, dok su ostale 3 tisuće uglavnom pripadnici antifašističkog pokreta, najčešće zarobljeni partizani raznih nacionalnosti. Gotovo 80 posto njih nije preživjelo Auschwitz.
Mataušić navodi kako je naš postav zamišljen na način da se od pojedinačnih priča logoraša s našeg prostora ide prema cjelovitom prikazu onoga što se događalo u Hrvatskoj i BiH tijekom Drugoga svjetskog rata. Mataušić napominje da Muzej Auschwitz ima pravila koja se moraju poštivati prilikom izrade postava. Zahtijeva se da se napravi jedan uvodni dio o uzrocima i razlozima onoga što je dovelo do deportacija i progona s određenog područje te se sve to stavlja i u osobni i povijesni kontekst.
Naš tim zamislio je, objašnjava Mataušić, da se u stožernom dijelu naše izložbe predstave sudbine “čuda od djeteta” Lee Deutsch koja je umrla u transportu do Auschwitza, zagrebačkog rabina Miroslava Šaloma Freibergera, poznatog filmskog producenta Branka Lustiga te Olega Mandića, koji je kao dijete zadnji izašao iz Auschwitza, te legendarna tragična epopeja 20 dalmatinskih partizanki koje su kao ratne zarobljenice sredinom 1944. dovedene u Auschwitz. Izradu tog zajedničkog postava Hrvatske i BiH sufinancirao bi UNICEF, ali dio sredstava išao bi i iz europskih fondova.
Auschwitz je mjesto gdje oguglate na sve što vidite oko sebe, na sve te strahote, smrti, mučenja, ponižavanja, zebnju. Tamo izgubite sve osjećaje, samo da biste preživjeli i opstali. A poslije, poslije vas to cijeli život proganja, slike se vraćaju - i ne daju vam mira. Sada sam nešto mirnija, prošlo je toliko godina. Bilo je to prije 68 godina... Ali i danas, svaki put kad pogledam ruku s tetoviranim brojem, znam da sam obilježena - govori mirnim, pomalo usporenim glasom jedna od rijetkih još uvijek živih zatočenica tog nacističkog logora smrti, 85-godišnja Splićanka Tonka Petričević.
A kada je dovedena u logor Auschwitz-Birkenau, Tonka Petričević imala je jedva sedamnaest godina. Nosila je konspirativno, skojevsko ime Vanja. U logor je dovedena kao mlada partizanka s još 19 kolegica. Sve su njih početkom travnja 1944. zarobili Nijemci. Postala je logorašica zavedena pod brojem 76326. Tako joj je, za vječnost, upisano na desnoj ruci. I danas, iako bolesna, iako nikada nije naučila njemački, bez zastajkivanja izdeklamira - Sieben, Sechs, Drei, Zwei, Sechs!
- Taj smo broj uvijek morale znati izreći na prozivci ili kad nas stražari ili capo traži - govori teta Tonka.
Braća poginula
Bila je djevojčica kada je njezin rodni Split okupiran. Otac Kaja Siriščević odmah se uključio u partizanski pokret, kao i dvojica starije braće Miljenko i Jerko. Miljenko je poginuo u borbama na Sutjesci.
- Bili su 40 dana u okruženju, jeli koru s drveća i kad su pokušali proboj, Nijemci su ih sve pobili. Mlađi brat Jerko poginuo je kod Kifinog Sela na području Nevesinja - priča gđa Tonka. I danas, nakon toliko godina, poteku joj suze kada govori o poginuloj braći.
- Šta sam drugo mogla nego se uključit u pokret - sliježe ramenima.
- Pa Talijani su stigli, počeli su nam minjat imena, nismo smili govorit hrvatski, tirali su nas da pozdravljamo fašistički, a Pavelić im je preda Dalmaciju i ostavija nas njima.
Skojevka Vanja svoju revolucionarnu borbu počela je noseći letke po gradu.
- Bila sam u skojevskoj ćeliji. Nismo se znali po pravim imenima nego samo po konspirativnim. Tek smo se posli rata upoznali - priča o danima otpora.
Dolazak u brigadu
Otac Kaja znao je talijanski pa ga je dopao zadatak “špijuniranja” Talijana.
- Ćaća je talijanskim vojnicima dava injekcije od kojih bi im natekle noge ili ruke. Onda ne bi išli na front u Bosnu. Onesposobija mi je otac oho ho Talijanaca - dok nam prepričava epizodu sa svojim ocem, Tonka Petričević priča življe, glas joj je veseliji.
Kad je kapitulirala Italija, a prije dolaska Nijemaca u Split, Tonka s prvom grupom odlazi u partizane. Prebacili su je preko Mosora na Korčulu. Bilo je to u rujnu 1943. godine. Došla je u 13. dalmatinsku brigadu.
Trinaest. Taj će je broj pratiti cijeli život. U Zenici u zatvoru, dok je čekala transport u Auschwitz, bila je u ćeliji broj 13, a u logoru smrti bit će kasnije smještena u paviljon broj 13!
- Nije to nesritan broj, tako se poklopilo - sliježe ramenima krhka starica dok sjedi na kožnom stolcu koji joj je sada najudobniji. Oslanja se na štap, sporo hoda.
Na Korčuli je bila do prosinca 1943. kada su Nijemci počeli akciju u sklopu, kako se kasnije govorilo, VI. neprijateljske ofenzive. Kad su došli Nijemci, zavladao je kaos među partizanima. Nisu se spremili za takav napad.