Na dan kada je Zagreb zatresao potres, 22. ožujka, a bila je nedjelja, fotograf Cropixa Marko Todorov bio je dežuran za vikend. No, i da nije, kako kaže, na ulicu bi s fotoaparatom izašao odmah, takav je fotoreporterski instinkt. "Živim iza Lisinskog, u nekadašnjim tzv. željezničarskim zgradama koje su podignute za obitelj željezničara uz Glavni kolodvor. Iako su sagrađene krajem 19. stoljeća, i znao sam razmišljati što će s njima biti ako bude potres, srećom, nije bilo ništa strašno. Malo su popucali zidovi, i to je to. Izgleda da je riječ o dobroj gradnji. Čim smo se uvjerili da je sve u redu, krenuo sam prema gradu", govori. Tek je, nakon što je prošao pothodnik u Miramarskoj ulici, shvatio koliki su razmjeri potresa. Koliko je bio brzo na terenu govori i podatak da je prije nego što je zatresao drugi potres već bio u Gajevoj ulici.
"Bila je hrpa ljudi na ulici u centru grada", prisjeća se. U gradu se već prepričavalo kako je velika šteta u Đorđićevoj, pa je krenuo prema toj ulici. Zatekao ga je nestvaran prizor, urušene kuće i automobili pod ciglama. Na jednoj od fotografija koja se može pogledati na izložbi "Zagreb - grad koji treba našu ljubav" na Europskom trgu u organizaciji Jutarnjeg lista i Cropixa, te u online katalogu potres.jutarnji.hr, prizor je dva stradala automobila koja je snimio Todorov. Jedan je crveni Suzuki i uz njega drugi, sivi automobil, kojemu se ne vidi niti koje je marke, posve je nestao ispod cigli koje su na njega pale. Sve zajedno, jak koloristički akcent i nadrealan prizor. Prizor kakav se pamti čitav život.
"Nekoliko je automobila bilo pod ciglama u ovoj ulici, i sve sam ih snimio. Sve je bilo poput filmskih scena", govori. Na terenu je bio do četiri poslijepodne. Nije bilo vremena za odmor. To je prilika, uostalom, kakva se pruža rijetko u životu, da se takvi prizori u gradu u kojem živite mogu snimiti. "Malo-pomalo sve je više ljudi bilo na ulicama. Počelo se okupljati i sve više fotoreportera, sretao sam mnoge kolege", kaže. Kakva je bila atmosfera? "Teška, mučna. Još je bilo sve svježe s koronavirusom, nitko nije znao kako se ponašati. Imao sam masku čitavo vrijeme, u jednom trenutku bilo mi je teško disati pod njom", govori. Koliko je bilo teško toliko sati biti na terenu?
"Adrenalin mi je narastao i vrijeme mi je proletjelo. Iako su prolazili sati, činilo mi se kao da je prošlo pola sata, ne više. No u jednom me trenutku umor svladao. Na kraju sam bio toliko strgan da više nisam mogao. No, to je događaj takvog intenziteta kakvog dotad nisam doživio. Snimao sam i svako malo slao hrpe fotografija urednicima", govori Marko Todorov. Iz Đorđićeve je potom otišao u Palmotićevu ulicu, u baziliku Presvetog Srca Isusova. "Izvana se zapravo ništa dramatično nije niti vidjelo. No uspio sam ući kroz manja vrata i snimiti hrpu cigli na podu, nabrzaka, dok se ne počne još jače urušavati", prisjeća se. Nazvao ga je u međuvremenu dežurni urednik i uputio ga da krene prema zagrebačkoj katedrali koja je također oštećena...