RONALD GORŠIĆ

‘Za prizor gospođe sa štapom pomislio sam da dočarava krhkost i nemoć koju smo svi osjećali‘

Bilo je puno ljudi taj dan na Zrinjevcu, no bilo je zapravo tiho, i taj je osjećaj gotovo pa opipljiv s ove fotografije
Ronald Goršić
 Ronald Goršić

Jedna od upečatljivijih fotografija koje se mogu pogledati na izložbi "Zagreb - grad koji treba našu ljubav" u organizaciji Cropixa i Jutarnjeg lista, otvorene na Europskom trgu, jest fotografija koju je Ronald Goršić snimio na Zrinjevcu. Gospođa koja teško hoda, oslanjajući se na štap, prelazi preko zebre ulicu. Omotana je u smeđu kariranu deku, lice joj se jedva nazire ispod kape, no svejedno se na njemu može vidjeti da je njezin osjećaj u tom trenutku - šok. Fotografija se nalazi i u našem online katalogu, na stranici potres.jutarnji.hr, u poglavlju nazvanom upravo Šok, koje pokriva prve, neposredne reakcije ljudi nakon potresa. Nešto mlađa osoba pomaže gospođi da pređe cestu, u ruci drži i on štap, ogrnut je također dekom.

Bilo je puno ljudi taj dan kada je bio potres na Zrinjevcu, no bilo je zapravo tiho, i taj je osjećaj gotovo pa opipljiv s ove fotografije.

Kako nam govori Ronald Goršić: "U trenu kada je bio potres, s obitelji sam bio na Kustošiji. Probudio sam se prije potresa, rano, oko pola šest. Moji su spavali. Uzeo sam mobitel i počeo surfati, da ih ne probudim. Nakon što je potres krenuo, prva mi je reakcija bila da svi radi sigurnosti stanu ispod štokova", govori nam.

Nakon što se uvjerio da su svi dobro, krenuo je prema gradu automobilom, prvo se zaustavio na križanju Selske i Zagorske ulice, u Parku pravednika među narodima. Polako je počeo shvaćati koji su razmjeri tog potresa.

Kako govori: "Ljudi su na ulice izašli u pidžamama, u šlafrocima, pokriveni dekicama. Svi su bili zbunjeni, bio je proglašen lockdown zbog koronavirusa, no izašli su na ulice u strahu od potresa. Na Zrinjevcu je bilo dosta ljudi. Onima iz centra grada činilo se da su u parku najsigurniji jer nisu među zgradama. No, bio je opći dojam da ljudi ne znaju kuda da idu, kamo bi krenuli. Slike su izvirale jedna za drugom, pojavljivale su se praktički niotkuda".

image
Ronald Goršić
Ronald Goršić

Na Zrinjevcu su se, govori nam dalje Goršić, ljudi grupirali sa svojim obiteljima, djecom, kućnim ljubimcima: "Nisam prestajao snimati. Ugledao sam to dvoje ljudi, gospođu koja ima zdravstvene poteškoće, zamaskiranu u dekicu, i njezinog, pretpostavljam, sina, s vrećicama i štapovima. Učinio mi se kao prizor koji bi mogao dočarati tu neku nemoć i krhkost koju smo svi u tom trenutku osjećali".

Nastavio je snimati, prizori koje je dalje ugledao bili su majka s djetetom, malenim dječakom koji u ruci nosi plišanog medvjedića, a koji ga je, kako govori, podsjetio na njega samog i njegovog medvjedića, kada je bio dijete. Potom, automobili pokriveni ciglama... "Zapravo mi je čitav taj dan prošao u nekakvoj izmaglici. Puno se toga niti ne sjećam. Znam da sam na brzaka pojeo par chia sjemenki ujutro, i onda sam tek jeo u sedam uvečer kad sam se vratio kući. Čitav sam dan snimao, nisam niti primijetio da sam gladan", govori. Bio je to vikend na koji je bio dežuran. No, i da nije, izašao bi ovaj iskusan fotoreporter Cropixa na ulice bilježiti ove prizore svojim fotoaparatom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. listopad 2020 09:29