ZAGREB - Kuda ide Europska Unija i posebno europska monetarna unija? To zavisi od onih koji o tome odlučuju, o tipu problema s kojim se suočavaju i od političkih opcija koje su im na raspolaganju.
Kako se vidi iz načina na koji se došlo do najnovijeg sporazuma o mjerama da se spriječi daljnje pogoršanje krize u eurozoni i, posljedično, u Europskoj Uniji, političke odluke ovise od sporazuma Francuske i Njemačke. To je tako od samog nastanka Europske ekonomske zajednice i sada Unije.
Ovo se ponekad zaboravlja kada se raspravlja o mogućnostima raspada same Unije ili rasformiranja eurozone i uopće o tome koje se reforme u Europskoj Uniji mogu očekivati. Mnogo toga utječe na odluke i sve zemlje članice imaju doprinos, ali nužni uvjet za opstanak pojedinih ustanova ili politika ili za njihove promjene je - da su u interesu francusko-njemačke koalicije. Ako i kada nisu, to nisu ostvarive opcije. Od toga, dakle, ovise rješenja.
Na koju se krizu rješenja primijenjuju? Ovde postoji zabuna jer se govori o krizi eura. No, da bi to bila prava kriza novca, valutna, potrebno bi bilo da postoji špekulativni napad na euro. To znači kako bi trebalo vidjeti da novac bježi iz eura u, recimo, dolare.
Tipična valutna kriza, neovisno od toga zbog čega do nje dolazi i u kojoj je mjeri proizvod fundamentalnih a koliko špekulativnih razloga, razvija se tako što se bježi iz, u ovom slučaju eura, što bi natjeralo Europsku središnju banku da podiže kamatnu stopu ili da intervenira na tržištu stranog novca kako bi se taj napad na euro zaustavio. To nije ono što vidimo da se događa.
Euro fluktuira u odnosu na dolar i slabi u odnosu na periferne valute, kao što su jen ili švicarski franak, ali ne značajno u odnosu na dolar, i te fluktuacije nisu ni neuobičajene niti su na niskom nivou tečaja eura. Također, postupno povećanje kamatne stope Europske središnje banke je uzrokovano prije svega oporavkom u središnjem dijelu euro ekonomije, dakle u Njemačkoj i Francuskoj, a ne zato što postoji potreba da se brani tečaj eura.
Banke i države
Ovo, dakle, nije valutna kriza. Kada bi bila i ukoliko bi napad na tečaj eura bio uspješan, euro bi značajno devalvirao u odnosu na dolar i time bi se ta kriza i okončala. Naime, tipična kriza tečaja ili valutna kriza ide tako što se prvo vidi bijeg iz ugroženog novca, što uzrokuje devalvaciju, a potom povratak u tijekove novca, što osigurava stabilizaciju tečaja na tom nižem nivou. Paradoksalno rečeno, kada bi ovo bila valutna kriza, kriza tečaja, ili kako se kaže, kriza eura, ona bi se okončala devalvacijom eura u odnosu prije svega na dolar. I to bi bilo to. To bi naravno pomoglo i perifernim članicama eurozone u mjeri u kojoj one izvoze, robe i usluga, na tržišta izvan eurozone.
Ovo, dakle, nije kriza eura. Jedan način da se dodatno vidi kako to nije slučaj i da se vidi o čemu je u stvari riječ, je da se uvidi da je značajno povećana diferencijacija cijene dugovanja pojedinih zemalja članica eurozone.
Kako su svi ti dugovi naravno u eurima, to znači da je, primjera radi, grčki euro dug značajno rizičniji od, opet primjera radi, njemačkog euro duga. To znači da se prodaju ili na drugi način napuštaju grčke euroobveznice i novac se prenosi u njemačke euroobveznice. Nije, dakle, problem u tome što su obaveze u eurima, već što su grčke, portugalske, španjolske ili talijanske. To je kao kada bi se novac uložen i jednoj banci prebacivao u drugu jer se sumnja da ona prva možda nije likvidna ili nije solventna.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA