U petak ujutro Jure Radić, živopisni lik hrvatske političko-poslovne, iako bi njemu draže bilo da se to kaže “građevinske” scene, bio je sretan poput malog djeteta. Njegov IGH, kompanija s imidžom projektantske hobotnice koja je premrežila hrvatsku građevinu, u kojoj i za koju radi više od polovice života, preživio je svoj najteži poslovni brodolom. Sklapanjem predstečajne nagodbe na Trgovačkom sudu kod suca Nikole Ribarića dobio je priliku za novi poslovni život. Kompanija mu je tri puta manja nego je bila prije četiri godine kada se još na rubovima snova maštalo kako sa 739,2 milijuna kuna prihoda skočiti na milijardu.
Ovu godinu IGH će završiti s oko 240 milijuna kuna prihoda, no oslobođen od utega dugova nekretninskih poslovnih igara njegovih lidera, uključujući i nezamjenjivog Radića.
Po svjetonazoru konzervativan, po političkom opredjeljenju HDZ-ovac, poslovno uvijek praktičan Radić na izmaku 2013. rado hvali ministra financija socijaldemokratske Vlade Slavka Linića, jasnim riječima:
- Ova Vlada nas je spasila zakonom o predstečajnim nagodbama!
Priču o budućnosti građevinskog projektiranja odmah je iskoristio da zapečati predstečajnu pobjedu nad recesijom koja ih je pritisla, rekavši:
- A moramo sagraditi i Pelješki most, a i to će doći! Jure Radić ne odustaje.
Rano poslijepodne prošlog petka iskoristio je za sastanak s Franjom Gregurićem, jednim od hrvatskih ratnih premijera u mandatu predsjednika Franje Tuđmana. Gregurića je iz mirovine doveo na čelo Nadzornog odbora IGH, poziciju na kojoj je i sam bio godinama, a nakon poslovnog razlaza s Petrom Đukanom, jednim od ključnih partnera u projektiranju građevinskog osvajanja Hrvatske poslovnim premrežavanjem u nizu projekata s kompanijama iz sektora, posebno sa splitskim Konstruktorom Željka Žderića koji je također završio u predstečajnoj nagodbi, ali Žderić se na njegovu čelu nije spasio.
Politika i crkva
Jure Radić je odlučio, nakon što je zaključio da su se vremena definitivno promijenila, da više ne želi govoriti o politici. Možda malo prekasno ili upravo u zadnji čas, točno je procijenio da biznis političkog premrežavanja vjerojatno nikada više neće moći rezultirati poslovnim uzletom kao u eri premijera Ive Sanadera, kada je IGH narastao na krilima državne potrošnje u gradnju prometnica. I, što će Radić ipak rado naglasiti, ostao neokrznut brojnim istragama u poslovanju niza kompanija iz toga vremena. Prema svim trenutačno dostupnim podacima.
Jednu od svojih najdražih tema, Crkvu, danas bi također radije zaobišao. S nasljeđem potpisnika u ime Hrvatske, ponovno aktualnih Vatikanskih ugovora u državi u kojoj je referendum o ustavnoj definiciji braka kao zajednice žene i muškarca doveo do ozbiljnog sukoba vrijednosti, pokazalo se ipak konzervativne većine i liberalne manjine, želi zaobići Crkvu jer mu u poslu, procijenio je, bavljenje takvim temama pomoći ne može sigurno, a odmoći bi moglo.
Sa svojih 60 godina spreman je pak da mu još jedan mandat na čelu IGH, koji će mu dioničari povjeriti idući tjedan, bude i posljednji, ali tu vrstu poslovne karijere htio bi zaključiti s ipak malo većim uspjehom od postizanja predstečajne nagodbe i skromnim prihodima od 240 milijuna kuna.
Jelena Bleizzifer, 38-godišnja docentica na Građevinskom fakultetu u Zagrebu, dugogodišnja zapsolenica IGH, Radićeva fakultetska asistentica, ovaj tjedan postat će u muškom društvu upravljačke strukture kompanije članica uprave koja će voditi osnovno poslovanje. Dioničari joj zapravo povjeravaju da s pozicije uprave vodi ono što je najbitnije - projektiranje. Radić ostavlja otvorenom mogućnost da ga Bleizzifer jednom i naslijedi na čelu tvrtke budu li tako odlučili dioničari na osnovu njezinih rezultata, i na taj način pokazuje da se nakon ere političkog upravljanja vraća onome iz menadžerskih udžbenika.
IGH-ov plan poslovanja po završetku predstečajne nagodbe priča jednu ipak sasvim nespektakularnu priču o skromnom planu rasta od 5 posto godišnje do 2017., kada bi trebali dohvatiti tek nekih 290 milijuna kuna prihoda. Planirali su realističan minimum na osnovu kojeg su period otplate starih dugova osnovnog poslovanja rastegnuli na deset godina, ali bitnije im je što su osnovno poslovanje oslobodili tereta duga nekretninskih izleta.
Ne bude li izvanrednih većih projekata, Institut IGH i njegovi inženjeri bit će jedno desetak godina ipak taoci nekretninske manije koja je zahvatila njegovo vodstvo i dovela ih do toga da iz skromnog biznisa projektiranja, onoga što uistinu znaju raditi i jedinoga što im je opstalo, plaćaju i do 50 milijuna kuna kamata za nerentabilne poslove gradnje stanova i kompleksa. Zato IGH-ovim hodnicima odzvanja zavjet koji kaže da se kompanija nikada više neće upustiti u nekretninski biznis, to je za njih završena epizoda. Da su kroz zadnjih nekoliko godina umjesto za kamate na kredite taj novac mogli ulagati u razvoj osnovnog poslovanja, priznat će i Radić, bili bi čudo, a onda opet relativizirati generalstvo nakon bitke zaključujući da bi ostali čudo da se tržište nekretnina globalno nije sasvim slomilo.
Dogovor s bankama
U odjavnoj špici biznisa s nekretninama u predstečajnoj nagodbi dogovoreno je odvajanje projektanstkog i nekretninskog biznisa, a dugovi nekretninskog biznisa u dogovoru s bankama koje su sudjelovale u projektima trebali bi se sanirati prodajom tih projekata.
Zagrebačka banka u planu financijskog i operativnog restrukturiranja bilježi dug od 193,4 milijuna kuna, i to za projekte Radeljević 86 milijuna kuna, Nada Dimić 19,5 milijuna kuna, Centar Gradski podrum i Bundek 25 milijuna kuna. Banka je uzela hipoteku na upravnu zgradu IGH u Zagrebu, a za projekte traže kupce. Privrednoj banci Zagreb dužni su 77 milijuna kuna, od čega se 62 milijuna odnosi na projekt Črnomerec centar. Hrvatskoj poštanskoj banci dužni su 12,6 milijuna kuna, a pod hipoteku su dok se projekti prodaju dali kompanijske zgrade u Dubrovniku i Varaždinu.
- Zaposlenici su podnijeli najveći teret ovog restrukturiranja, iako smo broj zaposlenih smanjili sa 1000 na oko 700 bez otpuštanja kroz prirodni odlijev - priča Radić. Plaću je IGH isplaćivao redovno, ali nije bilo visokih stimulacija i nagrada na koje su navikli u naboljim vremenima. Iz tvrtke su i sami otišli neki važni ljudi, ne mnogo onih za kojima bi Radić, kako priča, pretjerano žalio, ali naglašava:
- Pokazalo se da su ljudi lojalni ovoj kompaniji, i ja bih volio da ih za tu lojalnost uskoro možemo i financijski nagraditi.