Ako smo znali pokrenuti državu 2000., znat ćemo i danas - rečenica s kojom su krajem 2011. krenuli u izbore današnjoj se koaliciji pokazala kao možda najubojitija predrasuda. Druga je pogreška bila naša - povjerovali smo da se 2000. doista može ponoviti.
I nije stvar samo u tome da trinaest godina stari modeli ne funkcioniraju, pravo je pitanje bi li tadašnja Račanova koalicija uspjela pokrenuti državu da početkom novog tisućljeća cijeli svijet nije bio u euforičnom razdoblju rasta. Novac je bio jeftin i dostupan, hrvatska zaduženost na vanjskim tržištima relativno niska, a svjetska dužnička kriza nikome nije bila ni u primisli. U tom kontekstu bilo se lako zadužiti za pokrivanje unutarnje zaduženosti - jer ni tada unutar Hrvatske nitko nije plaćao nikome - a autoceste, do danas najveća hrvatska državna investicija, pokazale su se obećanim rajem za bankarsku zajednicu kao dug čiju će kamatu otplaćivati generacije.
Unatoč svemu, i Račanovu je vladu tada srušila visoka nezaposlenost, koja se počela smanjivati tek u posljednjem razdoblju njezina mandata. Upravo je ta visoka stopa nezaposlenosti najvidljivija analogija koju možemo povući između SDP-ove koalicije onda i danas. Ta najbolnija točka svake neuspješne politike ima, međutim, svoju dublju i daleko opasniju pozadinu koja probija okvire stranačke državne politike: zatvorenost vladajuće “kaste” prema građanima države koja joj je povjerena na upravljanje.
Za ilustraciju, kradem dio sadržaja nedavno objavljenog rada troje zagrebačkih ekonomista iz Instituta za javne financije (IJF) - Katarine Ott, Mihaele Bronić i Miroslava Petrušića - koji se bave otvorenošću proračuna hrvatskih županija, gradova i općina.
“Otvorenost proračuna lokalne jedinice podrazumijeva moguć
nost građana da dobiju potpune, bitne, točne, pravovremene i razumljive informacije o lokalnom proračunu. Transparentnost proračun štiti od rasipanja, prevare i zlouporabe, građanima omogućuje pozivanje vlasti na konkretnu odgovornost, jača povjerenje u političke procese, a može i pomoći u privlačenju investicija.”
Čini li vam se da za takav zaključak ne treba biti doktor znanosti, vjerojatno ste u pravu, ali trojac s IJF-a otkriva porazno stanje na terenu: razina otvorenosti proračuna u 2013. je godini vrlo niska, osobito kada je riječ o općinama. Vrlo su rijetke jedinice lokalne uprave koje se građanima trude približiti proračun. Gotovo dvije trećine općina na svojim internetskim stranicama nisu objavile nijedan od dokumenata koji bi građanima prikazao na koji je način sastavljen i kako se troši proračunski novac lokalne zajednice. Konačnu varijantu izglasanog proračuna na svojim internetskim stranicama nije objavilo 40 posto županija, 35 posto gradova i 60 posto općina.
U prijevodu - novac poreznih obveznika, onih koji plaćaju, troši se u velikoj mjeri na način, ali i za ciljeve, na koje oni najčešće ne mogu utjecati. Izbjegavanje plaćanja poreza samo je logičan rezultat tako vođene politike. Porez bi trebao biti naknada za uslugu koju građanima pruža njihova država, a ona u ovom slučaju postaje unaprijed nepoznatom, nepredvidivom, a najčešće i daleko preskupom. Činjenica da je Vladin veliki državni proračun javan i u javnosti relativno dobro predstavljen dokument u velikoj mjeri gubi na značenju na kapilarnoj razini lokalne zajednice, točno tamo gdje se odvija stvarni život građana bilo koje države.
Možemo li za to kriviti samo politiku? Ne, jer Zakon o proračunu jasno propisuje javnu objavu kako trošenja tako i procesa donošenja proračuna. Činjenica je, međutim, da u malim zatvorenim sredinama, a to su u Hrvatskoj gotovo sve osim Zagreba, strah od zamjeranja i dalje ima presudnu ulogu u upravljanju zajednicom. Dok se u Zagrebu gotovo nevjerojatno moćan Milan Bandić ipak nalazi pod stalnom paskom medija i centralne vlasti te protiv njega svatko može reći što hoće, a ponekad čak i utjecati na donošenje odluka gradske uprave, male zajednice osuđene su na život u sjeni svojih lokalnih “faraona”.
Dobra je strana u toj priči da one malobrojne kojima se posrećio “dobri faraon” cvjetaju, krizi unatoč. Za sve ostale, međutim, neće biti spasa sve dok se ne podigne razina obrazovanja biračkog tijela koje onda jednostavno više neće trpjeti korumpiranost upravnog mehanizma, a prečesto i o tom mehanizmu ovisnih lokalnih medija. Upravo tu, na pitanju obrazovanja, dolazimo do novog zida predrasuda.
Prema popisu stanovništva, Hrvatskoj je na raspolaganju otprilike 500.000 stručnjaka s diplomom (20 posto stanovništva između 25 i 64 godine), što je naoko visoka brojka, ali što nam ona govori? Zapravo ništa, osim činjenice da se studira relativno puno, uz malo stvarnog učinka. Dijelom je problem u strukturi studija gdje se još uvijek 52 posto studenata odlučuje za društvene znanosti, ali daleko veću prepreku razvoju predstavlja nedostatak komunikacije između sveučilišta i realnih potreba gospodarstva.
Zato se ne treba čuditi kada prof. Ivo Bićanić sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta “šokira” javnost izjavom da bi u Hrvatskoj bilo pogrešno ulijevati dodatan novac u obrazovanje jer ono, ovakvo kakvo ga danas imamo, daje premalo rezultata uz prevelik trošak proračunu. Zato je, referirajući se na pitanja o gospodarstvu iz državne mature objavljena proljetos u Jutarnjem, i mogao pišući za mjesečnik Banka donijeti poraznu presudu: “Iz pažljivog čitanja svih tih pitanja sasvim je jasno da učenici mogu na sve odgovoriti točno, a ne razumijeti posebnosti s kojima ekonomisti prilaze gospodarskim i društvenim problemima. Nema niti jednog pitanja u kojemu se mora nešto zaključiti, malo razmisliti, pokazati razumijevanje i upotrebu gradiva, niti ima pitanja u kojem se do odgovora dolazi nakon dva-tri koraka. Treba se samo dobro sjećati i dobro pamtiti ono jedno točno rješenje. Sve ono o ‘biflanju’ o kojemu se godinama govori je istina...”
Bićanić govori o ekonomiji, ali što će reći investitor koji pokuša otvoriti proizvodni pogon u Hrvatskoj? Ako i krene u tu avanturu, vjerojatno će ga zaustaviti komplicirana birokracija i nepredvidiv porezni sustav koji prečestim izmjenama guši svaki pokušaj ozbiljnog financijskog planiranja. A onda se opet vraćamo Bićaniću i “pogrešno obrazovanima”, jer kada bi neki proizvođač i želio doći u Hrvatsku, visokokvalificiranu radnu snagu trebao bi uvoziti iz Češke, Mađarske ili Slovačke, zato što je ona malobrojna domaća koja je upotrebljiva takvom investitoru uglavnom već otišla iz zemlje - prema procjeni, oko 30.000 u posljednje četiri godine. Balast visokoobrazovanih, a nepotrebnih i dalje će ostati na burzi jer je školovan za danas nepostojeća zanimanja, ili na način da se ne može prilagoditi promjenama (Bićanić to zove “biflanje”).
Ukratko - prevareni su i oni koji su duge godine uložili u nepotrebno školovanje, a mogli su ili studirati nešto drugo ili se zaposliti u nekom od traženih područja u privatnom sektoru (ne biste vjerovali, ima ih) i zaposleni građani koji su iz svojih bruto plaća izdvajali za obrazovanje suvišnih stručnjaka. Odgovornost za to zajednički dijele vlada sa svojim ministarstvima rada, gospodarstva i obrazovanja, ali i sama sveučilišta na kojima je održavanje postojećeg sustava jedina poželjna politika.
Posljednji set mjera koje je predstavila Vlada, doduše, pokazuje da je danas svima jasno da više ne vrijedi model iz 2000., ali jednako tako i da nitko nije spreman prihvatiti nove vrijednosti za 2013. Šteta, jer brz, otvoren i prilagodljiv sustav koji je spreman reagirati na svaku globalnu tržišnu promjenu trebao bi za malu zemlju poput Hrvatske biti idealan, pogotovo od srpnja, otkad imamo EU u zaleđu.
