Mila Horvat, novinarska zvijezda ili točnije antizvijezda - prema njenim izjavama i javnom ponašanju - sažela je svoju profesionalnu karijeru u samo jednoj rečenici: “Uspjela sam na muškom terenu“. Riječ “teren“ ističe polje njene bitke: sport i sportsko novinarstvo.
Je li se s njenim uspjehom išta promijenilo u novinarstu, je li se promijenio odnos tzv. muških sportova, i njihove publike, prema novinarkama, da ne kažem ženama? Nije, odgovorila bi ona. Kao jedna izuzetna pojedinka Horvat je pomaknula granice i postala prva novinarka koja je u Hrvatskoj putovala na neko svjetsko nogometno prvenstvo kao ravnopravna analitičarka i sugovornica muškoj TV brigadi. Odande se vratila kao pobjednica, za razliku od naše reprezentacije čiji je nastup pratila.
Ako četiri desetljeća radite u ovom poslu, dakle više no što ta mlada TV zvijezda ima godina (33), onda ste vidjeli mnogo mladih, obrazovanih i lijepih cura koje su se okušale u tom poslu. No, samo ih se nekoliko zadržalo u zanimanju; spomenut ću Jelenu Lovrić, Tanju Torbarinu, Ines Sabalić ili fotografkinju Ines Stipetić.
U nekakvu krnju povijest “ženskog“ novinarstva upisana su znana imena kao što su Slavenka Drakulić, Snježana Banović, Jasmina Kuzmanović, Jagoda Zamoda, Alemka Lisinski itd. Ali, postoje i manje znana, bolje reći ona koja se danas prepoznaju po nekim drugim ostvarenjima: Andrea Zlatar, koja je počela kao gimnazijalka u “Studentskom listu“, Zvjezdana Timet, kazališna kritičarka isto tako, pa Božica Brkan i Maja Povrzanović, koje su 70-ih počinjale u “Poletu“. Trebalo bi sad spomenuti imena novinarki iz negdašnjih “Vjesnikovih” izdanja koje su pregrmjele preokret i tranziciju, primjerice Sanju Modrić, Mirjanu Dugandžiju, Dubravku Tomeković i mnoge druge.
Muški pakao
U memoriji svih nas, kao novinara i kao čitatelja, posebno mjesto zauzimaju one novinarke koje su osvojile područja nekoć zabranjena ženama. Marija Jurić - Zagorka, velika im prethodnica, morala je proći muški pakao zato da bi se one, ponovno, našle u njemu poslije pada Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije i Titove Jugoslavije, da spomenem samo neke od država koje su propadale ostavljajući budućima u naslijeđe duboko nerazumijevanje i prezir prema ženskim perima. Pod žensko pismo računao se, tako, Drakulićkin prozni opus, ali ne i njeni novinski tekstovi, od kojih su neki završili u knjigama, poput onih posvećenih feminizmu.
“Nešto“ stariji još pamte prevratnički lik i djelo Maje Miles. Bila je sinonim za “dobro pisanje“ o sasvim “neženskim“ temama, svrstanim pod rubriku crne kronike. Njen rad sažela je kolegica Vesna Kesić: “Sistematski rad Maje Miles u masovnim medijima i kod široke publike inicirao (je) i promovirao razumijevanje temeljnih ideja i pojmova pravne države“. Prosto rečeno, Miles je osvojila crnu kroniku i vratila dostojanstvo kako optuženiku, tako i žrtvi i osuđeniku. Ozbiljan rad i fizička ljepota bili su u radu i djelu Maje Miles povezani.
Barem za sada, novinarka Mila Horvat nije zalazila na radno tlo na kojem se zbrajaju tragično unesrećeni, lopovi i ubijeni, već na ono još zamršenije, na kojem muški slave kožnu, nogometnu loptu. Čini mi se da bi mnogi navijači Horvat radije smjestili u crnu kroniku nego da je gledaju u elitnom terminu “najelitnijeg“ sportskog natjecanja, kao što je to bilo Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu. Ali, to ne umanjuje njenu prevratničku poziciju koju je zauzela vlastitim radom. Stršati u bilo čemu, ne samo u zvanju, znači plaćati posebne dodatke. Pritom je puno veće trenje s okolinom i okolišem.
(...)