Kad se budu pogasila svjetla 65. canneskog festivala, svima onima koji su u južnoj Francuskoj tijekom deset dana gledali šlag šlaga novog svjetskog filma u pamćenju će ostati jedan filmski prizor. Taj prizor gotovo se sablasnom identičnošću pojavljuje u dva filma prikazana u glavnom programu. Taj prizor prizor je bijelog, dugačkog bogataškog Lincolna koji klizi noćnim gradskim ulicama. Taj prizor provodni je motiv filma “Cosmopolis” kanadskog redatelja Davida Cronenberga, filma nastalog po romanu američkog proznog klasika Dona De Lilla. Čovjek koji se vozi u automobilu je Packer (glumi ga “vampir” Robert Pattinson), mladi i apsurdno bogati spekulant na burzi. Odsutan, emocionalno distanciran, dorian-greyevski zamrznut u vječnoj mladosti, glavni junak Cosmopolisa živi u svom Lincolnu, ima u njemu krevet, bar, nužnik, računalo, te okružen svitom tjelohranitelja kruži donjim Manhattanom.
Gosti u limuzini
Njegova je nakana banalna: kani otići na drugi kraj grada da bi se ošišao kod bliskoistočnog brijača, prijatelja svog oca. Ali, za takvo što izabrao je pogrešan dan - američki je predsjednik u gradu, promet je blokiran a ulice pune policije, srednjim Manhattanom teče pogrebna povorka popularnog islamskog hip-hopera, a financijskim distriktom divljaju prosvjednici. Lutajući velegradom, Pattinson/Packer sjedi u zatamnjenom Lincolnu i prima uzvanike: postariju ljubavnicu ( Sandrine Bonnaire), financijsku savjetnicu ( Emily Watson), šefa računalne sigurnosti, liječnika koji mu svaki dan radi sistematski pregled. U autu piša, seksa se, razgovara.
Kylie Minogue
Zastaje zbog letećeg obroka sa suprugom, jednako groteskno bogatom pjesničkom aspiranticom. Ubija svog zaštitara samo zato jer može. Na koncu, susreće se s čovjekom koji je njegova nemeza, atentatorom koji će ga ustrijeliti. On (Paul Giamatti) je njegov bivši uposlenik koji je desetljećima analizirao tajlandski baht. U dugom dijalogu, on Pattinsonu izriče presudu kao pripadniku staleža, ceha, klase: kad sluša njegov monolog, doima mu se kao da je izišao iz megafona nekog od suvremenih prosvjednika - no De Lillov roman napisan je 2002., prije financijskog sloma, prije kraha neoliberalne ekonomske doktrine, i Cronenbergov bi film - u kojem najbolji dijelovi doista jesu oni u kojima likovi izgovaraju De Lillovu prozu - sigurno bio kudikamo značajniji da je snimljen tada.
Međutim, taj motiv - motiv Lincolna na noćnim ulicama - pojavio se u Cannesu u jos jednom, intrigantnijem i boljem filmu, filmu koji je nakon svog prikazivanja potkraj drugog tjedna festival mnoge ostavio razjapljenih usta, postao glavna tema razgovora i po mnogima obilježio čitav festival. Taj film nosi naslov “Holy Motors” (Sveti motori), a autor mu je davni zločesti dečko francuskog cinema-du-looka kasnih 80-ih, Leos Carax. Redatelj “Zle krvi” (1986.) i “Ljubavnika s Pont Neufa” (1991.) bio je u eri ranog postmodernizma velika nadolazeća zvijezda, da bi u dekadama koje su stigle prošao jednako loše kao i val kojem je pripadao. Dok današnji filmofili na cinema-du-look gledaju otprilike onako kako su punkeri gledali na trapez-hlaće i glam rock, dok se glavni autor pravca Luc Besson pretvorio od filmaša u uspješnog biznismena, Leos Carax posve je nestao i u razdoblju od 21 godine snimio samo jedan film- zaboravljenu “Polu X”. Međutim, na Cannes 2012. vratio se s filmom koji je u drugom tjednu festival tresnuo poput bombe nasred Croissette. I u Caraxovom filmu, kao i u Cronenbergovom, glavni je junak jedan bijeli, dugački Lincoln. Osoba koja se u njemu vozi je gospodin Oscar ( Denis Lavant), čovjek kojeg u jednom od početnih prizora filma tajnica/vozač dočekuje ispred goleme vile. On sjeda u auto, a ona mu navješćuje da danas ima sedam sastanaka. U tom trenutku, čini vam se da je Caraxov film slican “Cosmopolisu” i da je njegov junak poslovni mogul. U narednoj sceni, međutim, Oscar se u automobilu presvlači u prosjakinju, izlazi na Pont Neuf i tamo prosi na nepoznatom jeziku. U idućoj sceni, odlazi u filmski studio, gdje slijedi fascinantna scena u kojoj se prvi put na filmu prikazuje kako se snimaju scene “motion capture” tehnologijom: Oscar trči, puca i ljubi se u trikou s markerima, a računalo skenira njegov pokret i generira kretnje antropomorfnog zmaja. Oscar je glumac, čini vam se u tom trenutku. Tijekom dana, on ide od obveze do obveze i “glumi” u pet-šest scena bez kamere, od kojih svaka parodira neki filmski ili kulturni fenomen: zombi horror, čehovljevsku rusku dramu, etno-terevenku tipa Kusturica, a na koncu i mjuzikl u kojem se pojavljuje i pjeva Kylie Minougue.
Oscar razgovara s producentom koji mu prigovara nezalaganje (glumi ga Michel Piccoli). U tom trenutku već ste spremni povjerovati da je “Holy Motors” metafilmska igra ili esej o protejskoj prirodi glumca. No, stvar ide dalje - Mr Oscar dobiva i posljednji portofolio s posljednjom “ulogom”. Poput nekog Pirandellovog lika, ulazi u nepoznati dom gdje ga dočekuje nepoznata obitelj - primata! Njegova ga tajnica ostavlja doma i odvozi auto u garažu nad kojom svijetli neonski natpis Holy Motors, i u koju sa svih strana pritječu desetine i desetine istih Lincolna. U tom trenutku shvatite da Caraxov film nije film o filmu, nego film o egzistenciji, o tome kako živimo poprimajući socijalne uloge, glumeći pred nevidljivim kamerama, vodeći se tuđim očekivanjima, budeći se svaki dan s osjećajem “gdje sam ja ovo?”. Caraxov film spada u onu vrstu filmova koje će u idućim dekadama demontirati psihoanalitičari i poststrukturalisti.