Božo Prka, predsjednik Uprave Privredne banke Zagreb , komentira prvih godinu dana Milanovićeve Vlade, poreznu politiku, tržište rada te monetarna pitanja.
Već neko vrijeme upozoravate na nedostatak političkog konsenzusa o pravcu društvenog razvoja i nove industrijske politike, te na slabu koordinaciju fiskalnog, monetarnog, realnog i financijskog sektora. Je li se što promijenilo nakon dolaska Kukuriku koalicije na vlast?
- Veliki društveni i ekonomski problemi - golema nezaposlenost, loša demografska slika, težak položaj mladih, socijalna struktura, niska konkurentnost, kako cijele ekonomije, tako i tvrtki, društvena neefikasnost i političko-teritorijalni ustroj - zahtijevaju da se postigne široki društveni konsenzus. Od 2009. do danas kumulativna gospodarska aktivnost pala je za punih 10 posto. U tom razdoblju izgubljeno je oko 35 milijardi kuna javne i osobne potrošnje, investicija i izvoza. U te četiri godine bez posla je ostalo oko 160.000 ljudi. Zbog svega toga, premda to možda izgleda naivno, od političara se očekuje, od onih na vlasti, ali i iz oporbe, da postignu konsenzus o razvoju društva. Politika i političari moraju ponuditi rješenje, od toga se ne može pobjeći. Dogovorene reforme valja provesti bez obzira koja će politička opcija biti na vlasti. Takav konsenzus postignut je u mnogim državama.
Nije li to iluzorno očekivati s obzirom na to da su u nas još preduboke političke i ideološke podjele?
- Možda to, ponavljam, izgleda naivno, ali odgovore na ta pitanja očekuju svi građani, poslovna zajednica, sindikati, Hrvatska udruga poslodavaca, Vijeće za konkurentnost, svi oni koji su svjesni problema i koji žele dobro ovoj zemlji. Svaka politička stranka treba reći kako namjerava odgovoriti na izazove krize.
Smanjiti poreze
Kako biste ocijenili i komentirali prvih godinu dana Vlade Zorana Milanovića?
- Dugo sam razmišljao o tomu jer bez ozbiljnih analiza nisam sklon jednostranom odgovoru. Vlada je naslijedila situaciju punu napetosti zbog teških ekonomskih, socijalnih i društvenih problema. Dio problema naslijeđen je još od prošle države, dio se vuče od početka 1990-ih, poput mirovinskog sustava ili pitanja industrijske politike. Jedna je godina premalo da bi se dao konačni sud, ali učinjeno je dosta solidnih stvari. Vlada Zorana Milanovića odgovorna je prema društvenoj stvarnosti i problemima. U fiskalnoj konsolidaciji napravljen je možda nedovoljan, ali ipak bitan iskorak. Nastavilo se s europskom politikom integracija, dolazi do promjena u poslovnom sektoru, unaprijeđen je pravni okvir djelovanja, učinjeno je puno toga kako bi pravosuđe postalo efikasnije. I to ne samo u borbi protiv korupcije. Vlada je također pokazala da je svjesna neefikasnosti i ne konkurentnosti hrvatskog gospodarstva, da je potrebno popraviti investicijsku klimu, da treba reformirati javnu upravu i sektor. Tu se nije dovoljno učinilo, ali ulažu se napori da se stvari promijene. Ohrabruje najavljeni nastavak privatizacije, restrukturiranje brodogradnje, željeznica, nastojanje da se poboljša konkurentnost poduzeća kroz preraspodjelu poreznog tereta, a i smanjenje parafiskalnih davanja. Pruža se potpora malim i srednjim tvrtkama, redefinira se uloga HBOR-a kao instrumenta potpore poduzećima, dobro se odvija proces unapređenja politike stečaja i predstečajne nagodbe, što će omogućiti bržu konsolidaciju realnog i industrijskog sektora. To su nepopularne, ali dobre mjere na koje se do sada uglavnom žmirilo. Ne smije se linearno kritizirati Vladu, ona ima još tri godine mandata i treba joj pomoći i ohrabriti je. Netko taj težak posao mora obaviti, a mi imamo više šansi nego prepreka.
Koje su reforme prioritetne?
- One na području industrijske politike. Sve prošle Vlade ili nisu imale industrijsku politiku, ili je ona bila neodgovarajuća. Znatna su se sredstva preusmjeravala na sektore koji su bili ekonomski neodrživi ili su pak smanjivali efikasnost i produktivnost. Pred Vladom je, među ostalim, da provede ozbiljne socijalne reforme, reforme tržišta rada, mirovinskog i zdravstvenog osiguranja. Kada se provode reforme, tada je malo zadovoljnih, za neke su one preradikalne, za druge preblage. Ovisi kako koga koja mjera pogađa.
Jesu li dosadašnji potezi Vlade donijeli rezultate?
- Neke mjere pokazuju kratkoročne dosege: viša stopa PDV-a smanjila je osobnu potrošnju, a povećanje cijena struje i plina je kompromisni potez jer Vlada nije imala vremena povećati efikasnost javnog sektora pa ga sada mora štititi znatnim povećanjem cijena. Generalno se mora priznati da smo mikro i makro neefikasni, da smo neproduktivni, da valja smanjivati porezna opterećenja rada i povećavati mobilnost rada. No, s druge strane, smanjeni su doprinosi za zdravstvo, šume, komunalni doprinosi. Možda nedovoljno, ali smjer je dobar i ohrabrujući.
Kako ocjenjujete novu politiku stečajeva?
- Valja poduprijeti nastojanja da se ubrza postupak stečaja i predstečajne reorganizacije poduzeća kroz nagodbu s vjerovnicima, te da se ograniči trajanje sudskih postupaka, što će sustavno riješiti problem nelikvidnih i insolventnih tvrtki. To su važni i dobri potezi, možda ih treba bolje objasniti u javnosti. Također, privatizacija dijela javnog sektora vrlo je bitna jer znamo da je neefikasan, da se moraju provesti reforma javne uprave te poboljšati investicijska klima.
Intervencija prije 1.7.
Hoće li sve te mjere biti dovoljne da se sačuva kreditni rejting i izbjegne dolazak MMF-a? Došlo je do pada investicija od 34 posto, što je zaista obeshrabrujuće…
- Na kumulativni pad investicijskih aktivnosti za više od 30 posto ne može se gledati kao na rezultat rada ove vlade: u jednoj godini trendovi se ne mogu bitno mijenjati. Možda je Vlada pogriješila jer je previše očekivala od investicija. Međutim, ako se nastavi ovim smjerom, doći će i rezultati. Nažalost, neke fiskalne i gospodarske ciljeve nismo ostvarili. Udio državne i lokalne potrošnje u BDP-u od oko 43 posto je previsok. Koliko god je napora uloženo u fiskalnu konsolidaciju, neke stupove konsolidacije izgleda da napuštamo, primjerice Zakon o fiskalnoj odgovornosti. Istodobno, stopa rasta za iduću godinu preoptimistična je i u tomu vidim određenu opasnost. U javnom sektoru potrošnja se unaprijed određuje za cijelu godinu, pa čak i ako je fiskalna politika krivo definirana, ona se primjenjuje do kraja godine. A privatni sektor, koji živi od mjeseca do mjeseca, to mora financirati kroz poreze. Zabrinjava svakako visok deficit, neodrživ javni dug koji povećava trošak kamata sa 8 milijardi na 10 milijardi u idućoj godini. Udio javnog duga raste i bojim se da ćemo prije 1. 7. 2013., kada ulazimo EU, zbog mehanizama koji su uspostavljeni u Bruxellesu, morati intervenirati zbog prekomjernog budžetskog deficita. EU ima mehanizme kojima disciplinira svoje članice.
Vladu ipak pozitivno ocjenjujete…
- Dao sam joj pozitivnu ocjenu ne samo zbog onoga što je do sada radila nego i pro futuro. Vidim, naime, da se neke reforme pripremaju, da se ‘istiskuju iz tube’, što pokazuje da Vlada ne djeluje populistički, i zato joj dajem kredibilnost. Imamo Vladu koja želi provesti reforme, ulazimo u EU i na raspolaganju nam je 13 milijardi eura namijenjenih obnovi gospodarstva, koje možemo povući u sljedećih sedam godina. Ako se reformiramo, vidim svjetlo na kraju tunela.