ZAGREB - Početkom rujna, uz raskošnu svečanu premijeru, u kineske je kinodvorane stigao povijesni spektakl “Osnivanje republike” redatelja Sanpinga Hana i Jianxinga Huanga. Snimljen u povodu obilježavanja 60. godišnjice kineske revolucije, film prati povijesna zbivanja uoči komunističke pobjede u Kini i nakon nje, a glavni junak u filmu osobno je Mao Ce-tung. Film od visokog državnog značaja stajao je basnoslovnih 48 milijuna dolara, u malim epizodnim ulogama bili su se dužni pojaviti i Jackie Chan i Jet Li, a distribuiran je istodobno u 1400 kineskih kinodvorana.
Titov majstor
Četrdeset godina prije jedna je druga komunistička revolucija htjela spektaklom promovirati vlastitu herojsku genezu. Zemlja o kojoj je riječ zvala se Jugoslavija, a snimljeni film je “Bitka na Neretvi” (1969.) Titova majstora spektakla Veljka Bulajića. Za razliku od Mao Ce-tunga, Tito se u filmu ne pojavljuje, a Bulajićev je film ostvario i inozemni uspjeh te bio nominiran za Oscara.
Ta dva filma samo su raskošni i vidljivi primjeri političke propagande na filmu. U svakom slučaju, nisu jedini: film i propaganda idu pod ruku od samih početaka, brojni filmovi koje danas držimo klasicima koncipirani su i izvedeni kao propagandni, a film su u propagandne svrhe jednako koristili i demokracije i tiranije, komunisti i nacisti, SAD i SSSR, NDH i Titova Jugoslavija.
Povlačenje filma o Vukovaru
Tema film i propaganda dospjela je ovaj tjedan ponovno u središte interesa javnosti zahvaljujući Zagreb Film Festivalu koji je u svoj program uvrstio seriju projekcija poznatih i manje poznatih propagandnih filmova. Unutar serijala tako su se našli školski klasični primjer - nacistički dokumentarac “Trijumf volje” Leni Riefenstahl iz 1935., sjevernokorejski propagandni film “Dnevnik školarke” In Hak Janga te ratni propagandni crtići Walta Disneyja i Chucka Jonesa. Začin selekciji bila su dva filma vezana za naše prostore: endehazijski igrano-dokumentrarni film “Borci za Hrvatsku” iz 1944. u kojemu glumi Lovro Matačić te “Četnici”, holivudski film iz 1942. redatelja Louisa Kinga u kojem se u pozitivnom svjetlu prikazuje Draža Mihailović.
Hrvatski filmolog Daniel Rafalić tom je prilikom otkrio i nepoznat podatak da Kingov film nije jedini. Sličan je i britanski film “Under Cover” u kojemu se prikazuju dva brata - dobar četnik i loš partizan. Kad je Britanija 1943. promijenila saveznika na terenu, film je čak neuspješno premontiran da bi zadovoljio novi politički realitet.
Svi su ti filmovi rađeni s jasnom sviješću da im je cilj propagandni učinak. No, “propagandni film” danas se doživljava kao nešto prezrivo i ima pejorativni prizvuk, pa autori često odbijaju takvu naljepnicu. To se dogodilo sa srpskim filmom “Vukovar - jedna priča” Bore Draškovića. Njegova producentica Danka Mandžuka povukla je film iz programa jer nije htjela da bude prikazan u kontekstu filmske propagande.
Sedlarova era
Najraniji primjeri filmske propagande koje bilježi historiografija su Vitagraphovi žurnali iz 1898. u kojima se propagira američko-španjolski rat za Kubu. Otad do danas propagandni se filmovi snimaju bez prestanka, a snimali su ih i iznimni filmski majstori kao što su Ejzenštejn, Frank Capra, Leni Riefenstahl, Chuck Jones i Sokurov. Često su pratili ratove: američki angažman u Drugom svjetskom ratu popratila je serija “Zašto se borimo” koju je nadzirao Frank Capra, a Vijetnamski rat film “Zelene beretke” koji je režirao osobno John Wayne. I jugoslavenski je rat, osim na nogometnom stadionu, počeo za montažnim stolom: film “Boj na Kosovu” Zdravka Šotre bio je čimbenik nacionalne homogenizacije u ranoj eri Miloševićeve vlasti, a KOS-ov film sniman skrivenom kamerom, u kojemu govori Martin Špegelj, služio je homogenizaciji jugoslavenske javnosti protiv “ustaške prijetnje”.
Ni Hrvati nisu ostali dužni pa je tijekom 90-ih godina snimljen cijeli niz propagandističkih igranih filmova kao što su “Vrijeme za” Oje Kodar i “Kanjon opasnih igara” Vladimira Tadeja. Posljednji od njih bio je “Četverored” Jakova Sedlara, koji je snimljen da bi raspirio antikomunističke strasti uoči izbora 1999., te je čak pušten istodobno i u kina i kao TV serija, što je doista slučaj bez presedana. No, propagandni učinak nije postignut, a HDZ je izgubio vlast.
Mogu li propagandni filmovi biti umjetnički vrijedni? Na to pitanje praksa odgovara pozitivno, a niz klasika sovjetske montažne škole, koji su danas predmet izučavanja na sveučilišnim seminarima, bio je zamišljen kao neprikrivena komunistička propaganda. Uostalom, Sergej Ejzenštejn, jedan od najvećih redatelja nijeme ere, sam je govorio da ga “ne zanima kino oko, nego kino šaka”.
Drugi mit - da je propaganda svojstvena samo demokracijama, također je netočan: britanska je vlada 30-ih godina osnovala dokumentarni odjel pri poštanskoj službi, kojemu je cilj bio širiti vezu među dijelovima imperija. Današnje demokracije propagandnim filmovima šire poželjne ideološke vrijednosti poput snošljivosti i prava žena. Film “Volim te” Dalibora Matanića, jedan od zapaženijih hrvatskih naslova ove dekade, snimljen je u produkciji HTV-a kao promidžba za bolji odnos prema seropozitivnim osobama.
Izravna propaganda danas se često doživljava zastarjelom i nedostojnom kako filma, tako i demokracije. No, ima i iznimki. Bernard Henri Levy je 90-ih godina snimio film “Bosna!” koji izravnom, tradicionalnom retorikom političkog promidžbenog filma zagovara bosanski otpor.
‘Independence Day’
Filmovi Michaela Moorea čisti su primjer propagandnog filma, a to vrijedi i za film “An American Carol” Davida Zuckera u kojemu se s neokonzervativnih pozicija polemizira s Mooreom. Ipak, propaganda je danas kudikamo češće uvijena i posredna, a takva se pojavljuje u najširem spektru holivudskih i neholivudskih naslova.
Tako serijal “X-Men” ima utkanu posrednu propagandnu poruku o pravima homoseksualaca, “Kraljevstvo nebesko” zagovara povlačenje Zapada iz sukoba s islamskim svijetom, a “Independence Day” i “Pearl Harbor” nacionalno jedinstvo. U suvremenom “sukobu civilizacija” propagande se ne libi ni druga strana, pa tako postoji i turski film “Irak - dolina vukova” u kojemu se turski nacionalizam miješa s antiameričkom i antiizraelskom porukom.
‘Casablanca’ je film koji kaže da se neutralni trebaju svrstati
Roel Vande Win-kel po profesionalnom je obrazovanju povjesničar i profesor filmske povijesti na sveučilištu u Antwerpenu. Uredio je zbornik “Film i svastika” o nacističkoj filmskoj propagandi u okupiranoj Europi, za koji je prilog o filmu u NDH pisao hrvatski filmolog Danijel Rafaelić. Osim toga, predmet njegove specijalizacije je i američka ratna propaganda u Drugom svjetskom ratu.
Vande Winkel je tijekom 7. Zagreb Film Festivala održao i predavanje o filmskoj propagandi u 2. svjetskom ratu, popraćeno insertima brojnih filmskih rariteta. Zagrebačka je publika, među ostalim, mogla vidjeti i nizozemski antisemitski crtani film “Lisac Reynaerde” iz 1940., Disney-jeve antinacističke crtiće kao “Paško Patak u Nazilandu” koji je 1943. dobio i Oscara, kao i epizode iz crtanog serijala “Private Snafu” koji je 1944. crtao Chuck Jones, a služio je internoj edukaciji unutar američke vojske. S Roelom Vandeom Winkelom razgovarali smo o filmskoj propagandi u Drugom svjetskom ratu, ali i općenito.
Chaplinov diktator
Kad je snimljen prvi propagandni film?
- Propagandna upotreba filmskog medija stara je koliko i medij sam. Ako je film nastao 1895., do 1900. već je bio etabliran kao propagandno oruđe.
Španjolska produkcija manje je poznata. Tko ju je proizvodio: frankisti ili republikanci?
- I jedni i drugi, ali je Francova propagandna produkcija imala jači odjek jer su je distribuirali Nijemci te preko njemačkih tvrtki širili po Europi.
U Zagrebu ste prikazali američku propagandu iz 2. svjetskog rata. No, što je s razdobljem kad SAD još nije bio u ratu, od 1939. do 1941. godine?
- Amerikancima je bilo važno da informativni žurnali ne zauzimaju stranu i na to se veoma pazilo. Jedina je iznimka bio žurnal Inside Nazi Germ-any iz 1938. u kojemu se vrlo negativno prikazivao nacizam, pa je prosvjedovala i njemačka ambasada. Poznat je primjer Chaplinova ‘Velikog diktatora’, no taj je film danas i glasovit jer je iznimka. Mnogima se to nije sviđalo: Chaplinu su prigovarali da kao Englez uvlači Ameriku u rat koji nije njezin. Morate imati na umu da su izolacionisti u SAD-u bili većina, ljudima se nakon sjećanja na 1917./1918. nije opet išlo u neki europski rat.
Postoje podaci da su neki britanski redatelji u Hollywoodu, poput Korde, od Churchilla dobivali obavještajni zadatak da snimaju filmove koji će Amerikance potaknuti na intervenciju. Korda je navodno za to čak dobio orden. Je li to točno?
- Da, u tom se kontekstu spominje Kordin film o admiralu Nelsonu. No, ti primjeri danas i jesu poznati jer su bili iznimke.
Naci-melodrama
Uglavnom se smatra da se umjetnost i propaganda isključuju. Kaže se da je ‘Ejzenštejn bio predobar autor da bi bio propagandist’. Vaš stav?
- Ne slažem se s tim. Najbolji je primjer ‘Casablanca’. Danas je gledamo kao romansu, a zaboravljamo da je to u svoje vrijeme bio propagandni film, film o tome kako neutralni trebaju zauzeti stranu. U tom filmu lik čak razbije bocu Vichy vode! To je primjer propagande koja je dobra jer je posredna. Uzmite u obzir i najzloglasniji primjer antisemitske propagande, film ‘Židov Suss’ (1940.) Veita Harlana, koji je bio vrlo dobro napravljen, imao je odlične glumce i bio vrlo popularan. Imate i film ‘Ujak Kruge’ (1941.) u kojemu Nijemci prikazuju zlodjela Britanaca u ratu protiv Bura. U filmu je glumio Emil Jannings, bio je dobro napravljen i, koliko su mi ovdje rekli, veoma gledan u NDH.
Neki teoretičari tvrde da je utjecaj filmske propagande prenapuhani mit.
- To i ja mislim. Filmovi Michaela Moorea čisti su primjer filmske propagande, ali ja sam ih otišao gledati zato što sam se unaprijed slagao s Mooreovim stavovima o Bushu. Utjecaj takvih filmova je nula: oni kucaju na već otvorena vrata. Imate i slučaj njemačke ratne melodrame ‘Grosse Liebe’, o zaručnici ratnog pilota koja se ne možu udati jer njega stalno zove dužnost. Stare gospođe u Belgiji pamte da su gledale taj film u ratu i bile pune tronutosti. Zatim ih pitate kako su mogle plakati uz nacistički film, a one kažu da su gledale melodramu i ignorirale ideologiju.
Njujorčanin Spiderman
Postoji li danas filmska propaganda u izravnom smislu?
- Primjer izravne propagande je nizozemski film ‘Fitna’ koji je snimio nacionalistički političar Geert Wilders. U filmu se koriste citati iz Kur’ana i slike obiteljskog nasilja te propagira stav da su svi muslimani teroristi, a Kur’an treba zabraniti kao Mein Kampf. No, mnogo je češća neizravna propaganda. U ‘Spidermanu’ glavni junak leti nebom u bojama američke zastave, spašava autobus, dijalozi glase ‘Ovo je New York! Mi smo Njujorčani!’, a ljudi to gledaju kao zabavu i ne uočavaju propagandnu sastavnicu.