Dogodilo se u Kliničkom centru u Ljubljani, u nedjelju, 4. svibnja 1980., navlas prije 34 proljeća. Anesteziolog i kirurg prof. dr . Predrag Lalević - jedan od specijalista u brojnome konzilijumu, koji se četiri mjeseca grčevito borio za život maršala Josipa Broza Tita, doživotnoga predsjednika SFRJ, i jedine ličnosti odlikovane tri puta najvišim ratnim odličjem, Ordenom narodnoga heroja, a koji je za tri tjedna trebao dočekati 88. godinu - izveo je čin po kojemu će biti zasvagda spominjan u povijesti negdašnje države.
Beogradski dopisnik Nedjeljnog Pero Zlatar i dr. Predrag Lalević (Foto: Matija Koković)
“U prijepodnevnim satima počela je hemodijaliza. Međutim, poslije izvjesnog vremena, došlo je do pada krvnog tlaka koji se nije popravljao, pa je morala biti prekinuta. Svi članovi konzilija, dežurni osobni liječnici, te najbolje i najstručnije medicinske sestre koje su njegovale predsjednika, okupili su se oko kreveta. Tito se lagano gasio. Respirator je normalno radio, ali su se na EKG-u zapažale promjene koje su ukazivale na skori kraj. Konačno, u 15.05 sati EKG je pokazao ravnu liniju - znak da je srce prestalo kucati. U punoj tišini proveli smo pokraj kreveta još 15-ak minuta, a onda sam pogledao profesora Bogdana Brecelja - najstarijega u konziliju, koji je za dva dana trebao zakoračiti u sedamdeset i četvrtu - pokazujući mu aparate koji su i dalje zvučnim signalima pokazivali da rade, na što je on kimnuo glavom. Bio je to znak da ih isključim. Isključio sam respirator, EKG monitor, pejsmejker i elektronsku pumpu za ubrizgavanje lijekova u venu. Potom smo napustili sobu i pošli da sastavimo završni izvještaj o predsjednikovu liječenju i smrti”, i danas se živo sjeća 87. godišnji specijalist.
Kako ste doživjeli trenutak dok ste isključivali sprave koje su održavale Tita na životu i time mu ga prekinuli?
“Doživio sam ga kao poraz, onako kao što svaki liječnik doživi smrt pacijenta, ma kako on bezizgledno bolovao. Unatoč nadljudskim naporima, koje sam s ostalim kolegama uložio skrbeći nad predsjednikom, vrlo često po dvadeset jedan sat dnevno, dakle uz jedva tri sata sna!” odgovorio je prof. dr. Lalević.
Dr. Lalević je bio u Titovoj pratnji i u ožujku 1971. kada ga je primio papa Pavao VI.
Preporuka nekih kolega
Rodio 1927. u Peći, na Kosovu, a preci su mu iz Crne Gore, iz plemena Vasojevića. Diplomu Medicinskog fakulteta zaslužio je 1951. u Beogradu, u rekordnome roku, dok još nije bio proslavio dvadeset četvrtu. U međuvremenu je počeo raditi na kirurškom odjelu bolnice “Dr. Dragiša Mišović”. Nakon što je 1953. specijalizirao na beogradskoj Vojno-medicinskoj akademiji, dvije godine proveo je na sveučilištu u danskom Kopenhagenu, a stavio je točku na i, usavršavajući se, isto dvije godine, kao stipendist u globalno glasovitoj američkoj klinici Mayo.
U svibnju 1964., dok je u 36. godini vodio jedan od odjela u “Dragiši Mišoviću”, Lalevića je zatekao poziv da se javi u Kabinet predsjednika Republike. Izvijestili su ga kako je, na preporuku “pojedinih kolega”, izabran za člana tima liječnika koji će pratiti druga Tita na inozemnim putovanjima. Lalević nikada nije pouzdano dokučio tko su bili ti “pojedini kolege”. Suho su mu odgovorili da ih, takoreći, svakodnevno viđa i ni slova više od toga. Mogao je tek nagađati, ali je na tome i ostao. Tek bio je načistu kako su prije izbora višestruko provjeravali sve o njemu, njegovoj stručnosti i obitelji. Poslije se sastao s ađutantom predsjednika, generalom Lukom Božovićem. “Pitao me koje listove čitam? Politiku i NIN, odgovorio sam.” Na to će general: “Pred polazak na put, recite ženi neka kupuje te novine i sačuva vam ih do povratka. I nakon što ih budete pročitali, sve što je u njima napisano - samo to ste vidjeli i čuli. Ništa nemojte bilježiti, osim službenih zapisa o predsjednikovu zdravstvenome stanju!”
“Božovićev naputak sam ispoštovao”, kaže Predrag Lalević i nastavlja: “Uoči svakoga od mojih 106 putovanja s predsjednikom, na svim kontinentima s izuzetkom Australije, tijekom 16 godina, od 1964. do 1979., iz Kabineta smo dobivali omotnicu s naznakom: Strogo povjerljivo.”
Što se u njima nalazilo?
“Više dana unaprijed, obavještavali su me o predstojećem odlasku, naveli bi tko su članovi službene delegacije i osobne Titove pratnje, potom imena ljudi iz tehničkih službi, novinara i snimatelja, te posada dvaju zrakoplova, takozvanih jedinice i dvojke. Dakako, uz pregršt detalja o geografskome položaju i ustavnom ustrojstvu zemlje u koju polazimo, najbitnijih povijesnih nadnevaka, i klimi. Posavjetovali su nas i o tome kakvu odjeću i obuću trebamo ponijeti, a bio je i program sa satnicom o svakome danu boravka, smještaju, ceremonijalima dočeka i ispraćaja. Poslali su i bedž po kojemu će nas prepoznavati osiguranje... Osim hrpe snimaka i suvenira, s putovanja, koja sam u šali zvao turizmom na najvišoj razini, sačuvao sam i jelovnike svečanih ručkova i večera.”
Vaša putovanja s Titom, sve do odlaska, bila su pomno čuvana državna tajna...
“Nikome nisam smio zaustiti ni slova do objave polaska. Događalo se da mi najbliži prijatelj telefonira i prijekorno kaže: - Putuješ s Titom u Japan, a ništa mi ne govoriš... Na to se, tobož, začudim i upitam ga: - Otkud ti takva ideja? A taj će: - Pa upravo su javili na televiziji! Tek tada mu priznam: Ako su javili, onda putujem!”
Opstali ste u Titovoj blizini dugih 16 godina...
“To su me često pitali, jer su se mnogi kolege zadržali jedva godinu, dvije. Uvjeren sam da sam taj posao prihvatio kao radno mjesto. Umjesto da budem u bolničkoj dvorani za operacije, ja sam u predsjednikovoj pratnji. I tu predstavljam sama sebe. Čak me je i supruga Ljubica, nakon drugoga putovanja, pitala jesam li doista bio tamo, jer me nije vidjela na televiziji...”
Je li bilo ljubomore među liječnicima zbog vašega povlaštenog položaja?
“Je, kad spominjete ljubomoru, u to me uvjerila priča koju mi je ispričao njegov posljednji ađutant, admiral Zvonko Kostič...”
Onaj s fotografije koja je obišla svijet, dok na sprovodu, ispred grobnice u Kući cvijeća, posljednji put salutira svom vrhovnom komandantu?
“Da, to je bio admiral Kostić koji je jednom bio prenio predsjedniku mišljenja nekih navodnih drugova koji su smatrali kako profesor Lalević više nije potreban da prati predsjednika stoga što je u ekipu njegovih osobnih liječnika došao i anesteziolog, pa sam tako postao suvišan. Tito mu je na to uzvratio kako ga to ne zanima budući da je profesor Lalević mnoge godine uz njega, rekao je da sam napisao knjigu o anesteziji i stoga što me je dobro upoznao želi da i dalje ostanem s njim. Tu predsjednikovu pohvalu primio sam s rezervom, sumnjajući u istinitost razgovora koji mi je prepričao admiral Kostić. No nakon nekoliko dana isto mi je doslovce prenijela maserka Darijana Grbić, koja je to čula iz neposredne blizine.”
Sa suprugum Ljubicom u Titovoj pratnji bio je dio jugoslavenske elite
Mučnina zbog Gertrude
Maserke, sestre Darijana i Radojka Grbić, govorilo se...
“Naslućujem što želite čuti od mene. Dugo se po revolveraškim listovima, a i po nekim kvaziistraživačkim knjigama beskrupuloznih pisaca provlačio ružan trač da je predsjednik bio više nego intiman s maserkama Darijanom i Radojkom i da je zbog njih njegova supruga Jovanka dobivala napade ljubomore. Neprimjerena izmišljotina prema čovjeku respektabilnih godina kakav je bio Tito. Jednako kao što je prije toga prokuljala laž, na koju su nasjeli i neki ozbiljni inozemni listovi, da će se predsjednik oženiti splitskom opernom pjevačicom Gertrudom Munitić. Ne mogu drugo reći nego da mi je od takvih podlih i zluradih gadosti bilo mučno.”
Vratimo se putovanjima s predsjednikom Titom...
“Ona su me lišavala da dugo budem daleko od obitelji. Gotovo nijedan zimski školski raspust nisam proveo sa svoje dvije kćerke zato što je predsjednik tada, po pravilu, odlazio u tople krajeve. Ali s druge strane bio sam višestruko nagrađen. Najprije zbog toga jer su godine provedene uz predsjednika za me bile ravne najvećem stručnom priznanju. Potom i zato što sam više puta obišao svijet. Bio sam deset puta u SSSR-u, devet puta u Egiptu, osam u Rumunjskoj, pet u Alžiru, po četiri u Indiji i Njemačkoj, dva u SAD-u... Boravio sam u etiopskom, iranskom i japanskom carskom dvorcu, na svim europskim kraljevskim dvorcima i još u nekima diljem svijeta. Bio sam iznad polarnoga kruga, ali i podno Ekvatora...”
Je li bilo i dramatičnih medicinskih zahvata?
“Osim trovanja hranom u Egiptu 1964. i Titove upale pluća godinu dana potom u Bugarskoj, moja 16-godišnja skrb o njegovu zdravlju protekla je bez teškoća. Ali posljednja četiri mjeseca života i njegovo liječenje u Ljubljani debelo su naplatili višegodišnju privilegiju udobnih putovanja. Svakodnevno uz njega kad je radni dan trajao 16, a povremeno i 40 sati, za mene koji sam se mučio s hipofunkcijom štitne žlijezde, bilo je uistinu iscrpljujućei. Za uobičajenu nadoknadu hormona, ranije sam danomice uzimao 200 mikrograma tiroksina, ali u Ljubljani sam povećao dozu na 300 mikrograma. Svejedno, i dalje sam bio u hipofunkciji. Da se posvema oporavim nakon predsjednikova upokojenja, trebalo mi je šest mjeseci.”
Taj dio razgovora s Lalevićem naveo nas je na temu o početku Titova kraja.
“Zbog šećerne bolesti, a nju smo skrivali od javnosti, predsjednikovo zdravlje se pogoršavalo. Zato smo mu u terapiju ubacili i inzulin. Povremeno mu je popuštao srčani mišić i slabila funkcija bubrega. Tegobe nisu zaustavljale Tita da bude aktivan cijele 1979. i tada posjeti Kuvajt, Irak, Siriju, Jordan, SSSR, Alžir, Libiju, Maltu i Kubu, gdje je u Havani bio upriličen skup nesvrstanih zemalja, i na kraju Rumunjsku, posljednju državu u kojoj je bio. Najviše je patio od reumatičnih bolova u nogama, zbog kojih se, dok je hodao, podupirao štapom. Na dočeku 1980. godine u vojnom lovištu u Karađorđevu postalo je očito da mu je kretanje bolno, pa smo stoga odlučili da Tito smjesta ode u ljubljanski Klinički centar, gdje je stalno išao na redovite kontrole. Ljubljanski profesor Miro Košak me pozvao 2. siječnja navečer i rekao da moramo otići Titu u Ljubljanu. Rekao mi je neka pripremim sve što će mi biti potrebno. I još da sutra ujutro dođem u zračnu luku u Batajnici. Jako uznemiren požurio sam u bolnicu da skupim sve što je trebalo za snimanje arterija. Takva intervencija, napose kod loših arterija, zna biti bolna pa sam uzeo i lijekove u ampulama.”
(...)