ZAGREB - Hrvatska legija, endehazijska sastavnica “istočnog fronta”, najveće bojišnice u znanoj nam povijesti čovječanstva, zlosretna kao i sama NDH, konačno je dobila primjeren portret u knjizi “Croatian Legion”, objavljenoj prošle godine u Australiji, a ove godine najavljivano je i njeno skoro izdanje za naše tržište, na hrvatskom jeziku.
Dosad su podsjećanje na Hrvatsku legiju s jedne strane koristili filoustaški nostalgičari sa svrhom slavljenja “poglavnikove državničke sviesti” i “junačtva hrvatskih vitezova”, a s druge strane ona je jugoslavenskim, komunističkim i ostalim kritičarima desetotravanjske “države” služila kao dodatni dokaz zloćudnosti i sluganstva Pavelićeva režima.
Iz gledišta potonjih propagandista vjerojatno bi se očekivalo da knjiga prvotiskana u Australiji, zemlji s brojnim i nerijetko radikalnim hrvatskim iseljeništvom, bude hvalospjev “ustaškoj vojnici”, no to ovdje nipošto nije slučaj. “Croatian Legion” djelo je koje iscrpno prikazuje upravo ono o čemu govori podnaslov knjige - “The 369th Reinforced (Croatian) Infantry Regiment on the Eastern Front 1941-1943” - dakle dvogodišnju (točnije, jednoipolgodišnju) avanturu ovdašnje vojske u krvavom maršu kroz Ukrajinu (preko Harkova) prema Kavkazu, do juga Rusije, odnosno do Staljingrada, koji je upravo zbog te i tadašnje bitke stekao gotovo mitski status u svjetskoj vojnoj povijesti.
Sveti rat
Autori - zagrebački povjesničar Amir Obhođaš i australski izdavač Jason D. Mark - potrudili su se nakon osam iscrpnih poglavlja o ovoj temi priložiti i deset posebnih dodataka, a sve je to popraćeno sa 290 fotografija, 50 zemljovida i nacrta i 16 snimki iz zraka. Glavni izvor materijala su ratni dnevnici, dnevne zapovijedi, izvješća o bitkama, prijedlozi odličja i drugi materijali regimente koje su dva njena narednika uspjela iznijeti na jednom od zadnjih letova iz opsjednutog Staljingrada.
Taj su grad uz Nijemce izravno pokušavali osvojiti još jedino upravo Hrvati, jer su ostali trećerajhovski saveznici bili razmješteni u pobočne postrojbe koje su samo pružale potporu i osiguranje glavnom udaru. Sve je to prikazano na način koji je već naišao na pohvale primjerice i u uglednim britanskim vojnopovjesničarskim časopisima.
Kao što primjerice Slavko Goldstein u kapitalnom djelu o tisuću devetsto četrdeset i prvoj godini, nimalo ne umanjujući genocidnu bit NDH, iznosi i primjere pojedinih predratnih ustaša koji su se zgražavali zbog masovnih zločina države nad srpskim stanovništvom (takvi su, doduše, uskoro bili smijenjeni ili umirovljeni), tako i “Croatian Legion” kroz dugi slijed osobnih sudbina prikazuje i kako je među hrvatskim, bosanskohercegovačkim, bokeljskim i vojvođanskim vojnicima i časnicima koji su kretali u “sveti rat protiv boljševizma” naravno bilo i fanatičnih pristaša nacifašizma, zaljubljenika u sve njemačko pa i kad je hitlerističko, mrzitelja pravoslavenstva, nemilosrdnih i moralnim brigama neopterećenih tipova, ali i kako su u velikoj mjeri to bili obični, raznoliki ljudi te profesionalni ratnici, čije su usluge ranije bile na raspolaganju i Austrougarskoj i karađorđevićevskoj monarhiji, a po zarobljavanju dijela preživjelih i Crvenoj armiji i Titovom NOV-u (Naradnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije).
Također, puno usputnih primjera potvrđuje koliko su ti vojaci u najvećoj mjeri, usprkos brojnim Wehrmachtovim i Pavelićevim odličjima koje su dobivali, jedva bili nešto više od topovskog mesa, čije su masovne pogibije i ranjavanja valjda jedino žalostile njihove bližnje u dalekoj im domovini.
Iako se pri čitanju nekih od najuglednijih djela o Drugom svjetskom ratu, poput Sulzbergerove fotomonografije, ili pri rješavanju kvizova o toj temi na sve popularnijoj stranici www.sporcle.com, može lako steći dojam kako su pacifičke bitke bile najvažnije, a one na istočnom frontu u najboljem slučaju usporedive s afričkim i zapadnoeuropskim bojišnicama, neporeciva je činjenica da se golema glavnina izravnih srazova ogromnih vojnih masa i mašinerija, razaranja, stradanja i izravnih utjecaja na konačni ishod najvećeg rata ipak odigrala upravo u sklopu Operacije Barbarossa, kojom je monstruozni austrijski kaplar bio naumio proširiti istočni “životni prostor” (Lebensraum) za svoj “tisućljetni Reich”.
Pravci prodora
Pritom su bila tri glavna pravca prodora. Skupinu armija Sjever, s 29 divizija (od čega po tri oklopne i motorizirane), feldmaršal Wilhelm von Leeb vodio je prema Lenjingradu i ostatku istočne obale Baltika. Skupinu armija Sredina, koja je s 50 divizija (devet oklopnih i šest motoriziranih) bila najjača, feldmaršal Fedor von Bock vodio je preko Bjelorusije i Smolenska prema Moskvi.
Skupinu Jug, s ukupno šest brigada i 41 divizijom (među kojima pet oklopnih/panzer i četiri motorizirane), feldmaršal Gerd von Rundstedt. Sva su tri pravca u početku donosila velike uspjehe njemačkoj agresiji, uz ostalo i stoga što su se u prvim danima sovjetske postrojbe držale strogih naredbi da nikako ne reagiraju “na provokacije”, jer je Josif Staljin sve dotad bio uvjeren da su obavještajne najave njemačkog napada manipulacija zapadnih tajnih službi koje pokušavaju razvrgnuti pakt Ribbentrop-Molotov.
Nedostajali su tek metri da kukasti križ zaviori nad Lenjingradom, Staljingradom i Moskvom, ali to se nakon nezamislivo iscrpljujućih opsada, prodora i titanovskih sudara ipak nije dogodilo.
Na koncu je odatle krenuo i cunamijevski nezaustavljiv protuudar Crvene armije koji je izgazio i poništio sva njemačka osvajanja te kulminirao osvajanjem Berlina. A gotovo potpunom uništenju njemačke vojske velik je doprinos dala i činjenica da je brojnim vrhunskim pruskim i drugim njemačkim časnicima, koji su vojno školovani i usavršavani cijeli život u više uzastopnih naraštaja, nadređen bio hiroviti i zapravo nesposobni Führer.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA