REPORTER NEDJELJNOG TOMISLAV NOVAK >> S PRIJATELJIMA, RODBINOM I TRAGAČIMA

Prvi put cijela priča: Tko je prelijepa djevojka čiji je nestanak šokirao naciju? Kako je nestala?

 Facebook

ZAGREB - Teška sparina se nadvila nad drnišku krajinu.

Gdje god pogledaš beskonačni krš i divlja trava, samo ponegdje na kameni se stup naslonila žilava vinova loza što stenje pod golemim suncem. Ovdje zemlja ništa ne daje lako, moraš se boriti i oteti joj. I rijeka Čikola se predala, gotovo presušila, pa pod kamenim mostom na ulazu u grad umjesto bistre vode samo su korov, žedni drač i žabokrečina.

Drniš, utorak, 7. lipnja, 9.50 ujutro.

Na cesti nema ni psa.

Visoka djevojka nježnog lica hoda Čikolskim mostom. Na sebi ima bijelu majicu posutu plavim točkicama, traperice i zlatne tenisice. Crna kosa pokriva joj ramena.

Zove se Antonia, 17 joj je godina i prava je ljepotica.

Danas, točno 12 dana kasnije čitava zemlja strepi nad njenom sudbinom. Mlada djevojka je u velikoj opasnosti.

Antonia Bilić je nestala.

Par koraka iza mosta tog je jutra, u srcu drniškog kraja, mjestu surove ljepote, Antonia neoprezno sjela u fantomski tegljač koji se izgubio na lokalnoj cesti usječenoj duboko u brda na horizontu.

Čitava vojska policajaca, kriminalista, planinskih tragača, prijatelja, poznanika, novinara i ljudi koji je nikad nisu upoznali, a pomažu u potrazi, još ih ne mogu naći.

Ne znaju ni gdje bi počeli.

Ispitano je preko 300 sumnjivaca, pregledano je stotine sati video materijala, tražili su ih psi i helikopteri, pola regije je na nogama. Ljudi su autobusima organizirano stizali u potragu.

Ništa.

Kao da ih je sama zemlja progutala.

Stojimo na toj istoj okuci danima poslije i promatramo obrise Drniša.Upravo ovdje sasvim slučajno u ponedjeljak navečer susreli smo jedinog čovjeka koji ju je vidio kako ulazi u kamion.

Zove se Frane Bilić i sa obje ruke drži se za glavu.

Proganja ga što nije zapamtio registraciju tegljača. Dvadeset godina obavljao je samo jedan posao - kao prometnik je bilježio registracije automobila. Na istom raskršću u istom gradu. Ova najvažnija sada mu je promakla.

- Sudbina valjda - kaže. Pogled mu je prazan.

Frane tada još nije znao da će u danima koji slijede proći put od glavnog svjedoka i zadnje slamke spasa pa do sumnjivca u očima javnosti.

No da bi priča bila potpuno jasna, mora se ispričati od početka. Slagalicu smo sastavljali razgovarajući s Antonijinim sestrama, obitelji, susjedima i prijateljima. Za mišljenje smo tražili istražitelje, stručnjake, obišli sve ključne lokacije, ustvari sve što smo mogli, a da se pritom nismo pokušavali miješati u posao policije.

Valjda jedino nismo još kontaktirali vidovnjake.

U sedam dana saznali smo jako puno.

Sada mi se čini da se nismo maknuli s prvog polja.

.....

Ne zna se točno vrijeme kada se tegljač s bijelom kabinom i plavom ceradom zaustavio kod Muća, nekih 37 kilometara od Drniša.

Policija taj podatak čuva za sebe.

Zna se tek da je stigao iz smjera Splita. Vozi ga čovjek blijedog lica i upalih očiju. Staje uz cestu negdje između osam i devet sati. Vrijeme i nije toliko bitno, koliko je bitan razlog njegovog zaustavljanja.

Preko puta ceste s dignutim palcem stoji mlada, još maloljetna djevojka.

Počinju pregovori. On nudi prijevoz, njoj je to čudno.

Pa ja idem u drugom smjeru, razmišlja ona.

On ima rješenje, ako treba okrenut će i povest ću je gdje želi. Namiguje joj.

Nešto tu nije u redu.

Stariji je od mene, možda duplo i jako je čudan, primjećuje cura. U tegljač odbija sjesti.

On se nasmije i krene dalje. Djevojka primjećuje da mu nedostaje zub u gornjem redu.

Odluka da ne sjedne u taj tegljač, pokazat će se kasnije, spasila joj je život.

Nešto dalje umirovljeni prometni policajac Frane Bilić vozi se u svom Golfu. Iz Drniša se vraća kući u sedam kilometara udaljeno mjesto Kričke. Frane je čitav život proveo ovdje, ima troje djece i susjedi ga znaju kao generalno ugodnog i blagog čovjeka.

Iz razmišljanja ga prene nerazumni potez vozača kamiona koji mu dolazi iz suprotnog smjera.

Taman kod Čikolskog mosta bijeli tegljač naglo koči i na uskom prostoru počinje manevrirati kako bi se što prije okrenuo.

Da sam samo malo manje pazio, podletio bih pod njega. Morao sam prikočiti - rekao nam je kasnije.

Frane usporava, tegljač se okrenuo i sada vozi za njim preko mosta. Opet staje. Frane gubi strpljenje, možda i opsuje, pa ga krene zaobilaziti. Dobro promotri vozača iz profila, istog onog bljedunjavog bez zuba kojeg se prepala djevojka u Muću.

No pažnju mu skrene prizor mlade djevojke guste crne kose koja je u tom trenutku ulazila u kabinu.

Da to nije mala Tonka, moja susjeda - pomisli pa krene dalje. Kamion mu je u retrovizoru postajao sve manji, sve dok potpuno nije iščezao.

Utorak, 7. lipnja, 9 sati 50 minuta.

Dan se nastavio uobičajenim tokom. Vrućina, tišina, i zvono s crkvice na brijegu koje najavljuje podne.

.....

Antonia Bilić mlada je maturantica trgovačke škole u Drnišu. Ima sedamnaest godina i glavu punu snova. Živi u Kričkama, mjestu teško ranjenom u Domovinskom ratu, većinski nastanjenom starijim ljudima. Ima možda 300 stanovnika. Ima crkvu, groblje i bočalište.

Točka.

Antonia je Kričke odavno nadrasla. Lijepa je, pametna i vitka, a prijateljice kažu da je talentirana za jezike, znala je pjevati i pisati.

Vodila je dnevnik.

Za njega nisu znali ni roditelji ni sestre. Ponajmanje prijatelji. Bio je to njen privatni svijet.

U selu se nije imala s kim družiti. Susjeda kaže da u Kričkama nema njenih vršnjaka, a kamoli pravih prijatelja.

Zato je Antonia imala mačića.

Dio je šesteročlane obitelji koja je prošla težak životni put. Rat ih je potjerao ranih devedesetih u Makarsku. Tamo u prognaničkom naselju rođena je i ona. Otac Mile dane je provodio na fronti, a majka Milka brinula se za četvero djece: dvije starije sestre Anu i Katarinu, brata Niku i malu Antoniju.

Oni koji obitelj dobro poznaju kažu da je Antonia prve korake napravila u Baškoj vodi gdje su Bilićevi preseljeni negdje krajem 1993. godine.

Opisuju kako bi se Mile vratio s fronte, uzeo Antoniju u naručje i krenuo put tržnice po namirnice. Baška je i tada bilo poznato ljetovalište. Na štekatu se moglo vidjeti Ivu Josipovića, tada još profesora, kako pije kavu s pokojnim skladateljem Zdenkom Runjićem, a tamo su zalazili i braća Goran i Mate Granić.

Bilo je to sretno vrijeme, ali po povratku u razrušene Kričke, krajem 1995. počela je borba s drugačijom stvarnošću.

Milka je prije nego što će se teško razboljeti, radila kao sobarica u lokalnom hotelu Rogaški Slap. Kad je tvrtka nestala u vihoru privatizacije, Milka se našla na cesti pa je radila brojne poslove kako bi zbrinula obitelj.

Sestre Ana i Katarina porasle su i odselile u Zadar gdje i danas studiraju i rade, Niko je povremeno radio u vinogradima Dalmacijavina. Mile se prijavio za vojnu mirovinu. Iza njega je 1700 dana u uniformi.

Antonija je u međuvremenu izrasla u rijetko viđeni cvijet. Visoka i vitka, gustih obrva koje su nježnom licu davale karakter, krenula je u Drniš u školu - prvo osnovnu pa srednju.

- Hrvatski i engleski, to su dva predmeta koja je voljela - kažu prijateljice. Jedna od njih, Roza, kaže da nije imala momka, da je voljela slušati R&B i domaću glazbu.

Roza kaže još i da je Antonia planirala nastaviti se školovati za komercijalisticu u Splitu.

Omiljeno jelo sarma, jedini porok - povremena cigareta,

Izlazila je rijetko.

Obitelj Bilić će možda zamjeriti opis njihovog privatnog života, ali on je napisan iskreno i samo s jednim ciljem: da se javnosti približi osoba koja postoji iza slike s plakata koji su polijepljeni po čitavoj zemlji.

Dok stojimo na terasi njene obiteljske kuće u Kričkama, shvaćamo da život tinejdžerke u ovakvom mjestu nije bio uvijek lak.

- Snalazimo se kako znamo, ne možemo joj sve priuštiti - priznaje i Mile. Kuća je stara, sagrađena od kamena i djelomično nadograđena. Nalazi se kilometar od glavne ceste koja iz Drniša prolazi prema Klisu. Žive skromno, a susjedi kažu kako nemaju vodovod ni kupaonicu.

Mile kaže da je Antonija imala sobu u prizemlju, televizor i mobitel. Kompjutor i internet nije imala.

Nemaju automobil pa bi Antonia, kao i otac, često autostopirala. Nekad bi ih povezli susjedi, a nekad bi sjeli u vozilo potpunog stranca.

Ovdje se čini, kažu susjedi, kao da je selu i Bog rekao laku noć, pa se na autobusnu liniju može računati rijetko i neredovito.

Nije to ništa čudno, i sami primjećujemo da i nakon njenog nestanka, mladi i dalje na istom mjestu autostopiraju.

Ovdje je to uobičajeno.

Antonia je bila dobar đak, a profesore je osvojila inteligencijom, ali pjesmom. Ocjene uglavnom solidne, mediji su puni hvale njenih profesora.

Roza kaže da su joj u šali profesori predlagali da se prijavi na pjevački reality show.

- Ako ne bi došla u školu, to bi bilo samo zato jer je majku, uz koju je strahovito vezana, pratila u bolnicu u Šibenik - kaže.

Milka se naime dugo borila s karcinomom dojke, a i danas je lošeg zdravlja. Dok pričamo s obitelji u njihovoj kući, ona leži u zamračenoj sobi i odmara.

Niko nervozno grize nokte. - Antonia, samo se vrati - kaže.

Antonijina priča slična je pričama brojnih djevojaka koje su nadrasle malena mjesta u kojima su rođene.

Ta mjesta nemaju perspektive, živi se teško i sporo, a jedina im je šansa odseliti u veći grad, studirati, zaposliti se ili udati.

Nestati glavom bez obzira i ne osvrtati se.

- A što mlada djevojka koja živi u Kričkama može tamo raditi? Da ste vi na njenom mjestu, i vi biste htjeli otići - kaže sestra Ana sa kojom smo razgovarali u Zadru, sedam dana nakon Antonijinog nestanka.

Iskusni istražitelji kažu da se odbjegle tinejdžerice u pravilu vrate kućama za pet do sedam dana. Zato je i Ana tog dana bila na iglama. Djelovala je kao osoba koja pokušava zaustaviti vrijeme koje nemilosrdno curi.

Blijeda je i neispavana, njeno lice je mirno, ali na trenutke izgleda kao da želi iskočiti iz svoje kože.

Čeka dobre vijesti, ali one ne stižu.

Kao za peh, tog ponedjeljka pukle su veze pa su mobiteli beskorisni duž dvije županije, Zadarskoj i Šibenskoj.

Ana odbija naručiti kavu, dok sjedimo u kafiću u središtu Zadra. Najavljuje kako se ne može dugo zadržati jer mora dalje.

Teško je ne razumjeti njihov čemer.

Tri su se sestre zadnji put vidjele prije šest mjeseci. Tonka, kako je zovu poznanici, u Zadar je došla na sedam dana za novogodišnje praznike. Dobro se zabavila i vratila kući.

To joj je uz maturalnu večer 13. svibnja bio jedan od rijetkih izlazaka.

Promatram njenu sliku s te večere. Obučena je u elegantnu crvenu haljinu, diskretno je nanijela jarkocrveni ruž, a niz vrat joj padaju goleme srebrne naušnice. Kosa joj je začešljana unazad i svezana u rep. Dok zajedno sa svojim srednjoškolskim društvom pozira fotografu, stoji kao najviša u zadnjem redu.

Molimo Boga da je tomu tako - kaže Ana kad je pitamo misli li ipak da je riječ o mladenačkom hiru i bijegu od kuće.

O drugoj opciji ne želi ni razmišljati.

U sjećanje dolaze tragični slučajevi Kristine Šušnjare i Anđele Bešlić. Obje djevojke nađene su mrtve u istom tom kraju nakon što su ih povezli monstrumi. Ispostavilo se susjed ili rođaci.

Tog dana u javnost još nije izašao podatak da je vozač kamiona prije Antonije pokušao pokupiti još jednu curu. Mnoge se stvari još nisu znale sa sigurnošću.

.......

Antonia je samo željela kući tog utorka u 9.50. Vozač kamiona, isti onaj koji je htio pokupiti djevojku u Muću i koji je presjekao put umirovljenom policajcu Frani Biliću, Antoniju je primijetio nastavljajući svoj put iz Splita. Prošao je kraj nje, nastavio preko mosta, i naglo se okrenuo.

Vratio se do nje, možda i poučen iskustvom u Muću - sada je u pravom smjeru. Suvozačka vrata su se otvorila, Antonia je ušla.

Preko puta okuke kod Čikolskog mosta je kafić Quattro. S malene terase još je dvoje ljudi vidjelo kamion. Nisu pridavali posebnu pozornost jer cestom svakodnevno prođe na desetke sličnih. Slične cerade, mnoge registracije, nitko se nije nadao da će ovaj biti koban.

Stječem dojam da gosti Quattra više nekako gledaju svoja posla.

Vozač je nastavio put preko Kričaka u nepoznato.

Četiri su osobe vidjele kamion tog dana na cesti, cura u Muću, dvoje na Čikolskom mostu i Frane Bilić. Nitko nije vidio da se Antonia iskrcala u Kričkama kako je i planirala.

Nitko je više uopće nije vidio.

Veliki dio potporaša na Facebooku izrazio je sumnju u Franin iskaz. Postavljala su se pitanja, a uskoro je počelo s otvorenim iznošenjem tvrdnji da bi Frane mogao biti krivac. Pritisnut zlim jezicima i velikim stresom, Frane, jedini svjedok Antonijinog nestanka, krenuo je put šibenske policijske postaje da bi dokazao da nije otmičar.

Neslužbeno se priča da je podvrgnut poligrafu i da ga je prošao. Bilo je to osmog dana potrage.

Kobnog jutra Antonia je doručkovala s obitelji. Nju i majku susjed je odbacio u Drniš. Antonia se trebala javiti na praksu koju je obavljala u dućanu rođaka u Drnišu, a majka je sa susjedom nastavila put Šibenika na liječničku kontrolu.

- Otišao sam u vinograd gdje sam radio cijeli dan. Milka se vratila i ptiala gdje je Antonia. Rekao sam da nisam primijetio da je stigla kući - kaže otac Mile.

Majku je nešto kopkalo pa je okrenula njen broj mobitela.

Utorak 15.40.

Telefon zvoni. Čuje se neko šuškanje, pa se linija prekida.

Majka zove opet.

Javlja se pretinac govorne pošte.

Kad se nije vratila do navečer, roditelje je obuzela strašna sumnja. Mislili su da je možda ostala kod prijateljice završiti maturalni rad koji je u srijedu trebala predati.

Konačno se u slučaj uključuje policija.

Njezina fotografija u srijedu poslijepodne prvi put, stidljivo, izlazi na internetskim portalima i u pojedinim tiskanim medijima.

Kreće utrka sa vremenom.

Teleoperateri 48 sati moraju čuvati sve podatke s baznih stanica koje bilježe signal mobitela.

Onaj Antonijin u 15.40 zadnji je put zabilježen kod Ogulina, na autocesti kod odmorišta Modruš.

Policija i pripadnici GSS-a s psom tragačem, a u konačnici i helikopterom prevrnuli su nebo i zemlju oko odmorišta.

Zasad bez rezultata.

Modruš ima kafiće u oba smjera. Promatram zeleni kontejner u kojemu su policajci prije koji dan pronašli ženski sako, ili tako nešto i odmah ga dali na analizu. Ispalo je da nije Antonijin. Svud okolo veliki su kanjoni i jarci okruženi gustom šumom. Čini mi se da ne bi ni sati ni dani, već da bi tjedni bili potrebni da se okolno područje detaljno pretraži.

Odmorište u oba smjera autoceste Zagreb - Split ima kafiće. Puni su gostiju, na parkiralištu desetak kamiona. Ako je stvarno došao ovdje, utopio se u okolinu bez problema.

Policija u međuvremenu pokreće golemu operaciju. Osniva se posebni tim koji se bavi isključivo slučajem Antonije Bilić. Operacija kreće u nekoliko smjerova. Sastavlja se fotorobot, i to na temelju iskaza maloljetnice i Frane Bilića.

Drugo, opsežno se pretražuje područje uz cestu Klis - Drniš te odmorište Modruš. Potrazi se priključuje i Gorska služba spašavanja.

Treće, pregledavaju se stotine i stotine sati snimki nadzornih kamera, što sa autocesta (ulazi i izlazi), što s graničnih prijelaza, odmorišta i benzinskih crpki.

Četvrto, počinju postupanja po dojavama građana i prvi obavijesni razgovori.

Antonia je kuću napustila bez novca i putovnice, ali obaviještene su i sve zemlje u regiji.

Za to vrijeme starije sestre Bilić započinju vlastitu potragu. Na Facebooku se osniva grupa potpore koja je u samo nekoliko dana dohvatila više od 30 tisuća članova. Sestre s prijateljima i poznanicima lijepe plakate s Antonijinom fotografijom i fotorobotom po trgovima, stupovima, kafićima i cestama.

U najemotivnijem trenutku u srijedu na Čikolskom mostu okuplja se povorka Drnišana. U tišini mole Očenaš, njen ravnatelj kroz plač zaziva djevojku da se vrati, a skupovi su s više ili manje uspjeha organizirani i u drugim gradovima.

Antonijin slučaj ubrzo dospijeva na sve naslovnice i u sve televizijske vijesti.

Policiji stižu prve dojave.

Radnice na Modrušu kažu da su vidjele opisanog vozača kako satima obilazi svoj kamion i temeljito ga čisti. To je bilo na dan otmice, i nisu još znale za slučaj Antonije Bilić. Mladić iz Ogulina preko Facebooka prijavljuje sumnjivog vozača.

Pojavljuju se brojne teorije o djevojčinom nestanku.

No ubrzo čitava stvar odlazi kvragu.

Administratori Facebook grupe moraju zatvoriti zid zbog brojnih lažnih tragova koji usporavaju istragu. Dojave se pokazuju netočnima. Čitava stvar počinje ličiti na hajku.

Policija dojavljuje da su u Rijeci uhitili vozača koji odgovara opisu do u detalj. Riječ je o Stevici Poljančiću iz Ogulina.

Iste ga večeri ispituju, a kamion pretražuju. Čovjek ima čvrst i neoboriv alibi, ispostavlja se, a drugi je dan ponovno uhićen kod Koprivnice. Sada Stevica mora dokazivati da su ga već ispitali.

Ponovno je pušten. Jednog vozača uhitili su na granici sa Slovenijom. Čovjek je bio u međunarodnom tranzitu i obitelj mu je dojavila da ga traže jer je sličan fotorobotu. Ovaj okreće kamion i pred granicom se trese od straha.

- Mislio sam da će mi srce iskočiti iz prsiju - govori poslije. Čim dolazi na granicu okružuju ga policajci, a on izlazi iz kamiona i govori im: “Ispitajte me odmah, želim skinuti ljagu sa sebe”.

Na sličan je način ispitano more vozača kamiona.

Ukupno je ispitano više od 300 osoba u 12 dana.

Novih tragova nema.

A čitavo to vrijeme obitelj Bilić prolazi privatni pakao. Otac ne jede, puši možda i osam kutija cigareta dnevno. Majka samo leži i čeka kćerku da se vrati.

Sestre iscrpljene od stalne zvonjave mobitela i nesanice na rubu su snaga.

Svaki dan isto, mi zovemo i pitamo ima li novih informacija.

Nema, ponavlja ona uporno. Takvu stvar vjerojatno prolazi sa stotinu ljudi dnevno.

....

Tri sam noći proveo čitajući komentare na internetu, tragove i savjete ljudi iz cijele zemlje uključenih u potragu za Antonijom. Teorije su bile brojne - mala je pobjegla, razlog je koncert Bon Jovija koji se održavao u Zagrebu, maltretirao ju je otac, htjela je početi novi život u velikom gradu.....

Neki su tvrdili da je oteta i ubijena, neki da je prodana u bijelo roblje na istočni rub Europe.

No oni koji Antoniju znaju, tvrde da ona nikad ne bi pobjegla. Jednostavno, odgojena je da bude poštena i iskrena.

Policija je detaljno pročitala njen dnevnik. Osim mladenačkih snova i prvih simpatija, nisu našli niti jedan dokaz da je planirala bijeg. U njenoj sobi nije bilo korisnih tragova. Sestre su joj bez njenog znanja kontrolirale profil na Facebooku. Nisu našle ništa sporno.

Sve ukazuje na to da je odvedena protiv svoje volje.

Antonijin poznanik prije odlaska iz Drniša prepričava nam događaj koji se mogao odviti negdje prije tri-četiri godine. Tada je još bila osnovnoškolka.

- Zafrkavao ju je prijatelj iz škole, neki dečkić. Zadirkivao pa lupio. Vratila mu je stoput jače, to ste trebali vidjeti, Znala se obraniti i nije ostajala dužna - kaže.

Antonia Bilić mlada je, pametna i emotivna djevojka. Uvijek nasmijana i pomalo vrckava, kažu. No upravo ovo bi moglo biti najbitnije za nju.

Antonia je borac.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
05. prosinac 2022 12:07