Tajder je izvanvremensko biće. I izvanprostorno. Malo ga vidiš, malo ga ne vidiš. Živi u Beču, supruga mu je u Zagrebu, kći u Los Angelesu. On je u autu između Beča i Zagreba. Krajnje je samozatajan, ne hvali se, ne pokazuje svoje ogromno znanje, ne voli kad ga fotografiraju. Napravio je fantastične zgrade u Beču, ranije i u Zagrebu. Tajder je arhitekt. Zagrebački i bečki. U 19. i 20. stoljeću bečki arhitekti gradili su Zagreb, Tajder već 35 godina gradi Beč. Impozantne su njegove zgrade BMW-a, OPEC-a, Raiffeisen banke, Sveučilišnog centra, fasada “Hiltona”, fantastične javne garaže, sve to u Beču - kao i lijepe zgrade u Zagrebu: u Vodovodnoj, Novoj Vesi i Ilici, škole i vrtići u Novom Zagrebu, obiteljske kuće, vikendice... Tajder razmišlja, projektira, gradi, crta, slika, piše i sluša glazbu. Pasionirani je ljubitelj muzike. Javno veli da je njegov glavni učitelj kompozicije u arhitekturi bio - Johann Sebastian Bach. Ima fonoteku na kojoj mogu zavidjeti mnoge velike radiopostaje. Tajder kaže da je introvertiran. To nije istina. Njegova kći Ana vrsna je spisateljica, supruga Jagoda slavna filmska glumica i likovna umjetnica. Jagoda Kaloper.
Sudjelovali ste ma parlamentarnim izborima u Hrvatskoj?
- Naravno. Uvijek. Mogu reći da se ipak pojavljuje neka nada. Nepopravljiv smo narod. Uglavnom glasamo protiv, pa se potom čudimo... Živimo u prošlosti, a želimo budućnost...
Za koga ste glasali?
- Za koga ste vi glasali?
Za sretan i pristojan život Hrvatske.
- I ja. Priznajem.
Kad ste otišli u Beč?
- 1985.
Zašto? Pa tu vam je dobro išlo...
- Bilo je više razloga, koji su svi skupa postali jedan veliki razlog. Da, dobro mi je išlo, radio sam škole, vrtiće i zgrade po Hrvatskoj. No, nastala je kriza, poslovna. Onda i privatna, u braku s mojom suprugom Jagodom. Pozvali su me iz jednog velikog bečkog arhitektonskog biroa. Došao sam tamo, predstavio se, pokazao što znam... rekli su mi: od sutra možete raditi za nas. Pristao sam, ali mi se, zapravo, i nije išlo... Odugovlačio sam šest mjeseci... Odlazak, naime, nije bio moj plan. Bio je to stjecaj okolnosti. Otišao sam iz nužde... jer mi tu nisu štimale ni privatne ni poslovne stvari. Sad sam već 30 godina u Beču. Da je tu sve bilo onako kako nije bilo - ostao bih u Zagrebu. Ispalo je drugačije.
Emigrant ste postali...
- Emigrant je preteška riječ. Nisam emigrant. Beč je tu, odmah pokraj Zagreba. 360 kilometara autom. Manje od 4 sata vožnje autoputom. Često dolazim u Zagreb. Uvijek autom, avionom se ne isplati, to motanje po aerodromu predugo traje.
Ostavili ste društvo, prijatelje... znance...
- To mi je bilo najteže.
Obitelj? Jagoda?
- Da. I tu je bila nekakva kriza. Jagoda? Oboje smo imali vrlo dobre karijere. Razdaljina nas je ojačala. Sad je ta naša ljubav veća nego ikada ranije. Jagoda često dođe k meni u Beč, ja k njoj u Zagreb. Uz sve to uvjeti rada u Beču su izvrsni.
Vjerujem. Ali da vi niste sjajan arhitekt...
- Ma, čujte, radim puno, napravio sam dosta toga po Beču. Austrijanci me smatraju svojim arhitektom.
Jagoda i vi ste se razveli ili samo rastali?
- Nismo se nikada razveli. Mi smo stalno u braku. Živjeli smo razdvojeno... Sad smo već malo ostarili pa su se ti neki impulsi izvibrirali, uravnotežili, smirili. Sad živimo u idili, kao u priči. To je bajno. Neobično sam zadovoljan i ponosan. 45 godina smo u braku! To je stvarno ljubav, nije to neki odnos bez veze...
Kći Ana?
- Ana je došla k meni u Beč pa se tamo školovala. Bio sam tata i mama. To je najljepše doba mojega života. Prošao sam sve: Anine prve ljubavi... Prva noć koju nije prespavala doma... ali mi je javila da ne brinem jer je - sve u redu! Možete misliti... Kasnije se Ana udala pa sad živi u Los Angelesu. To joj je predaleko, mislim da će se vratiti natrag u Europu. Ana je, kao i njena mama, jako emotivno biće, impulzivna i neobično - hrabra. Zaljubila se u mladog američkog pisca, Nica Kelmana, i otišla k njemu, nakon velike svadbe u Beču. Imamo unuka, Kai se zove. Sad mu je 13 mjeseci. Viđamo se na Skypeu. Što hoćete više? Ponosan sam, sretan, sačuvali smo i ljubav i kćer i brak.
Zašto velite da niste emigrant?
- Zato jer nisam. Trudio sam se i trudim se biti pristojno prisutan u Zagrebu. Ne miješam se zagrebačkim kolegama u poslovne stvari. Njegujem odnose. Nastojim u časopisima i na izložbama pokazivati to što radim vani. To iz civilizacijskih razloga. Zovu me u arhitektonske žirije... Ovdje sam i tamo.
Zagreb su gradili vrijedni i vrsni bečki, austrijski arhitekti. Vi gradite Beč...
- To je teza i gospođe Vere Grimmer, glavne urednice časopisa Oris i Marine Bagarić koja je napravila moju monografiju: RADOVAN TAJDER, ARHITEKTURA/ARHITEKT. Refleks se vratio: prvo su bečki i u Beču školovani hrvatski arhitekti radili u Zagrebu. Ja sam se školovao u Zagrebu pa se sa zagrebačkim impulsom otisnuo u Beč. Zagrebačka arhitektonska škola je i nastala pod bečkim utjecajem, pa je tako na neki način vraćena natrag.
Puno toga ste projektirali i sagradili u Beču...
- Radili smo puno. Kažem ‘mi’, jer sam uvijek radio u timu. Bio sam od početka voditelj idejnog odjela. Bez tima se više ne može raditi arhitektura. Mojeg ‘rukopisa’ ima uvijek u svim tim projektima, ali nisam sve radio sam. Preko puta stare Hansenove Burze, u centru Beča, napravili smo zgradu OPEC-a. Sto metara od nje napravili smo fasadu hotela ‘Plaza Hilton’, uz slavni bečki Ring. To mi je bio prvi posao u Beču, 1986. godine.
Upravnu zgradu austrijske filijale BMW-a ste vi projektirali?
- Jesam, zajedno sa Zoranom Glivarcem, ali ona nije u centru grada. U centru smo napravili i centralu Raiffeisen banke, stakleni toranj, prvu pasivnu uredsku kuću na svijetu.
To su sve bili natječaji?
- Ne sve. Bilo je i direktnih narudžbi. Privatni naručitelji mogu odabrati arhitektonski biro koji žele. Moram reći da bi, nerijetko, investitori znali reći: ‘radit ćemo s vama ako Tajder projektira’.
U kojem birou radite?
- U birou HD Arhitekti. Voditelj sam idejnog odjela, glavni projektant, bio do nedavno. Sad sam u mirovini, ali i dalje radim.
Imate austrijsko porijeklo? Tajder je Teider, izvorno...
- Ne, Teideri su Bavarci, Nijemci. To su Donau-Schwaben koji su po Dunavu, koncem pretprošlog stoljeća, doplovili ovamo. Moj djed Antun Teider je bio ribar u Vukovaru. A moj pradjed Friedrich nije znalo hrvatski, a prezime mu se je pisalo Teitter. Tati su, nakon rata, kad je mijenjao dokumente, u njih napisali prezime fonetski: Tajder. Tada nije bilo lako reći: čujte, ja bi htio zadržati svoje njemačko prezime... Nisam htio vratiti izvorno prezime mog oca. Ja sam, hrvatski, Tajder. Kćeri Ani sam predlagao da vrati prezime na staro, ali nije htjela. Ima pravo. Zove se Tajder-Kelman, po suprugu.
Osjećate ikad nostalgiju za Zagrebom?
- Ne. Pa rekao sam vam, ja sam tu. Prisutan sam u Zagrebu, mom gradu u kojem sam rođen 1945. i školovan, iako radim u Beču. Jedino što mi fali u Beču su druženja, hodanje po Zagrebu, sjedenje po kafićima... Netko ti iznenada navečer ili po noći pozvoni na vratima s flašom vina u ruci i ti ga oduševljeno prihvatiš... to u Beču ne postoji. Tamo se usklađuju kalendari i posjet se dogovara mjesec i pol dana unaprijed. Jako mi fali naša hrvatska, zagrebačka ležernost. Volim Zagreb, Zagreb je predivan grad. Znate što mi fali? ‘Adrese mladosti moje’, kako je pisao Arsen, a pjevala Gabi.
Stekli ste nove prijatelje u Beču...
- Jesam, ali malo. Najbolji prijatelj mi je Peter Herzog, arhitekt s kojim sam često zajedno radio. Mlađi je od mene. On sada nasljeđuje moju donedavnu poziciju u Birou ‘HD’. Jedino on zna pozvoniti s flašom vina nenajavljeno, u deset navečer...
Beč je Zagreb - u većem mjerilu?
- Da, je. Ali mentalitet je drugačiji. Beč je treći put zaredom proglašen najugodnijim gradom na svijetu. Tamo je stvarno lijepo živjeti. Ambijent, prijevoz, kultura ophođenja, čistoća... urednost, sve je savršeno. Već je Aristotel pisao kako mentalitet ima puno veze s geografskom pozicijom. Sjever i jug. To su Beč i Zagreb. Ja volim naš mentalitet. Mene čak pomalo i smeta ta hiperracionalnost, hiperorganiziranost Bečana. To je discipliniranost kojom ljudi počinju sličiti - robotima.
Ali, i vi ste racionalna i disciplinirana osoba...
- Ma, jesam u poslu, ali u mislima nisam. Znate za moje ‘tekice’?
Famozne ‘Tajderove tekice’ u kojima otkrivate i skrivate - sebe?
- Da. U tim mojim tekicama ja nekako znam ‘zbrisati’ u svijet neobaveznosti. Ispunjavam ih od rane dobi. To su obične školske teke, bijeli papir, bez crta, korice su narančaste boje. Svašta ima u njima. Ima crteža i slikica u bojicama, kojekakvih bilješki, tekstova.. To je moj ventil i moje spremište.
Pišete brojeve na njima. Koji broj je na zadnjoj?
- 283 je zadnja poslovna tekica. Kućne, privatne tekice, ne numeriram. Sveukupno ima preko 400 tekica.
To je ilustrirani intimni, a ipak i javni - dnevnik Radovana Tajdera?
- Tako nekako. Kad mi sve ‘dokuferi’, nacrti, rasterski sistemi, propisi i standardi, želje investitora, brojanje ‘škuda’ kako bi se negdje zašparalo - uzmem tekicu i pustim da me linija olovčice vodi kud hoće. I pobjegnem tako. Najstarija tekica je iz vremena prije nego što sam krenuo u pučku školu. U njoj su još crteži kauboja i Indijanaca... Kontinuirano sam počeo pisati kad sam krenuo studirati arhitekturu. Tada bih tu sustavno dokumentirao nastanak svakog projekta. Crtežom, skicom i rečenicama koje su mi bile u glavi. Na koricama tekice je uvijek njen redni broj, datum kad sam ju otvorio i datum kad sam ju napunio. I sadržaj je na naslovnici.
To je blago...
- Meni je. Rado kažem da su mi tekice draže od betona.
Smijem li prenijeti neke odlomčiće? Svi su kratki, uglavnom.
Da, svi su kratki. Možete, ako hoćete...
- Rad je kao molitva i nije na prodaju.
- Arhitektura ili revolucija? Revolucija se ne može izbjeći.
- Opet utorak...
- Mrav šeće po crtežima na mojem stolu. Kako li se zove?
- Slušajući Parsifala pomislio sam da sam dosta bio arhitekt. Sad bih volio biti - vitez.
- Starim.
U tekicama nisam pročitao nijednu psovku. Najnepristojnija riječ je - idiot...
- Niste pročitali privatne tekice... Prostote znaju, kojiput, biti jače od pristojnih riječi...Hoćete da vam velim neku lijepu zagrebačku psovkicu?
Neću.
- Šteta.
Arhitekt je kroničar grada, zemlje, društva?
- Arhitekt je ispisivač kronike. Kuća koju si napravio je, hoćeš-nećeš, ogledalo društva u kojem živiš. Kako se mijenja društvo, mijenjaju se i kuće. U financijski visokorazvijenom svijetu, dakle u Beču, kuće traju sve kraće. Isplativo je srušiti kuću na vrijednoj parceli nakon 15-20 godina.
Vanjski dio zgrade, atrakcija na prvi pogled - to je važno?
- Naletili ste baš na jednog ‘oriđinala’ koji uopće ništa ne drži do vanjskog izgleda. Može li uopće artefakt biti lijep? Lijepim nazivamo objekt koji ima još neku bitnu dimenziju: lijepo je ako je funkcionalno, lijepo je kad je pametno, ili originalno... Kad, danas u Zagrebu, gledam žuto jesenje lišće, ništa mi drugo ne treba...
Tko su dobri klijenti, dobri naručitelji?
- Najbolji je klijent onaj koji točno zna što hoće od samog početka, koji zna to formulirati. Nisu najbolji oni koji su najbogatiji.
Imaju li zgrade dušu, neki svoj unutarnji život?
- Čvrsto sam siguran da imaju. Često se zna dogoditi da se to izvana ne vidi. Ja cijenim to nevidljivo, bolje reći - neopipljivo u arhitekturi. To što se osjeti, to što arhitekturu čini arhitekturom. I nastojim ugraditi nešto takvo gdje mogu. Kojiput je to djelovanje sjena ili proporcije ili neka iznenadna dimenzija... Vrištava arhitektura cirkuskog tipa nije moj svijet.
Napisali ste 2009., u jednoj tekici, da ste više urar nego arhitekt...
- Ne mislim da arhitektura ima veze s umjetošću, već puno više s - urarstvom. Mora biti rađena precizno, mora biti točna. Konzekventno tome u točnoj arhitekturi, a to je nužnost - kao kod točnih ura, automobila, aviona i jedrilica - dolaziš uvijek do istog rezultata: svi avioni izgledaju isto i ure, i jedrilice. Samo mi arhitekti mislimo da sve kuće, pa makar i iste namjene, moraju biti drugačije. Ne moraju. Ja sam čvrsto uvjeren kako dobra arhitektura mora biti - dosadna. Dosadna do nevidljivosti. Arhitekt Dietmar Steiner, voditelj arhitektonskog centra u Beču, to moje mišljenje potvrdio je rekavši: ‘znaš, najbolja hotelska soba u kojoj sam ikad bio bila je takva - da ti ju ne znam opisati. Sve je bilo tako logično u njoj da je soba naprosto nestala’. Ja nastojim napraviti upravo to - nevidljivu arhitekturu. Užasno me smeta agresivnost forme.