Marinkovićevih sto godina od rođenja - rođen 22. veljače 1913. na Visu, a umro 28. siječnja 2001. u Zagrebu - kao da ga spaja sa začinjavcima i baca u neko daleko, davno stoljeće, pretvarajući ga u nedokučiv lik iz historije. Pa ipak, Marinković je praktično naš suvremenik. Bio sam, na koncu, jedan od onih koji su ga poznavali i družili se povremeno s njim iz ovih i onih, rekli bismo danas, poslovnih razloga. Tako sam ga i upoznao; bio je jedan od literarnih uzora čitave moje generacije, i moj, premda nisam jasno znao po čemu i čime je toliko izuzetan.
Susret kod izdavača
Čitali smo “Kiklopa” za lektiru, razumije se, ponekad čak i zbirku pripovijetki “Ruke”, zato što smo morali. No, meni je sam pisac postao bliži po kazalištu. Ali, ne svojom klasičnom, “školskom” “Glorijom”, već inscenacijama spomenutog romana u zagrebačkom HNK (1976., redatelj Kosta Spaić), u kojoj su briljirali Rade Šerbedžija, kao protagonist Melkior Tresić, i Jovan Ličina, kao novinar-veteran ili maestro, odnosno adaptacijom rečenih priča pod naslovom “Zagrljaj” u Gavelli (1974.; adaptacija i režija Božidara Violića). Između gledanja i očaranosti tim prestavama i izlaska Marinkovićevih Sabranih djela u šest knjiga, u izdanju Grafičkog zavoda Hrvatske (GZH), upoznao sam njihova autora. Bilo je to prije 1982., moralo je biti s obzirom na datum izlaska spomenutih knjiga. Bilo je to u redakciji Marinkovićeva izdavača, u Frankopanskoj 26, negdje gore, na katu pod visokim stropovima i slabim žaruljama. Ondje se skupila jedna sasvim nova i, zapravo, još mlada ekipa koju su sačinjavali glavni urednik Vjeran Zuppa i urednici Albert Goldstein i Nenad Popović. Odlazio sam k njima po recenzentske primjerke knjiga.
Jednoga dana, a pukom igrom slučaja, banuo sam u tu oveću kancelariju dok je u njoj sjedio pisac Ranko Marinković s urednicima GZH. Bio je visok i mršav, imao je koščate ruke, smeđe odijelo i kravatu, i nekakvu smeđu taškicu. Pušio je cigarete bez filtera, na cigaršpic. Cigareti je otkidao vrh kako bi je smjestio u cigaršpic. Pili smo crnu kavu. Iznenada, dogodilo se nešto što je za mene bilo veliko iznenađenje.
No, prije opisa moram ponoviti kako je svakom 20-godišnjaku neki 60-godišnjak praktično metuzalem, bez obzira na pojedinačnu konstituciju i fizičku spremnost. Više i ne znam kako je do toga došlo da se klasik Marinković prometnuo u gimnastičara na nevidljivim nitima. Da li se pričalo o vitalnosti i gimnastici? Kako god bilo, govorili su, uglavnom, Berti (Goldstein) i Neno (Popović), dok je recenzent-student velikim očima gutao i slušao barda, tzv. viškog Voltairea.