U gnjilo, rano jesenje jutro u Komiži je lakše stat’ na mačku negoli srest’ čovjeka. Gore iznad mjesta, na Marinkovićevu grobu zasutu borovim iglicama, čuje se more što ga bura valja u komišku valu. Iznad Huma na trenutak se probije sunce pa zapjevaju carceji. Pokopan gore na brdu, pod čempresima kod Sv. Mikule, nadomak stare župne crkve, Marinković k’o nekad ima osmatračnicu, svoj “balkon”, pogled s kojeg gleda na otok i Komižu. Dođe mu to k’o onaj njegov nekadašnji kameni balkon u Visu, u rodnoj kući, danas u Ulici don Cvjetka Marasovića, nekadašnjega viškog župnika koji je, misle mnogi, piscu dao štofa za don Florija iz Glorije.
Veliki književnik koji se više od 40 godina držao dalje od svog otoka, na koncu je odabrao malomišćanski funeral, ukopan je pored nekadašnje benediktinske opatije zbog koje crkvu mještani i danas zovu Muster. Zatočeni u nekom samo njima razumljivome insularnom antagonizmu, Vis i Komiža posljednjih se godina otimaju i oko, kako ga ovdje zovu, šjor Ranka, analitičara i satirika okrutne zafrkancije u čijim su pričama onako oštro secirani. Sin Komižanina i Višanke, o Višanima je više pisao, u Komižu se radije vraćao…
Sestra u Italiji
Iako ga svojataju i jedni i drugi, Marinković je ovdje sveden tek na spomenik, a ni spomenika nema. Na otoku, osim groba, nema puno njegovih tragova. U gradskoj komiškoj knjižnici, koju je Marinković pomogao osnovati, knjižničarka jedva pronalazi poneki njegov naslov. Izgubljeno luta među policama, mrmlja kako baš ovih dana misle “radit’ malo reda i slagat’ nanovo. A čitaju Marinkovića, čitaju, dica i penzioneri.”
Marinković u Visu nema ništa, makar ni kakvu sobicu s fizičkim artefaktima. Piščeva rodna kuća u vlasništvu je sestre mu Soče, koja posljednjih 60-ak godina živi u Italiji. Kuću bi, doznajemo, trebala najslijediti Sočina jedina unuka, pravnica Sara. - Ta je rodna kuća u smislu autentičnosti propala. Bio sam u njoj početkom 90-ih, slikao šjor Rankov nekadašnji radni stol s bibliotekom u kojoj su bila mahom predratna Binozina izdanja. Njegova svojta je sve to preuredila, zazidali, počistili, pregradili, tako da se ta kuća po njezinu interijeru ne može prepoznati - kaže Jakša Fiamengo.
Nek’ se brod zove po Ranku
Zahvaljujući inicijativi Anči Fabijanović, u Visu se već neko vrijeme razmišlja o osnivanju memorijalnog prostora “Ranko Marinković”. - Ne zna se još gdje će biti, jedna je od mogućnosti da se dogovorimo s djecom pokojnog Marinkovića koja su nedaleko od njegove rodne kuće naslijedila jednu kuću. Druga je opcija da se nađe neki gradski prostor - kaže Fabijanović. Prošlo je ljeto, pod egidom memorijalnog prostora, pokrenula nekoliko događanja.
Prikazan je jedan od pet nastavaka “Zagrljaja”, Vrdoljakove TV serije o Marinkoviću, te dokumentarni film Milana Bešlića “Ranko Marinković: Riječi samoće”. Skupljeno je i nešto Marinkovićevih predmeta, a u multimedijskom memorijalnom prostoru trebali bi se, među ostalim, održavati simpoziji i biti arhiv gdje će studenti dolaziti proučavati Marinkovićevo djelo. S druge strane otoka, u Komiži, Milan Vuković od 2002. bijenalno organizira Dane Ranka Marinkovića.
Iako je od otoka bježao, veliki je pisac literarno dijelom zauvijek ostao “zatočen” na Visu, mnogi su njegovi likovi ondašnji stanovnici viškog Kuta. Na otok se prvi put nakon 42 godine vratio tek 1988. Od tada je ondje bio redovit gost. Kad je, pokošen bolešću, umirao, svojima je rekao da ga sahrane u Komiži. Tadašnje su gradske vlasti, pamte Komižani, ispraznili grobnicu obitelji koja godinama nije plaćala komunalije - i “galantno” je darovali Marinkoviću. Piščeva je obitelj snosila troškove obnove i ukopa.
- Iako su o njemu govorili da je čovjek koji u svom peru ne štedi ljude, meni je bio fetivi otočanin kojega je izbrazdalo vrijeme kao moga ćaću. Osjećao sam po njegovim rukama neku jednostavnost i mirnoću. Njegovi su likovi dio njegove privatnosti. Sigurno da je imao ovdašnje prototipove, i nije bio dužan čak niti napisati ‘svaka slučajnost je slučajna’. Trebalo je eto proći sedam godina da se pokrenu stvari, da se na Visu počne razmišljati o Marinkovićevoj ostavštini. Trebalo bi po jednu ulicu u Visu i Komiži nazvati njegovim imenom. I brod što vozi na našoj pruzi Split - Vis - Split, o kojem između ostalog ovisi i budućnost ovoga otoka, valjalo bi da nosi Marinkovićevo ime. Volio bih da se oko Rankova imena i djela okupimo na Visu ne samo tijekom raskošnih ljeta nego i pustih zima, kad je on otoku daleko potrebniji - priča Jakša Fiamengo.
Hvata se mrak. Iz, kako je ovdje zovu, Nove crikve (Crkva Gospa od sedam žalosti), nove, a stare 250 godina, čuje se pjevanje arhaičnih psalama za mrtve. To don Šimun Vrsalović, časne Alojzijana i Filipina i dvadesetak Komižanki naguranih u maloj crkvi slave misu za pokojnike. Iza mise don Šimun, Bračanin, zadnjih 32 godine komiški župnik, u svom uredu pokazuje veliku knjigu teških korica. Šezdeset godina starim nalivperom u nju, od kada je stigao u mjesto, bilježi kroniku župe.
Gospa koja se smješka
Nagnut nad stolom toliko da mu nos zapara tekst svečanim glasom, k’o da je posebna prilika, čita što je onoga dana kad se Marinković u lijesu zauvijek vratio u Komižu, zapisao. Znajući koliko je kler bio posvađan s Marinkovićem i njegovom Glorijom, teško je ne vidjeti simboliku da, točno iznad zapisa o piščevu sprovodu, stoji “A.D. 2001. - godina dijaloga”. Don Šimun je na Kandeloru 2001., nakon što je pokopao Marinkovića, među ostalim zapisao: “Pred desetak godina vadio sam mu obiteljsku lozu iz starih anagrafa...
Zapitao sam ga gdje je dobio inspiraciju za njegovu famoznu dramu Glorija (tu se krene smijati, poskakuju mu guste obrve). Odgovorio je da je kao dječak iza škole odlazio u Visu u crkvu na Spilice, pred Gospin kip, i da mu se činilo da mu se Gospa smješka i tripa očima… (duboko uzdahne don) A ja sam pitao: ‘A kako ste vi detronizirali, skinuli Gospu u drami, a na njezino mjesto stavili jednu djevojku, obučenu u časnu sestru. Odgovorio je: ‘Uvijek sam patio od visina.’ Čudan govor!”, pritisne šakom čelo i vjeđe svećenik, kao da hoće prizvati sliku.
Očeve batine
U Komiži, u onoj istoj kući u kojoj je i Marinković proveo dio djetinjstva, i danas živi Marjuča Mardešić, kći piščeve teteke Kate, sestre oca mu Vice. U tu je kuću, zbog loših odnosa s majkom, Marinković kao srednjoškolac i student dolazio kao u svoju. Gospođu Marjuču (89) izdaju jedino noge, sjećanje je i pamet, kaže, još odlično služe. - ‘Oćete da vam ja kažem kako je nastala Glorija? Ranko se razočarao u popove još k’o dijete. Primijetio je razrednicu i vjeroučitelja…
Htio se uvjeriti, vrebao ih i jednog dana, tamo na Kutu, ispred crkve Gospe od Splica, sjeo na ogradu, vidio da je nastavnica došla u crkvu, a vidi s druge strane da je došao i vjeroučitelj. Vrag mu nije dao mira, dig’o se na krov crkve, kroz okrugle se prozorčiće nagnuo, skoro je pao, ali vidio je da su oni u sakristiji, da ona njemu sjedi na koljenima. Otac ga je kasnije dobro istukao. Nije Vice ni znao zašto se Ranko penjao.
A Ranko je kasnije razglasio što je vidio. Onda nije htio ići polagati malu maturu u šesti mjesec, jer je znao da će ga razrednica baciti. Nego je čekao da maturira na početku iduće školske godine i tako je zakasnio upisati gimnaziju u Zagrebu. Ranko - energično će Marjuča - nije bio protiv Boga. Pitala sam ga puno kasnije, ljuta, bio je komunizam: ‘A što si baš sad išao izdavat tu knjigu?’ Kazao mi je: ‘Ja nisam negirao Boga u Gloriji.’
Pokazuje sobu i terasu na kojoj je kao student sjedio, pisao i razmišljao, prisjeća se kako se u kući njezine majke, Rankove tetke, prije objeda obavezno molilo. - Mi smo sjedili i molili, a Ranko je uvijek molio stojeći, i to na latinskom. Bio je dugo ministrant pa mu je ostalo...
I don Šimuna je zanimalo znade li Marinković moliti Boga. Nastavlja čitati župnu kroniku: “Još sam ga pitao: Jeli znati vi moliti Boga? Onda mi je izmolio Anđele čuvaru… Anđele moj dragi - Moj čuvaru blagi/ Budi tebi hvala/ Što me čuvaš mala/ Čuvaj me dok živim/ Ništa da ne skrivim…”
Čita dalje davni razgovor s Marinkovićem: “Veleučeni, u Dubrovniku se digla velika prašina zbog vaše Glorije, godinama je igrana na Dubrovačkim ljetnim igrama, dok jedne godine tadašnji biskup, mislim Pernek, nije dao naredbu da se ni u jednoj crkvi ne dozvoli izvoditi koncerte u sklopu Igara. Sve zbog Glorije. A on meni kaže: ‘Je, točno je, imate pravo. Ali mi je Kana (katolički glasnik, op.a.) dala pozitivu ocjenu Glorije.’ Eeee, Glorija, Glorija, licencia poetica, uvijek ja kažem ljudima… ali i ta licencia poetica ima svoje granice.”
Za Marinkovićev sprovod Marjuča je tražila tri svećenika s otoka. No, ni viški fratri niti dijecezanske im kolege iz tri otočne župe nisu mu oprostili Gloriju, nisu htjeli doći. - Rekli su da ne zaslužuje misu interzo. Ja sam morao ići, jer je crkvena naredba tko te traži za sprovod, idi… - don Šimun vadi stari, puno puta presavijeni papir, tekst što ga je čitao Marinkoviću iznad rake. “Svaki čovjek ima svoje dobre strane, ali ima i svoje slabosti. Svi ih imamo. Dakle, imao ih je i naš pokojnik. Zato je sveta i spasonosna misao moliti za mrtve. To i mi danas činimo. I molimo gospodina da njegov duh otpočine u miru Božjem. Bila mu laka naša hrvatska komiška gruda. Amen.”
Muka s klerom
U Komiži je običaj da, kad netko od ono malo preostalih mještana ispusti dušu, krene brecat zvono s Nove crikve. - Pa brecalo je i kad je Tito umro, normalno da je brecalo i kad su Marinkovića dovezli. Dao sam naredbu pokojnom Mikuli Martinisu, brod je stao na mul, brecalo je dok je lijes nošen s mula, preko rive do općine, do galerije Matešića… - sjeća se župnik.
I nije samo Marinković muku mučio s otočkim klerom. Pokazuje na plakat filma “Vjerujem u anđele” pa priča kako je Sviličić, kad je ovdje snimao film, došao kod njega na razgovor. - Kažem Nikši Sviličiću: ‘Daj mi scenarij, da vidim je li što protiv Boga, protiv crkve. I nisam našao ništa…’ Rekao sam mu da izbaci do daske nepristojne riječi, da ne kaže ono ‘u k…’ i ‘p...’. I vidim da je izbacio. E onda sam mu dao nek’ snima u crkvi, pa sam im dao i kip Sv. Nikole - tako tvrdi don Šimun.
Lenko Blažević, splitski umirovljenik i viški zet, vodi amatersko kazalište koje je nakon piščeve smrti nazvano Kazalište Ranka Marinkovića. U oronuloj zgradi Hrvatskog doma ulaz u kazalište temeljito je uneređen ptičjim izmetom. Probe se održavaju u sobi u kojoj se obrušava žbuka i raspada pod. Kroz prljave prozore i pohabane zavjese puca pogled na franjevački samostan. Kazalište je formirano prije 13 godina, svake sezone ima jednu premijeru, hvale se da su samo u Budimpešti nastupali sedam puta, bili u Švicarskoj, Sloveniji, Austriji, po cijeloj Hrvatskoj, na festivalima amatera osvojili 12 nagrada...
Velik zalogaj za amatere
Prvi se put ove sezone, u travnju, na Sv. Jurja, spremaju postaviti jedno Marinkovićevo djelo. Igrat će “Prah”, tako će u Visu ponovo oživjeti šjor Tonko plemeniti Jankin. Jankinovih, doduše, ima još na Kutu. Blažević kaže da se - boji reakcija viške publike. - Ma ne zbog likova i potomaka. Nego, mi smo navikli ljude na smijeh, zabavu, a Marinković je jako ozbiljan.
Kompleksni Marinković hrabar je izbor za amatersko kazalište, makar ono bilo i viško, kažem. - A ako udrem u siku, kontaktirat’ ću kolege u Splitu, da mi malo pomognu…
Šjor Jankina će, eto, igrati umirovljeni viški trgovac… - Teško mi je naći glumce, ovaj je taksist, popodne radi u polju, ovaj radi u poduzeću, a popodne oko maslina, loze. Problem mi je sastavit ekipu. Zato za ovu predstavu imam tri penzionera.
Kad u pola pet popodne zabreca zvono s Komune, na komišku se rivu u ovo doba godine već debelo hvata suton. Opet pustoš. Mačketine zamiču uz skale Školskom, ulicom piščeva djetinjstva. Nedirnutu arhitekturu ribarskog mista kvare groteskne, sad vazda prazne stolice kafića koje vlasnici, tko zna zašto, još od sezone drže na cesti. Pod starim murvama dvije-tri grupice muških, progovore koju, pa se zagledaju u more.
Prezidana kuća i oko nje zatrta stara loza i bugenvilija, otočke nesuglasice oko velikog sina… Sve je to komiško-viški nastavak Marinkovićeva opusa. Barba Ranko k’o da piše i dalje. - Imam osjećaj da on nas i mrtav zafrkava, ima materijala, fala Bogu - tiho će jedan od otočana. Mahne glavom, put brda i Mustera.