Ranko Marinković: Prvi u Zagrebu, zadnji na Visu

U gnjilo, rano jesenje jutro u Komiži je lakše stat’ na mačku negoli srest’ čovjeka. Gore iznad mjesta, na Marinkovićevu grobu zasutu borovim iglicama, čuje se more što ga bura valja u komišku valu. Iznad Huma na trenutak se probije sunce pa zapjevaju carceji. Pokopan gore na brdu, pod čempresima kod Sv. Mikule, nadomak stare župne crkve, Marinković k’o nekad ima osmatračnicu, svoj “balkon”, pogled s kojeg gleda na otok i Komižu. Dođe mu to k’o onaj njegov nekadašnji kameni balkon u Visu, u rodnoj kući, danas u Ulici don Cvjetka Marasovića, nekadašnjega viškog župnika koji je, misle mnogi, piscu dao štofa za don Florija iz Glorije.

Veliki književnik koji se više od 40 godina držao dalje od svog otoka, na koncu je odabrao malomišćanski funeral, ukopan je p...