Zašto ne radim? Nakon školovanja radila sam u jednom trgovačkom centru za 2600 kuna mjesečno. Kakva je to plaća? Samo za gorivo mjesečno mi je trebalo 800 kuna, a vrtić za dvoje djece iznosi 1200 kuna. Takva plaća nije nikakva motivacija, nema nikakvu logiku. Rad u takvim uvjetima se ne isplati. Suprug je, srećom, dobio nekretninu u nasljedstvo koju sad iznajmljujemo. Neću se vratiti na posao, od tog novca nemamo ništa, ovako smo zdravstveno osigurani preko supruga i ja radije ostajem doma, posvećena svojoj obitelji i djeci - rekla je žena. Živi u jednom primorskom gradiću, ima 40 godina i srednju ekonomsku. Nije, kaže, sebe vidjela kao kućanicu ali, ponavlja, neće raditi za plaću od koje ne može preživjeti kad već imaju prihod od rente. - Radim ja - kaže žena - brinem o svojoj obitelji. Dizati se ujutro, trpjeti kojekakve situacije na poslu, ostajati do deset navečer preko ljeta, sve za ‘dvije i šesto’? A ne više, ako ne moram, a sad ne moram, hvala lijepa - zaključila je.
Okrenem drugi broj.
Zašto ne radim?
- Zašto ne radim? Suprug radi na naftnoj platformi izvan zemlje, šest tjedana je tamo, tri tjedna doma. Radila sam svuda, sve i svašta. Seznonski u putničkoj agenciji, godinama konobarila, zadnje je bilo u trgovačkom centru za manje od tri tisuće kuna... Kad su došla djeca, nisam se vratila na posao. Plaća užas. S manje od tri tisuće kuna ne možemo ništa, pola bih trebala dati nekoj ženi da ih vodi u vrtić i pazi, a to nema smisla i ja sam prestala raditi - tumači žena. Živi u jednom primorskom gradiću, ima 38 godina i srednju turističku.
- Da plaća na željenom poslu iznosi pet do šest tisuća kuna? - pitam je.
- To je već druga priča - kaže. Dodaje da su djeca porasla, u bliskoj budućnosti vraća se na posao, ali neće prihvatiti bilo što.
- Manje od tri tisuće kuna mjesečno s nesigurnim ugovorom nije ništa, bolje onda biti doma i brinut o svojoj obitelji. Barem dica imaju materu - tumači žena u punoj radnoj snazi.
- Zašto ne radim? - nasmijala se moja treća sugovornica, poznanica poznanice. - Radim ja samo više nisam službeno zaposlena. Radila sam u jednom privatnom kiosku, pa u trgovačkom centru za 2500 kuna mjesečno. Sad čistim apartmane. Na crno. Po satu je 50 kuna, radiš tri sata i dobiješ 150 kuna. To je već četiri i pol tisuće kuna mjesečno, napraviš svoje i miran si. A tamo me za dvije i pol mrcvare cijeli božji dan. Kako ću zimi kad ne bude čišćenja apartmana? Ljudi prčkaju sa strane pa ću se i ja snaći, nadam se. Nikad nije bilo da nešto nisam radila - objašnjava treća žena. Bliži joj se četrdeseta, ima srednju upravno-pravnu.
Mlad čovjek, 31 godina, srednja prometna, godinama ne radi. - Pokrivao sam se... na svoje načine... imao sam koliko mi je trebalo... Čim mi je pofalilo, odmah sam se zaposlio u kafiću. Sezonski, to je sad završilo. A dalje ću vidjeti, imam kombinacije... Nisam neki sugovornik, ali ne mogu u detalje - nasmijao se.
Ovi ljudi, budući da ne rade, i nisu prijavljeni na birou za zapošljavanje, spadaju u kategoriju neaktivnih osoba koju u nas - prema statističkoj definiciji - najvećim dijelom (gotovo 90 posto) čine umirovljenici, učenici, studenti i kućanice. Državni zavod za statistiku nedavno je proveo redovitu anketu o radnoj snazi te objavio rezultate za prvo tromjesečje ove godine. Anketa o radnoj snazi mjeri ekonomsku aktivnost stanovništva u kratkom razdoblju promatranja od tjedan dana, a za prvo tromjesečje 2012. anketirano je 8647 osoba u dobi od 15 i više godina. Radno sposobno stanovništvo dijeli se na zaposlene, nezaposlene i neaktivne. U Hrvatskoj je 3,8 milijuna radno sposobnog stanovništva (od toga žene čine 1,9 milijuna, odnosno 52 posto). Od te brojke u prvom kvartalu ove godine bilo je 1,4 milijuna zaposlenih, 273 tisuće nezaposlenih i 2 milijuna neaktivnih. Upravo se kategorija neaktivnih čini posebno zanimljivom. Naime, od dva milijuna neaktivnih ljudi - primjenom metodologije Državnog zavoda za statistiku na spomenutom uzorku - dolazi se do podatka da (čak) 1,84 milijuna Hrvata ne želi raditi. Naime, u upitniku postoji pitanje “Kada biste mogli dobiti posao koji vam odgovara, biste li htjeli raditi?” na koje većina neaktivnih osoba odgovara s “ne” jer imaju druge obaveze koje trebaju regulirati, poput školovanja, ili su već u mirovini.
- Ako znamo da u Hrvatskoj neaktivno stanovništvo čine učenici, studenti i umirovljenici, sasvim je logično da postoji velik broj neaktivnih osoba koje ne žele raditi, jer zapravo trenutno nisu u mogućnosti raditi. Jedni uče, drugi su u mirovini. Treba naglasiti kako se ovdje radi isključivo o neaktivnim osobama; nezaposlene osobe nisu obuhvaćene brojkom od 1,84 milijuna osoba - tumače u Državnom zavodu za statistiku.
Važno je napomenuti da je, prema anketi, od dva milijuna neaktivnih, njih 364 tisuće u dobi između 15 i 24 godine (oni idu u školu ili studiraju pa je jasno zašto ne rade), te da je 978 tisuća starijih od 65 godina (oni su u mirovini pa je jasno zašto ne rade). Zbrojimo li međutim te dvije kategorije, dobit ćemo oko 1,3 milijuna ljudi.
Mala cijena rada
Do dva milijuna neaktivnih stanovnika ostalo je još oko 700 tisuća naših sugrađana! Koji, iako su u takozvanim najboljim godinama, prema anketi, ne rade, ne traže posao, pa ne spadaju ni u nezaposlene!
Bilo je zanimljivo zaustaviti se upravo na toj nemaloj brojci. Nešto više od 700 tisuća ljudi, prema najfriškijim podacima, stoji u kategoriji neaktivnih. Tko su ti ljudi, zašto ne rade, kako se ekonomski pokrivaju, najčešća su spontana pitanja. Djelić njihove priče vidjeli smo na početku članka, no valja napomenuti da uz učenike, studente i umirovljenike - 65 plus - u kategoriju neaktivnih spadaju i kućanice, branitelji, invalidi, ranije umirovljeni... Ipak, 700 tisuća čini se kao nemala brojka (pola milijuna kućanica u zemlji s toliko nezaposlenih? - give me a break, primijetila je frendica) i bilo je zanimljivo vidjeti što kažu stručnjaci. A kazivali su uglavnom nerado.
Naš priznati sociolog Ognjen Čaldarević rekao je da je vrlo nezahvalno komentirati statistiku.
- Jednako tako, bilo bi neozbiljno i netočno Hrvate nazvati neradnicima. Motivira li sustav ljude da rade, to je složena tema. Jesu li nedovoljno plaćeni, postoji li eksploatacija, postoje li i kakve su mane tranzicijskog društva, kakvu će matematiku svaki čovjek složiti za sebe, to je složena tema i neozbiljno ju je paušalno ocjenjivati na temelju statističkog uzorka - smatra Čaldarević.
Danijel Nestić, stručnjak s Ekonomskog instituta, smatra da ako netko zaključi da je za njega cijena rada mala te odluči sjediti doma, to je njegovo pravo, slagali se mi s tim ili ne. Isto tako, ako netko odluči raditi nelegalno, odnosno na crno, sam riskira da ga uhvate.
- Država može pojačati mehanizme kontrole i razmisliti o smanjivanju davanja na plaće, ali bojim se da ono što u ovom trenutku ona može učiniti ljude iz te kategorije neće motivirati da se uključe u legalni sustav rada. No bojim se da taj problem nije ekonomski, čini mi se da bi u pitanju mogao biti mentalitet, navike, kultura rada ili kultura borbe za vlastiti novac. Tema je zanimljiva i sociolozima i psiholozima - smatra Nestić.