Ono što su Milan Bandić i Slobodan Ljubičić, poznat pod nadimkom Kikaš, jednom združili da bi se ubrzo u Londonu uspješnije zadužili za 300 milijuna eura, danas planiraju potpuno razdružiti. Prema planu gradonačelnika Bandića i njegove desne poslovne ruke Ljubičića, otkrio nam je blizak suradnik obojice, Zagrebačkom je holdingu došao kraj. Nakon restrukturiranja u koje Bandić ulazi s kapitalom uvjerljive pobjede na lokalnim izborima, u sastavu Holdinga trebale bi, prema riječima njihova bliskog suradnika, ostati samo četiri njegove djelatnosti - javni prijevoz, odnosno ZET, čiju većinu troškova Grad pokriva iz proračuna, opskrba građana vodom kroz podružnicu Vodoopskrbe i odvodnje, biznis s plinom, odnosno Gradska plinara, pri čemu nije jasna sudbina posebnog poduzeća Plinara - Opskrba, te ZGOS, tvrtka za gospodarenje otpadom koja se nalazi pred valom ozbiljnih investicija za koje tek treba osigurati novac.
Nedavno imenovana sedmeročlana Uprava također bi prema riječima našeg izvora uskoro trebala biti smanjena, a svaki bi član Uprave Holdinga trebao dobiti po jednu od preostale četiri podružnice na upravljanje. Primjerice, Ivan Tolić kao član Uprave Holdinga bio bi ujedno i direktor ZET-a, i to ne samo kao nadzornik nego i operativno.
Putem još uvijek neutvrđenog koncesijskog modela privatnicima na upravljanje bit će ponuđeno i do 15 kompanija u vlasništvu Grada Zagreba . Prezentaciju plana za Holding iz koje se sličan zaključak mogao izvući sam je Slobodan Ljubičić održao u četvrtak pred gotovo svim zastupnicima liste Milana Bandića u Gradskoj skupštini i direktorima Holdingovih podružnica, no nikome nije detaljnije objasnio njihovu poslovnu sudbinu.
Umjesto da se bavi ubiranjem dobiti ili pokrivanjem gubitaka svojih poduzeća, Grad Zagreb bi trebao ubirati koncesijsku naknadu još uvijek neutvrđenog iznosa. Privatnici bi se pak trebali brinuti o kvaliteti parkirališnih mjesta Zagreb parkinga, uređenju Tržnica Zagreb, odvozu smeća ispred kućnih pragova, upravljanjem lancem ljekarni, kao i stambenim zgradama, ali i održavanjem zagrebačkih cesta, parkova i zelenih površina te dolaskom i odlaskom autobusa iz Zagreba i u Zagreb.
- Zašto ne bismo dali Zagrebparking u koncesiju? Grad bi ustupio svoju javnu površinu, odredio pravila kroz cijene i zone parkiranja, a koncesionar bi upravljao tvrtkom i Gradu plaćao naknadu - objašnjava naš sugovornik blizak Bandiću i Ljubičiću, ističući da je ista formula primjenjiva na sva druga poduzeća.
Ostvare li svoj naum Bandić i Ljubičić, u koncesiju će dati kompanije koje značajan dio svojih prihoda ostvaruju iz gradskog proračuna, a neke među njima potpuno su poslovno ovisne o prihodima od Grada poput, primjerice, Zagrebačkih cesta koje gotovo sve prihode za obavljeni posao dobiju od Grada. U koncesiju će biti ponuđeni biznisi za koje se iz gradskog proračuna svake godine izdvaja oko 840 milijuna kuna, procjenjujemo na osnovi podataka iz Plana poslovanja Holdinga za 2013. godinu bivše uprave predvođene Ivom Čovićem, koja je mandat provela ulažući najviše vremena u argumentiranje kako je Bandić najveći krivac za vrlo loše financijsko stanje Zagrebačkog holdinga.
Bandić u uzvratnoj utakmici vraća istom mjerom i nužnost restrukturiranja Holdinga pa i drastičnim zaokretom prema jednoj vrsti privatizacije javnih čak i komunalnih djelatnosti obrazlaže posljedicom lošeg gospodarenja Holdingom Čovićeve uprave. Dajući otkaze prvo Čoviću i upravi, a potom najavivši otkaze za sve zaposlene u Direkciji Holdinga, njih 228, Bandić je u središte pozornosti gurnuo potrebu smanjivanja broja zaposlenih u tom gradskom poduzeću i naglašava krivnju bivše uprave.
Koncesija kao model privremene privatizacije gotovo cijelog Holdinga postala je gotovo nužnost zbog sasvim drugih razloga.
Milan Bandić i Slobodan Ljubičić zadužili su Holding 2007. godine za 300 milijuna eura, odnosno 2,25 milijardi kuna, izdajući obveznice na burzi u Londonu. Holding je vrlo brzo potrošio taj novac tako da je preplatio zgradu u kojoj stoluje Uprava, dajući za nju 17,5 milijuna eura, a 34,4 milijuna eura potrošio je na kupnju zemljišta Zagrepčanke od Grada Zagreba pa je novac otišao u tekuću proračunsku potrošnju, a bio je namijenjen unapređenju komunalne infrastrukture. Od Gredelja je Holding zemljište kupio za 92,58 milijuna eura dobivenih od obveznica. Problem tog minusa sada kada više nema političkog rivalstva između Grada Zagreba i Holdinga rješava se onako kako je i stvoren. Ili barem slično. Građani Zagreba će iz gradskog proračuna idućih deset godina otplaćivati navedena zemljišta zato što je Milan Bandić odlučio da će Grad pomoći Holdingu tako da od njega otkupi zemljišta koja je Holding, dok ga je prvi put za Bandića vodio Slobodan Ljubičić, morao kupiti. Za zemljište Gredelja Grad će Holdingu ipak dati deset milijuna eura manje nego što je Holding prije sedam godina dao Gredelju, ali će zato Milan Bandić za zemljište Zagrepčanke dati deset milijuna eura više nego što je od Holdinga dobio kad mu je to zemljište prodavao.
Zapravo je riječ o načinu na koji će zagrebački proračun isplaćujući zemljišta na rate otplaćivati dio Holdingovih kredita. Trebat će osigurati oko milijun eura ili oko 7,5 milijuna kuna u gradskom proračunu za tu namjenu. Ovakva operacija bila je tehnički izvediva i dok je Holding vodio Čović. Smanjila bi potrebu njegove uprave da stvara nove dugove kako bi otplaćivao stare i isplaćivao plaće, ali iz Bandićeve perspektive to bi značilo da Čoviću daje novac iz gradske blagajne, a to je svakako htio izbjeći bilo da je razlog samo to što je Čović iz SDP-a, bilo da je riječ o ipak ozbiljnijem razlogu prema kojem Bandić nije imao povjerenja da će Čović taj novac pametno potrošiti.
Za otplatu kredita Holding na kraju ove godine mora skupiti 480 milijuna kuna, od toga se 116,5 milijuna kuna koje će morati platiti odnosi na negativne tečajne razlike. Tek nešto više od toga Holdingu otprilike treba za isplatu plaća svaki mjesec.
S teretom duga stvorenog listanjem obveznica u Londonu koji sam iznosi polovicu prihoda cijelog Holdinga i uz način trošenja tog novca, Holding se za sve druge izdatke u sljedećim godinama, kao što je daljnje financiranje obnove tramvajske flote ili niz drugih tekućih investicija, morao sve nepovoljnije zaduživati jer je postajalo sve izvjesnije da neće moći skupiti 2,25 milijardi kuna koje londonskim investitorima mora jednokratno isplatiti na ljeto 2017. godine. Da bi ih isplatio, morat će podići kredit za refinanciranje tog duga, a na proljeće su u Ministarstvu financija neslužbeno objašnjavali da će kad za četiri godine dođe do toga i država morati intervenirati kako bi Zagrepčani i dalje imali komunalne usluge i kako ne bi bankrotirali. Kako Bandić i Ljubičić misle skupiti barem dio novca za otplatu Holdingovih dugova, a oni iznose oko milijardu eura, nisu obrazložili. Samim davanjem gotovo cijelog Holdinga u koncesiju to ipak nije jednostavno postići jer bi koncesijska naknada morala biti iznimno visoka, a podružnice bi morale generirati vrlo visoke stope dobiti da se koncesionaru to isplati.
Uz smanjenje broja zaposlenih po podružnicama i poskupljenje određenih usluga u poduzećima koja se daju u koncesiju, svakako bi se moglo generirati više novca za otplatu Holdingova duga. Vladari Zagreba ne libe se toga scenarija. Uvijek do sada socijalno strogo osjetljivi na pitanje o sudbini zaposlenika tvrtki koje planiraju ponuditi u koncesiju, naš sugovornik odgovara: - Zar bismo trebali interese mahom uhljebljenih zaposlenika pretpostaviti interesima 800.000 Zagrepčana?
Da želi zaraditi na koncesijskog naknadi, Bandić je pokazao i svojom izjavom za Radio 101, gdje je ustvrdio da će se privatizacija kroz koncesiju provoditi tek nakon što se odrade svi potrebni rezovi i poslovanje Holdinga iz minusa prebaci u plus. No, Holdingov je minus lani dosegao 359 milijuna kuna iako je bivša uprava davala projekcije od 229 milijuna kuna. Zato je Bandić najavio 20 posto manje plaće ili otpuštanje 20 posto ljudi. A potom koncesije.
No, za razliku od Holdinga kao krovnog poduzeća, same podružnice nisu pojedinačno opterećene dugovima i većina njih zapravo posluje s dobiti, a s obzirom na to da se radi o gradskim poduzećima, restrukturiraju li se po pravilima privatnog sektora, budućim bi koncesionarima mogli biti unosan biznis.
(...)