Dr. sc. Bojan Biočina predstojnik je Odjela kardiokirurgije pri KBC-u Rebro u Zagrebu, gdje radi još od 1982. U respektabilnom profilu ovoga vrhunskog znanstvenika osnovno područje zanimanja do danas je transplantacijska kirurgija srca, pa možemo reći da je prvi čovjek te vrlo zahtjevne medicinske grane u Hrvatskoj, a po svojim dosezima ukorak s najcjenjenijim kolegama u svijetu. Među najsvjetlije trenutke njegove bogate karijere možemo ubrojiti sudjelovanje u prvoj transplantaciji srca još u tadašnjoj Jugoslaviji u rujnu 1988., te jedan od nedavnih pothvata - zamjenu srca umjetnim prije točno godinu dana. Dotični 68-godišnji pacijent živi i normalno funkcionira do danas, a dr. Biočina u razgovoru nas uvjerava da na sva ta postignuća treba gledati kroz znanstvenu prizmu koja srce ne priznaje kao poetski izvor emocija, nego - pumpu.
Kao predsjedavajući nedavno završenog 23. kongresa Međunarodnog udruženja za cirkulacijske srčane pumpe (ISRBP 2015.) u Dubrovniku, uvjerava nas da smo mi u Hrvatskoj, frustrirani mnogo čime gdje nazadujemo, na ovome području globalno gledano - perjanica.
- Služi nam na ponos i čast dobivanje organizacije ovog kongresa, jer njome je Hrvatska stavljena na tehnološku kartu svijeta u tom segmentu. A tehnologija danas svijet vodi naprijed i jedino je što u ovome trenutku ljudsku vrstu u ovome broju može spasiti od propasti i izumiranja.
Formula 1 za srce
Da, mi tu definitivno držimo korak sa svijetom i neke poslove radimo u suradnji. Međunarodno udruženje za cirkulacijske pumpe krovna je svjetska tehnološka organizacija u kojoj se susreću konstruktori, odnosno inženjeri koji ih dizajniraju i kliničari koji ih implantiraju i poslije nadgledaju pacijente, bilo kirurzi, kardiolozi i intenzivisti, pa svi raspravljaju zajedno u okviru foruma organizacije o krajnjim dometima tehnologije. Usporedio bih to s raspravama o standardnoj proizvodnji automobila koji služe ljudima za dnevnu upotrebu, koji su tehnološki bili razrađeni, ali vrh tehnologije je Formula 1. A ovo je neka vrsta F1 u cirkulacijskoj potpori srčanim pumpama. Naravno, svaka vrhunska tehnologija je zahtjevna i teško mi je sad usporediti jesu li zahtjevniji letovi u svemir, ronjenje u velike dubine ili nešto treće, no sigurno je da je tehnologija umjetne cirkulacije vrlo zahtjevna, teška i precizna, s vrlo niskom tolerancijom na greške jer, naravno, radi se o imitaciji prirodnog procesa našeg cirkulacijskog sustava nastalog tijekom milijuna godina evolucije i on je na neki način savršen - kaže dr. Biočina pa nastavlja objašnjavati jednostavnim rječnikom kako bi ga svaki smrtnik - potencijalni pacijent - razumio.
- Baš zato ovakve organizacije imaju vitalni značaj jer one razrađuju zadnje korake, na gornjoj granici tehnologije. Tu se ne razrađuje što se događalo jučer ili danas, nego što će se događati sutra ili preksutra.
Može se to vrlo plastično i jednostavno prikazati. Vlastito srce je idealan organ i dok ono radi kako treba, nema bolje zamjene. Dosad, odnosno još prije desetak godina, jedina alternativa bila mu je zamjena tuđim srcem, odnosno ono što nazivamo transplantacijom. Logično, nadomjestak jednoga organa drugim bio je najbolji izbor, čak i uz neke probleme s odbacivanjem.
Napajanje energijom
Danas se kvaliteta života ljudi s umjetnim srcem jako približila potencijalu života u pojedinaca s vlastitim ili transplantiranim. Rezultati preživljavanja s transplantiranim srcem i umjetnim pumpama su manje-više sada jednaki. Kvaliteta života to još nije, prije svega zbog toga što je napajanje energijom još uvijek vani, nešto u pacijenta mora ulaziti, ili kabel ili cijev za komprimirani zrak. To je zadnja granica koju trebamo prijeći.
Radi li se na tome da se ukloni tako nezgrapan izvor napajanja u obliku ruksaka koji se nosi na leđima?
- Dvije su sada gornje granice tehnološkog limita. Jedan je prethodno spomenuta energija. Iako smo još daleko od toga, razrađuje se da organizam koristi unutarnje kemijsko izgaranje tvari u organizmu koje nas pokreće, odnosno stvaranje energije u organizmu kao pokretne pumpe. Ali, to nije iza prvog ugla, nego iza petog. No, o tome se razmišlja, da energija mora biti vanjska, u načelu električna u formi baterije. Sada je prva tehnološka granica koju treba prijeći to da se ne mora imati kabel, nego da se baterije pune preko kože. Znači, da je sve ugrađeno u pacijenta, više nema kabela, a da se on mora puniti s te baterije na neki način preko kože. Tu smo već praktički s rješenjem pred završetkom, pa se već za koju godinu očekuju prvi modeli pumpi koje će se moći puniti indukcijom izvana, poput telefona na aerodromu koji se pune kad se prislone na nekakvu ploču bez kabela, tome slično indukcijsko punjenje. To se zove transcutaneous energy transfer ili skraćeno TET - objašnjava dr. Biočina, potvrđujući da za čovjeka u doglednoj budućnosti više neće biti balasta izvana, diskretno jer nitko neće ni znati da živi s time, uz bežični prijenos energije kako je to davno zamišljao genij Nikola Tesla.
- Da, ali u principu je limit vlastito srce koje samo sebe pogoni iz unutarnje energije organizma. Taj pacijent će se ipak morati puniti negdje, na nekom električnom polju. Još je ideja da se puni iz općeg električnog polja u sobi. Vuče se to natrag do genijalnog Nikole Tesle koji je još u svoje doba predvidio bežični transfer energije s jednoga mjesta na drugo, bez žica, kada jedan subjekt upija energiju od drugoga. To izgleda tako da se jedna žica, odnosno spirala stavi relativno blizu unutarnjoj spirali koja prima i onda se preko toga puni unutarnja baterija. Pacijent stavi tu spiralu ispod košulje, ušteka punjač u utičnicu dok nešto radi i poslije se otkači. Sadašnji tehnološki razvoj na toj je razini, a radi se na punjenju iz općeg širokog polja u sobi. Isti je to problem kao s puno masovnijim punjenjem električnih automobila. Najveći mogući broj ljudi s umjetnim pumpama neće biti ni deseti dio korisnika električnih automobila koji će se morati parkirati negdje po ulicama zbog punjenja. Neovisnost energije je barijera koju treba prijeći.
Sporedni efekti
Druga stvar vezana uz to je unutarnja površina umjetnih pumpi koja nije vlastita, odnosno biološka, pa kontaktom s krvlju proizvodi ozbiljne sporedne efekte poput zgrušavanja krvi, navlači infekcije... Tehnološki razvoj ide u smjeru pronalaženja metarijala koji savršeno mogu imitirati prirodne do te mjere da ih tijelo ne prepozna i ne reagira na njih ili da se površina obloži našim prirodnim stanicama. Značajni su rezultati u zadnjem desetljeću postignuti na smanjenju neželjenih posljedica - objašnjava.
Prije točno godinu dana, 10. listopada prošle godine, prvome pacijentu u Hrvatskoj ugradio je umjetno srce.
- Tu možda moramo korigirati percepciju javnosti: program ugradnje srčanih pumpi počeo je na ovom području 2008. godine, da bi lani bilo ugrađeno potpuno umjetno srce. Tehnološki, ono ima ogromnu psihološku vrijednost jer je ekvivalent transplantaciji koju smo izveli 1988. Umjetno srce neka je vrsta mehaničke transplantacije. Tehnologija rotacijskih pumpi znatno je naprednija od one umjetnog srca koje je imitacija prirodnog i izazvalo je ogromno zanimanje javnosti iz razumljivog psihološkog razloga - čovjek hoda bez srca! Odnosno, živi bez vlastitog koje više ne radi. Etici tu ne bih pridavao na važnosti jer kad se isključi pumpa, pacijent umire isto kao čovjek kojemu prestane rad srca. Dobro je kad je javnost zainteresirana za naš rad jer na taj način imamo još više mogućnosti pomoći ljudima.Za možda godinu dana očekuje se ugradnja prvog umjetnog srca na rotirajućoj pumpi i onda smo na konju jer sve možemo prebaciti ‘unutra’.
Okrenuo se potom statistikama koje su u medicini, kaže, najegzaktniji argument.
- U najoptimističnijim projekcijama, broj davatelja nikada ni blizu neće moći biti jednak potrebama. Hrvatska ima godišnje 10 do 11 transplantacija na milijun stanovnika, znači ukupno nešto više od 40, i tu spadamo u sam svjetski vrh. A naša vrlo konzervativno procijenjena potreba je blizu 100. Dakle, tek svaki deseti može dobiti novo srce.
Pumpa od 70 tisuća eura
Kod nas cijeli trošak transplantacije pokriva HZZO. Sama cijena konca i rada nije velika, skupi su održavanje sustava i koordinatora, logistika i transport, kao i postoperacijsko održavanje lijekovima protiv odbacivanja.
Kad je o pumpi riječ, jedna košta oko 70 tisuća eura, što nije mnogo u usporedbi s ostalim visokotehnološkim terapijama pametnim lijekovima za karcinome, hematološke i rijetke bolesti, genetskim za djecu... Veseli nas što je tehnologija sazrela i cijena će sasvim sigurno padati. Na kraju, ona nam i služi da bi ljudima život činila lakšim, boljim i kvalitetnijim. Cilj nam je da cijena što kraće bude limit, pa tako i s cirkulacijskim pumpama.
Naime, bez cirkulacije kao vitalnog procesa nema života: lišen nje, već nakon četiri minute mozak umire. Njeno održavanje zato je jedan od primarnih zadataka u medicini. Umjetna cirkulacija zapravo je revolucionirana pojavom rotacijskih pumpi jer je prvi put u povijesti bilo moguće napraviti male, energetski efikasne i ipak relativno jeftine naprave. Sretni smo što smo dobili svoje mjesto u tome, pravo da sudjelujemo u međunarodnim forumima i prenosimo im iskustvo naših kliničara - priča Biočina.
Revolucionarno zvuči i vijest o transplantacijama srca koja konstantno kucaju na putu od donora do novoga vlasnika, a opet to pobuđuje etičke dileme kod onih koji smrću smatraju ne prestanak rada mozga nego srca. - Opet je to pumpa što radi na srcu koje je izvan tijela da bi se ono premjestilo s mjesta ‘a’ na mjesto ‘b’ ili čak oživljavalo ono koje je prestalo kucati. Već je to napravljeno u Velikoj Britaniji, Australiji i Njemačkoj. Tehnologija se zove TransMedics, a naš je KBC Rebro dobio ponudu, odnosno pismo namjere da budemo njihov referentni centar u ovom dijelu Europe. Cijena te pumpe koja imitira organizam još je ekstremno visoka, a za razliku od tehnologije njegova zaustavljanja ili hladnog čuvanja da bi se što manje metabolički pokvarilo, odnosno deterioriralo, ona ga tjera da radi. Uz TransMedicsovu pumpu ne bismo srce stavili na led i u otopinu, nego priključili pumpu i transportirali ga u stanju normalnog metabolizma, pa ne bismo morali raditi navrat-nanos i u limitiranom roku od tri sata. Kvaliteta takvoga srca bitno je bolja, a mi se možemo preciznije posvetiti poslu.
Centar emocija
U drugom slučaju, u davatelja kod kojih je srce prestalo kucati, postoji razdoblje od 10 do 15 minuta kada ih se može priključiti na stroj i reanimirati. Značajno je to, pogotovo u nekim kulturama koje ne prihvaćaju prestanak rada mozga kao smrt, nego tek kad srce prestane kucati. I kod nas se srce smatra centrom emocija, što nije. Cijeli naš organizam ima samo jednu svrhu: osigurati potporu za mozak. A tu spada i srce.