RUMUNJSKA 20 GODINA POSLIJE

RUMUNJSKA 20 GODINA POSLIJE Ceausescu da je imao sto života, svih sto trebalo bi mu oduzeti

Reporterka Jutarnjeg na mjestima gdje se prije 20 godina događala revolucija razgovarala je s ljudima koji su srušili zloglasnog diktatora.
 AP

Čuo sam buku, masa s transparentima približavala se zgradi jugoslavenskog konzulata u Temišvaru, gdje sam bio konzul od 1988. do 1992. godine. Uzvikivali su “Dolje Ceausescu”. Vojska ih je okružila. Istog sam trenutka poslao diplomatsku notu u svijet o tome što se događa u gradu, no ubrzo mi je postalo jasno da to nitko nije shvatio ozbiljno. Onda sam uputio otvoreni telefaks na 40 adresa, svim svjetskim agencijama, javljajući da su revolucionari okupirali Temišvar.

Vi morate znati da nije ni golub mogao izići iz Temišvara, a da to Ceausescu ne odobri. Ljudi su mi stajali ispred zgrade konzulata, vojska ih je okružila, ubrzo je temišvarski garnizon stao na stranu naroda, ali ostali ne. Pucalo se. Masa je uzvikivala da traži osnovna elementarna prava, a prva dva zahtjeva bila su ostavka Ceausescua i sloboda medija i kretanja. Neredi u Temišvaru trajali su tjedan dana, vojska je okupirala grad. Ja sam im bio jedina spona sa svijetom.

Medija u Rumunjskoj nije bilo, a sve je telefone prisluškivala zloglasna Ceausescova tajna policija Securitate. Securitate je prisluškivala i mene i osudila me na smrt, što bi se i dogodilo da je revolucija propala. Ovako su me temišvarski revolucionari proglasili počasnim građaninom Temišvara i herojem revolucije. Mirko Atanacković, bivši generalni konzul Jugoslavije u Temišvaru tu i tamo je dotaknuo okvire naočala i u dahu nastavio:

Tko je veći monstrum?

• Jesu li Elena i Nicolae Ceausescu trebali biti strijeljani po kratkom postupku?

- Ja sam pravnik i mislim da suđenje nije bilo u redu, ali i ovo ću reći: da su imali sto života, svih sto bi im trebalo oduzeti.

To je bilo strašno, tako su maltretirali ovaj narod da se to može opisati samo jednom riječju: horor! Mjesečno su imali pravo potrošiti 35 kilovata struje, od osnovnih namirnica dobivali su mjesečno pola litre ulja, i to nekog smrdljivog, pet jaja. Kruh koji se ispekao u državnim pekarnicama morao je odstajati 24 sata na policama i tek je onda išao, u mizernim količinama, u te prazne dućane. Tako je naredila Elena, jer ako je kruh tvrd, narod će manje jesti.

Grijanje je bilo isključivo na plin koje je regulirala toplana, nisu se smjeli grijati sami na drva ili ugljen, na struju nije bilo šanse jer su mogli potrošiti samo 35 kilovata struje mjesečno, a toplana im je davala 12 stupnjeva. Možete li zamisliti kako je to zimi, svi se doslovno smrzavaju po tim polutamnim stanovima jer su im i žarulje bile ne više od 40-ak vati zbog dopuštene potrošnje. Grijanje je radilo samo dok je bilo dnevnog svjetla, zimi se, znači, gasilo oko pet popodne. Niti su djeca mogla pisati domaći rad, niti se tako može živjeti. Ljudi su mi dolazili u konzulat s modrim rukama, tražili da se malo ugriju.

Elena Ceausescu bila je veći monstrum od svog muža.

Diktator i njegova supruga svoju su vladavinu proglasili “zlatnom epohom”, kao što znate, Ceausescu je sam sebe proglasio genijem s Karpata i sam sebi dodijelio nekakvo kraljevsko žezlo. To je bio cirkus bez presedana. Inače je bio obućarski šegrt, a Elena nije završila četvrti osnovne. Postoji dokumentacija da je išla u školu do trećeg osnovne, a četvrti je ponavljala.

Meni, kao jugoslavenskom konzulu, svaki je tjedan dolazio kurir iz Vršca, srpskog grada na samoj granici Rumunjske i Srbije, i donosio mi sve moguće namirnice, dakle, hranu, šampone, deterdžente jer ja ništa nisam imao kupiti u tom Temišvaru.

Velika pompa

Lijekova nije bilo pa sam organizirao bilo kakve osnovne lijekove iz jugoslavenskog Crvenog križa, donosio mi ih je isti kurir i ubrzo se konzulat pretvorio u neslužbenu apoteku. Dolazile su žene s djecom koja su imala temperaturu, dolazili su da ih boli trbuh, davao sam što sam imao...

Istovremeno, svaki se korak bračnog para Ceausescu pratio s velikom pompom, grandioznim manifestacijama, dočecima, sletovima... Djeca u kostimima u svakom vrtiću, osnovnoj i srednjoj školi, kad je dolazio Ceausescu svaka je škola i svaka tvornica i tvrtka u gradu bila mobilizirana, program je bio pripremljen, Securitate je sve pomno nadgledala, a nitko nije znao u koju će tvornicu i u koju školu doći, tako da su i djeca i radnici i učitelji stajali kao vojnici s pripremljenim programom, mažoretkinje i sva ta čuda, smrzavali se zimi na tih 12 stupnjeva u suknjicama i bluzicama, a onda bi on obišao jednu školu i jednu tvornicu.

Ostale su ni za što stajale u pripravnosti, uglavnom svi u strahu.

Ljudi su stalno nestajali, Securitate je bila budna 24 sata dnevno, valjda je jedino albanski monstrum Enver Hoxha bio gori od ovoga. Zato su stalno i bježali, pa to se i ne zna koliko je ljudi ubijeno dok su ilegalno pokušavali prijeći granicu. Bježali su na sve načine. On bi uzeo bocu plina, pustio bi ventil da mu plin da pritisak, da mu bude svojevrsni pogon, zagrlio bi tu bocu i niz rijeku. Svaki dan na Đerdapu je bilo leševa, svaki dan, ubijali su ih ko pse, samo se o tome nije govorilo u medijima.

Nažalost, i Jugoslavija je šutjela o tome.

U Temišvaru je cvjetala crna burza jer je grad blizu granice. Njima je Jugoslavija bila Zapad. Od švercera su naručivali Vegetu, kasetofone, traperice... Upravo zato što su lovili i signal ondašnjeg JRT-a, revolucija je krenula upravo u Temišvaru jer su vidjeli kako živi ostali svijet.

Tko kaže da je za vrijeme Ceausescua bilo dobro i da mu fale ta vremena, taj je za mene luđak i klinički slučaj. A znam da ih ima.

Nezadovoljni mladi

Čovjek je svoju priču ispričao gotovo u dahu, naslonjen na klavir koji je stajao u kutu konferencijske sale na privatnom sveučilištu West u Temišvaru, dok su sudionici konferencije čekali da im bivši predsjednik Emil Constantinescu potpiše knjigu o revoluciji koju je tu večer promovirao.

Constatinescu je bio predsjednik države od 1996. do 2000. godine, neki ga smatraju najliberalnijim predsjednikom kojeg je Rumunjska imala.

- Znam da danas mladi nisu zadovoljni, pa u samoj je prirodi mladih da ne budu zadovoljni, ali oni ne znaju kroz što smo tada prolazili. Tu ljepotu i važnost revolucije, i činjenicu koliko je tada ljudski život vrijedio u Rumunjskoj, danas pokušavam približiti svojim studentima. Kako sam se osjećao dok sam s masom jurišao na trg u Bukureštu? To možete pročitati u mojoj knjizi, taj sam dio pisao na Ohridskom jezeru - nasmijao se bivši predsjednik Constantinescu.

U prostoriji se nalazio i vođa pobune u Temišvaru, Loren Fortuna, koji je narod organizirao da krenu jugoslavenskom konzulu koji je jedini imao sponu s radijem Slobodna Europa i sa svijetom, te naš domaćin, Mihai Almajan, revolucionar iz obližnje Resite.

Izišli smo u noć, hladno je i mirno u Temišvaru. Veliki križ načinjen od upaljenih crvenih lampaša dominira Trgom Opere na kojem se prije dvadeset godina odvila cijela priča. Po njemu padaju guste pahulje, psi lutalice nezainteresirano njuškaju svijeće. Grad je prazan. Upravo su završili mirni prosvjedi koji su se održavali istovremeno dok je trajao službeni program na Sveučilištu West.

Ljudi su nezadovoljni. Krenulo je, kažu, pa stalo. Ništa se nije pomaklo već godinama, a kriza ih je žestoko pogodila. Dvadeset godina nakon pada jednog od najvećih europskih diktatora Temišvar, dakako, izgleda drugačije. Reklame stranih kompanija svijetle na sve strane, tu su i božićni ukrasi, vozni park više nisu samo mizerne Dacije s konca 70-ih...

- Međutim, ljudi nisu zadovoljni. Velik broj će vam reći da im je prije bilo dobro. Kažu da su imali posao i sigurnost. Danas ih “jedu” korupcija, mafija, nezaposlenost, troma administracija, otkazi... Imaju Europu, ali u nju idu mahom kao jeftina radna snaga - tumači Mihai, sudionik revolucije, inače rumunjski Hrvat iz sela Nermed u općini Karaševo.

U hrvatskom selu

Mihai kaže da njima nije bilo tako loše. Ceausescu nije volio dolaziti u Banat, posebice u sela s hrvatskom manjinom pa ih je, kaže, mrvicu ostavio na miru.

Robu smo nabavljali na crno iz Temišvara, sjećam se kupovao sam kasete Olivera Dragojevića, Jasne Zlokić i Lepe Brene. Od švercera smo kupili i televizor, kasetefon, hlače, jakne... Sjećam se kad sam od srpskih švercera donio walkman i stavio slušalice na glavu, babe u selu su mislile da imam problema sa sluhom pa da nosim neki aparat, žalile me - smije se Mihai minulim vremenima.

- Režim je bio grozan, morali smo sve prijaviti na selu: koliko imamo kokoši, krava ..., ali zar nije sad tako i u Europskoj Uniji. Sve ih prebroje, u komad, još im zataknu i naušnice u uši da se zna koja je. A mi zbog toga ubili Ceausescua - komentira revolucionar Mihai s blagom ironijom. Rumunji su prilično autoironični, mnogi o revoluciji nerado govore, a oni koji nešto kažu obavezno će ubaciti posprdne komentare na svoj račun.

Mihaijev stariji brat pokušao je jednom pobjeći preko granice; uhvatili su ga i prebili na mrtvo ime. Odležao je u zatvoru, oporavio se, međutim, problem je što nakon toga nitko s tobom ne komunicira, ni prijatelji, ni susjedi, ni rodbina, jer se boje Securitatea. Od takve se izolacije teško oporaviti - tumači Mihai koji danas ima uspješnu privatnu tvrtku. Dana 20. prosinca prije 20 godina bio je u Resiti, gradiću pored Temišvara, kada je na trgu vidio masu koja se okuplja.

Njegov je otac, kaže, uvijek imao isti ritam: dizao se u pet, čekao lokalni autobus, u tvornici je bio u 7.15, radio do 16 sati, vratio se doma, onda u polje “kopaj, kosi, sadi i u proljeće kad podvuče crtu nema ništa”, tumači Mihai.

Grad je bio siv kao i svi rumunjski gradovi, kao i svi ljudi u duši. Zato nisam mogao vjerovati kad sam vidio ljude kako viču: “Dolje Ceausescu”, ja to nisam mogao vjerovati vlastitim ušima. Ne možete ni zamisliti koji je to osjećaj. Odmah sam se pridružio masi.

Sprdnja s režimom

Kriza je, kaže, pogodila Rumunjsku, posljednja dva mjeseca vlada je javnom sektoru naložila da moraju imati četiri prisilna slobodna dana. Iako se plaće u javnom sektoru kreću oko 300, 400 eura, gotovo svi žele te poslove.

- Sad su im smanjili plaće za 20 posto. A neki su imali plaću i po deset tisuća eura, svašta doznajemo iz medija, svega ima - uzdahnuo je Mihai.

Prošetali smo do protestantske crkve ispred koje je počeo prosvjed jer su smijenili mađarskog svećenika kojeg je narod volio; prosvjed koji će ni desetak dana kasnije rezultirati revolucijom u svim gradovima i strijeljanjem Elene i Nicolaea Ceausescua. Jedan nas je pas nezainteresirano gledao, oblizao se i nastavio za svojim poslom gradske lutalice.

Valjalo je krenuti za Bukurešt. Pejzaži slični slavonskoj ravnici i ličkim brdima, voćnjaci pod snijegom i napuštene derutne tvornice izmjenjivali su se kraj nas dok smo milili jedinom državnom cestom koja spaja sjever i jug zemlje. Rumunji će vas upozoriti da je cesta potpuna katastrofa; mjestimice ona to i jest, puna rupa, a na jednom se dijelu sužava u samo jednu traku preko mostića koji ide preko seoskog potoka. Veći dio te iste prometnice, međutim, ne razlikuje se puno od naše stare ceste Zagreb - Dubrovnik, s jednom razlikom što u Rumunja ne postoji nijedna zaobilaznica pa ćete u 9-satnoj vožnji od Temišvara do Bukurešta gmizati kroz centar svakoga grada, gradića i sela.

Na radiju se ekipa sprda s bivšim režimom, pozdravljaju građane s “Dobro dan, drugovi i drugarice, gdje ste danas bili, što vam radi prvi susjed, sve morate prijaviti, pazite, Securitate vas gleda“... U prometu koji mili poluzaleđenom cestom sudjeluju svi: od konjske zaprege, bezbrojnih kamiona, bagera, traktora i miješalica do skupih automobila. Zaustavili smo se u selu Donasnia. Na debelom minusu ispod nule 30-godišnja Veronica Fiat stoji uz cestu i prodaje jabuke, kilogram je jedan euro. Veronica je dvije godine brala naranče u Španjolskoj za plaću od 700 eura. Nije to baš tako dobro, vrti glavom. Vratila se u selo pa će, kaže, vidjeti.

Hrvatica iz Bukurešta

Bukurešt nas je dočekao zameten snijegom, minus deset je, u 11 navečer u gradu se mogu sresti psi lutalice i pokoji slučajni prolaznik. Jedino su Cigani uporni, stalno nešto žicaju.

Koliko je vjerojatno da ćete usred Bukurešta uzeti hostel čija vlasnica, 24-godišnja djevojka, Rumunjka, studira hrvatski jezik i čiji je djed bio Ceausescov general i pripadnik zloglasne tajne policije Securitate u Trgovištu, gradu u kojem je smaknut diktator i njegova supruga? Upravo se to nama dogodilo, Iulia Staicu studira i s dečkom vodi vlastiti mali hostel; na gotovo besprijekornom hrvatskom ispričala je svoju priču dok smo šetali pustim ulicama Bukurešta, okovanim snijegom koji nije prestajao padati. S majčine strane bili su aristokracija, komunisti su im oduzeli sve, palače, vile, namještaj, srebrninu...

S očeve strane bili su sirotinja, komunisti su im sve dali, prije svega pravo na obrazovanje.

- Djed je radio u Securitateu, nadgledao je tvornicu oružja blizu Trgovišta. Svi smo mislili da je to tvornica slatkiša, tako se govorilo po gradu. Njegov sin, moj otac, kao generalov sin mogao je svuda putovati. Obilazio je Europu, kupovao ploče, knjige... sjećam se da je doma slušao i Bijelo dugme. Bio je rocker, hipi, nikako se nije slagao sa svojim ocem i stalno mu je pravio probleme, vikao po školi: “Dolje komunizam”, znao je kako živi Zapad. Djed je bio blag, Securitate u Bukureštu žalila se da je premekan prema ljudima. Jedini je imao televizor u Trgovištu pa su svi ljudi dolazili k nama, toga se sjećam. Kao mala, imala sam igračke iz Njemačke, banane... meni je to bilo normalno - tumači Iulia.

Na Ceausescuovu grobu

Prošetali smo do Trga Revolucije dok nam je neočišćeni snijeg škripao pod nogama i grčio prste. Bio je to grozan režim. Ali ni danas nije lako. Bolje je, ali mladi ljudi nisu zadovoljni. Evo, moj dečko je završio arhitekturu, radio je u austrijskom salonu namještaja Kika kao dizajner interijera. Početkom ove godine, kad je krenula kriza, skoro sto Rumunja dobilo je otkaz iz Kike u Bukureštu, a na njihovo mjesto došli su Austrijanci koji su trebali dobiti otkaz u Austriji. Eto, to je za Rumunje Europska Unija - tumači Iulia.

Da ne zdvajaju od nezaposlenosti, ona i dečko Cristian uzeli su kredit od deset tisuća eura na deset godina. Znate koliko ćemo morati vratiti? 36 tisuća eura! Moja mama živi u Austriji, ima neku privatnu tvrtku, njezin računovođa Austrijanac nije mogao vjerovati. Za taj iznos Austrijanci bi morali vratiti 12 tisuća eura, a mi tri puta više. Zato će neki ljudi reći da im fale stara vremena kad su barem imali posao. A ima i onih koji idu na grob Ceausescuu - kaže Iulia. Bukurešt je, kaže, i 20 godina nakon revolucije neuređen grad. Cigani naseljavaju stare vile koje su spomenici kulture, a čiji se vlasnici ne znaju, Grad im, kaže Iulia, to dopušta.

Kad zgradu devastiraju, onda ovi iz Grada kažu: “E, sad više nije spomenik kulture, tu ćemo napraviti šoping centar. I naprave. Mi u ulici imamo Cigane koji su me reketarali da im moram plaćati deset eura kad god dođu ili će mi potjerati sve goste hostela. Zvala sam policiju, ali nitko ništa. Svi surađuju s Ciganima, dilaju, švercaju, to se zna. Plaćam policiju bez veze, evo plaćam i komunalno bez veze, vidi koliko je snijega, neće ti oni to ništa očistiti. Mislim da ću nakon diplome ići u Austriju, ne znam. Ovdje lopov lopovu govori lopove - nasmijala se simpatična Iulia.

Bukurešt je ujutro osvanuo potpuno zameten snijegom, jedva smo se probili do rezidencije bivšega predsjednika Ion Iliescua, koji je osnovao National Salvation Front i preuzeo vlast odmah nakon pada Ceausescua. Dva mandata odradio je predsjednik Iliescu, zna, kaže, da ga politički protivnici nazivaju reformiranim komunistom željnim starog režima, pripisuju mu i pokušaj puča.

Od studentskih dana bio sam u Partiji, družio sam se s vašim Mikom Tripalom. Godine 1971. Ceausescu me promovirao i pozvao na put u Kinu i Sjevernu Koreju, gdje se dotad relativno normalan Ceausescu, koji je čak na javnoj sceni rekao ne Rusima, oduševio korejskim diktatorom Kim Il Sungom koji je tamo uveo potpuni teror. Ceausescu se oduševio kako ovaj drži ljude u šaci, ja sam to kritizirao i nakon povratka u Rumunjsku potpuno me degradirao. Poslao me u Temišvar, pa u istočnu Rumunjsku, pao sam u nemilost, radio sam u struci kao inženjer voda, a na kraju sam radio u jednoj skromnoj izdavačkoj kući - objašnjava bivši predsjednik.

Otkazi za revolucionare

Securitate ga je, kaže, pratila 24 sata dnevno, uvijek su za njim bile dvije službene Dacije i jedna za njegovom suprugom.

- Uvijek je postojao metak s mojim imenom - nasmijao se Iliescu i otpio gutljaj čaja. - Toliko su me pratili da sam se čak i šalio da imam privatne tjelohranitelje. Dana 22. prosinca, kada je nastao nered na Trgu u Bukureštu, do 11 ujutro sjedila mi je tajna policija pred zgradom u kojoj sam radio. U podne su najednom nestali i tada sam dobio informaciju da je Ceausescu helikopterom pobjegao pred razjarenom svjetinom. Uputio sam se na Trg, krenuli smo prema zgradi Nacionalne televizije, masa je već bila unutra. Obratio sam se naciji riječima: “Moramo izgraditi novu državu”.

U 17 sati sazvao sam Centralni komitet, imali smo tri glavna cilja: osloboditi narod, sastaviti novi Ustav i organizirati demokratske institucije, Parlament, stranke... Ustav smo donijeli, narod ga je odobrio 8. prosinca 1991. i tada je revolucija završila. Optuživali su me da se, pomoću rudara, želim vratiti na stari sustav, to su gluposti. Reorganizacijom dotad potpuno kolabirane ekonomije nismo uspjeli i shvaćam da ljudi nisu zadovoljni. Ironija je da su u Europskoj Uniji prvi otkaze dobili upravo radnici koji su pokrenuli revoluciju. Ipak, ponosan sam što sam bio dio stvaranja povijesti - zaključio je bivši predsjednik Illiescu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
04. listopad 2021 14:12