Od prvog udarca tomahavkom, kojim je Ana Karić presjekla vrpcu i 13. veljače 1970. otvorila Saloon, prošlo je, eto, četrdeset godina. Klub je postao i ostao simbol noćnog života Zagreba. “Saloon - kralj ponoći” naslovio je jedan svoj tekst Željko Žutelija, parafrazirajući naslov popularnog krimića.
Nestali svi ondašnji klubovi
U stvarnosti, taj klub u početku nije bio velika novotarija za Zagreb. Bilo je u to vrijeme (a i kasnije) 30-ak discoklubova u gradu, koji su nastajali na tragu nekadašnjih plesnjaka, po uzoru na one u inozemstvu. Smatra se da je prvi pravi diskoklub nastao u njemačkom Aachenu prije pola stoljeća, a taj je trend nastavljen po Njemačkoj, odakle su ga američki vojnici, smješteni u vojnim bazama, prenijeli u SAD i učinili svjetskim fenomenom.
Zagreb je pratio tu modu, a u gradu su postojali Klub tehničara, Korzo, Prodeks klub, Diskoteka Jazavac, Klub u Ritz baru, Apolo, Skretnica, Karaka, Skotch, Number One, Big Ben, Štrukla, Scena, Lapidarij, SKUC, Studentski centar, Pauk, Kulušić, Jabuka... i deseci drugih. I svi su nestali, a Saloon je opstao do danas.
Prvih par godina Saloon je imao pokroviteljstvo Plavog vjesnika, pa je bilo normalno da tamo dolaze zvijezde, što zbog zabave, što zbog prilike da budu primjećeni i objavljeni u Plavcu. S druge strane, Saloon je bio službeni klub Lokomotive, pa su u njemu redoviti bili košarkaši, a uz njih i vaterpolisti i nogometaši. U Saloonu su priređivani izbori missica, dodjeljivane TV nagrade, slavljene velike pobjede zagrebačkih klubova, što je ostala tradicija do danas. Ali, kako piše Zoran Kovačević u velikoj monografiji o Lokomotivi/Ciboni “Vukovi iz Tuškanca”, nakon što je Pero Zlatar optužen da uvodi profesionalizam u amatersku košarku, on se povlači s mjesta predsjednika Lokomotive. To je značilo da Saloon ostaje bez medijske pomoći Plavog vjesnika. No zadržali su podršku od Mirka Novosela i Vladimira Anzulovića, jer je klub bio izvor prihoda za Lokomotivu.
Srezović i Papo okreću se radiju, pa se iz Saloona emitiraju emisije “Taksi za Babilon” Voje Šiljka, Zvonka Zmazeka i Dobroslava Silobrčića, klubom ponovo defiliraju poznate ličnosti iz svijeta filma, glazbe, filma i kazališta. Jedan od najpoznatijih gostiju bio je slavni filmski režiser Costa Gavras, koji je za Saloon tvrdio da je “najljepši klub na Balkanu”, a o autoutrkama su govorili popularni vozači Jovica Paliković, Mladen Gluhak, Damir Wiesner i Goran Štrok...
U Saloonu uvode “dežurstvo poznatih”, pa su među domaćinima Nikola Plećaš, Ana Karić, Relja Bašić, Irena Uhl, Nuša Marović... Glumica Božidarka Frajt predlaže da se organiziraju maskenbali, a anegdota kaže kako je tada rekla: “Svatko mora imati masku, a odjeća nije obavezna!”
Otvoren dok tako gosti žele
Ni televizija, čija je uprava bila udaljena stotinjak metara u Dežmanovom prolazu, nije bila imuna na interijer i atmosferu Saloona, pa se tu snimaju različite emisije, primjerice vrlo gledani “Stop” Zvonka Letice, a stalni je gost tada popularni Saša Zelepugin.
Saloon od početka i nije bio klasični discoklub. Bio je uređen u stilu Divljeg zapada, ali je izgledao poput tipičnog engleskog puba, s velikim šankom koji je središte društvenog zbivanja i plesnim podijem koji je poput njegova logičnog produžetka. I stalno je mijenjao izgled, već u prvih par godina četiri je puta renoviran, a to je nastavljeno i kasnije, pa se s početnih 80-ak kvadrata do danas višestruko povećavao. Ni radno vrijeme nije bilo ograničeno. Klub je službeno radio do dva sata u noći, ali ako je bilo dovoljno raspoloženih gostiju, bio je otvoren i znatno duže.
Vlaho i Albert su puno pozornosti pridavali i obučavanju osoblja. Moglo se napredovati od “čašara” - početnika konobara koji skuplja prazne čaše, preko onog koji poslužuje za stolovima, sve do glavnog konobara na gornjem ili donjem šanku. Posebno su mjesto imali redari, a koliko su ih vlasnici lokala cijenili, potvrđuju i pozivnice što im i danas šalju za sve velike proslave.
No ključna stvar 70-ih godina zbila se izvan Saloona. Socijalistički političari odlučili su zatvoriti sve diskoklubove u državi, jer da oni “kvare mladež!”. Mnogi su popularni klubovi tada zatvoreni. Saloon je preživio jer je pronađena rupa u zakonu, po kojoj su ulaznice mogli naplaćivati ugostiteljski lokali koji nude program uživo. Zato je preko noći napravljena minijaturna, dobro ozvučena scena, morali su urediti i veliku kuhinju jer je zakon tražio da gostu treba ponuditi i topli obrok ako to želi. Tada je kućni kantautor postao Željko Krušlin Kruška, koji je praktično svakodnevno svirao, čime je ispunjena zakonska programska forma, a česta su bila gostovanja glumaca s monodramama ili pričanjem viceva, te modne revije, promocije...
- Bila su to teška vremena - pričao je kasnije Albert Papo u feljtonu Aleksandra Veljića. - Kako smo bili jedini klub u Zagrebu, uvijek smo bili na tapetu. Ako su se mladi potukli u Studentskom centru ili se dogodila afera u šoubiznisu, odmah se prstom upiralo na nas. Inspekcije su bile gotovo svakodnevne. Prestale su kad su i djeca zagrebačkih rukovodilaca počela dolaziti u naš klub. Tek tada se vidjelo da nismo rasadište alkoholizma, droge i svega drugog što se tada pripisivalo diskoklubovima.
Punkerski tijesna pozornica
- Ma tko je tada smio reći da je vlasnik kluba - sjeća se danas Vlaho Srezović. - Ulagali smo u prostor i tehniku, Ciboni stvarali novac, a nigdje nismo imali službeni status. Bili smo klub Plavog vjesnika, Lokomotive, Cibone, a mi smo bili voditelji, organizatori, animatori, sve samo ne vlasnici. Ma tko je to smio i pomisliti, a kamoli reći u socijalizmu...
Idući veliki udarac Saloonu stigao je 1979. iz omladinskog lista Polet, koji je promovirao podjelu mladih na šminkere i hašomane, pa je Big Ben bio hašomanski, a Saloon šminkerski, gotovo poput legla zla. Bili su redoviti napadi iz Poleta na Saloon, pa je naslovnica broja od 19. prosinca 1979. “posvećena” Saloonu s naslovom “Tko dopušta kriminal”. Drugom zgodom su Poletovi reporteri stajali ispred Saloona i brojili posjetitelje, da bi kasnije u poreznom uredu provjerili koliko je prodanih ulaznica prijavljeno!
Protiv Poleta se Saloon branio njihovim oružjem: novim valom. Grupe koje je taj list veličao počele su svirati upravo u tom klubu, jer je bio idealno mjesto za svirku. Nigdje kao u Saloonu pozornica nije bila tako punkerski tijesna i nigdje se publiku nije osjećalo za vratom kao tu. Tako su došle 80-e, kada je Saloon zavladao zagrebačkim noćnim životom, dobijajući štih punokrvnog rockerskog kluba.
- Saloon je doslovno izgrađen na asfaltu - definirao je Relja Bašić urbanu prirodu Saloona u dokumentarcu Tonka Jovića, koji će imati svečanu premijeru za nekoliko dana, u sklopu velike proslave kluba,
Vizionarstvom protiv dogmi
Željko Žutelija će 10-ak godina nakon tih događaja napisati u tekstu “Saloon kralj ponoći”:
- Tiha urota počela je u Tuškancu. Diskoklub Saloon ušuljao se gotovo neprimjetno u zagrebački noćni život, skrivajući svoju prevratničku ulogu. Od pospanih zagrebačkih noći kriomice je oduzimao minutu po minutu, izlažući se neprestanoj opasnosti da bude proglašen skrnaviteljem javnog reda i mira i narušavateljem časnog socijalističkog odgoja. Sve u skrovitoj noćnoj oazi na rubu tuškanačke šume mirisalo je na bescarinski uvoz zapadnog truleža: i glazba, žmirkava svjetla, i moda što su je promicali mladi, i oslobađanje duha i tijela. Rađalo se 70-ih ono što se danas smatra zagrebačkim noćnim životom i što je postalo jedno od bitnih socijalnih obilježja milijunskog grada koji ima potrebu da se razlikuje od peradarnika.
“Tih su godina Vlaho Srezović i Albert Papo bili sve što se nije smjelo biti: privatni poduzetnici, snažan otklon od kulture omladinskih klubova rađenih u socijalističkim inkubatorima, heretici vladajuće ideologije, arhitekti novog tipa unutrašnjeg uređenja protivnog vladajućoj ultrapas-estetici, zaljubljenici u glazbu, noć, gimnastiku duha i novu gramatiku tijela, promicatelji novog tipa društvenosti i zabave. Zbog pokušaja da utemelje novu sociologiju urbanog života, smatrani su disidentima, noćnim pticama sumnjivih nakana i opasnim zavoditeljima ćudoredne mladeži. Dvadesetak godina poslije njihovo tadašnje urotništvo preraslo je u općeprihvaćenu koncepciju življenja, a mnogi im priznaju hrabrost, vizionarstvo i upornost u borbi s dogmatskim vjetrenjačama.”
Unijeli duh slobodnog grada
“Nije slučajno što su davni začetnici takve urbane sociologije, što su je u ono vrijeme možda samo instiktivno naslućivali i priželjkivali, bili dvojica Dubrovčana. Mediteranski duh slobodnog grada, nalik na onaj u Madridu, Rimu ili Monte Carlu, odredio je i Vlahu i Alberta. Oni su u pospani Zagreb unijeli južnjački nemir nalazeći u vršnjacima istomišljenike i suborce. Da su došli iz Graza, Salzburga, Beča ili Ljubljane, jamačno se ne bi opirali peradarskoj koncepciji noćnog života kakva je vladala u Zagrebu”, pisao je Žutelija.
Objavljene su tisuće tekstova o Saloonu do danas. Nije čudno što je upravo Saloon, kao jedini gradski klub ušao u enciklopediju i postao natuknica u Zagrebačkom leksikonu Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža.