Stjepan Milas, načelnik Općine Lovas, jedne od najmanjih u Hrvatskoj, budi se sa slatkim brigama: dok svuda u zemlji broj nezaposlenih vrtoglavo raste, on muku muči kako pronaći potrebne radnike u poljoprivredi, tekstilnoj industriji, na javnim radovima… U Lovasu ne samo da svatko tko želi raditi može naći posao, nego je ponuda radne snage, sasvim neuobičajeno za hrvatske prilike, znatno manja od potražnje. Samo u posljednjih nekoliko mjeseci u Lovasu je stotinjak novozaposlenih, što je za općinu od 1500 duša, koliko zajedno imaju Lovas i susjedni Opatovac, kao kad bi se u Zagrebu, primjerice, u pola godine otvorilo 50 tisuća radnih mjesta!
Radnice s Mercedesom
Vozeći vijugavim okolnim cestama, svakog radnog dana autobus lokalnog prijevoznika skuplja po živopisnim mjestima načičkanim uz Dunav - Mohovu, Bapskoj, Šarengradu, Mikluševcima, Tompojevcima… - zaposlenice tvrtke Triko i dovozi ih u pogon u Lovasu. Ondje, u dvije smjene, radi 140 žena, marljivo šivajući trikotažu za talijansku tvrtku Benetton. U Lovasu nije bilo moguće pronaći toliko radnica pa su vlasnici Trikoa, Jasna i Stanko Ivanek, morali radnu snagu potražiti u okolici. Sve su zaposlenice prošle besplatni tromjesečni tečaj, a neke od njih, poput Zorane Lovrić, trgovkinje iz Tovarnika, nikada se prije nisu bavile šivanjem. Sada ondje zarađuju kruh, sretne zbog redovitih plaća i stimulacije od 500 kuna mjesečno koju dobiva svaka radnica ako mjesečno ostvari zaradu veću od 3500 kuna.
- Možda zvuči pretenciozno kad neki ovo što se događa u Lovasu uspoređuju s američkim snom jer plaća od 3500 kuna svakako nije ona iz američkog sna. Ali takva plaća u Lovasu i Zagrebu nije isto. Ovdje ljudi imaju okućnice, gdje uzgoje sve što im je potrebno, i svoju plaću, kao u Zagrebu ili nekom drugom velikom gradu, ne troše u najvećoj mjeri za hranu - kaže načelnik Milas.
- Svaka naša radnica ima Mercedes - dodaje u šali najveći poslodavac u tom kraju, Stanko Ivanek, čija tvrtka Triko, zajedno s pogonom u Iloku, zapošljava više od 220 radnika. - Šivaći strojevi na kojima rade tehnološki su ono što je Mercedes među automobilima. Moja suradnja s Benettonom je izvrsna, recesiju nismo osjetili, nismo stajali ni dana, plaćaju nam na vrijeme, tako da su u Trikou primanja redovna, moglo bi se reći - stižu točno u sat - objašnjava Ivanek.
U Lovasu i Opatovcu, ali i okolnim mjestima koja pripadaju susjednim općinama ima obitelji koje mjesečno, radeći u Trikou, kući donesu i deset do petnaest tisuća kuna. Jer u Trikou iz jedne obitelji rade majke i kćeri, tri sestre, snaha i svekrva… - Zna se koliko taj prihod takvim obiteljima znači - kaže voditeljica smjene Jarmilka Milićević.
Nema incidenata
Vlasnik Poljoprivredne zadruge Arator u Lovasu Adam Rendulić našao se na istim mukama kao i vlasnici Trikoa. Jedva je uspio pronaći 26 sezonskih radnika za rezidbu vinograda, a posao im je ponuđen sve do berbe. Za nekoliko tjedana farma muznih krava udvostručit će broj grla, sa 200 na 400, pa će trebati još nekoliko radnika. Vindija otkupljuje sve proizvedeno mlijeko, plaća uredno i bila bi šteta propustiti takvu priliku. No, Rendulić ne zna gdje će pronaći radnike, a njegov zamjenik Ivan Poljak priča nam kako se brine što ih čeka dogodine, kada 15 hektara novozasađenog vinograda, uz onih 46 postojećih, također bude trebalo obrezati, okopati i obrati.
Nije isključeno da će tada morati posegnuti i za radnom snagom iz inozemstva, rješenjem kakvo već primjenjuju manji okolni vinogradari. Nije ništa neobično kada u rezidbi, okopavanju ili berbi vinograda zateknete radnike koji na posao dolaze iz Šida ili okolnih srijemskih sela, s druge strane granice. Neki i na crno jer posao ne može čekati dok se dobije dozvola i riješi brdo papira.
Posao, biznis i ekonomski interesi pomirili su Njemačku i Francusku, dvije zemlje koje su u povijesti vodile česte i krvave ratove, a primjer iz Lovasa pokazuje da bi slično moglo biti i s Hrvatskom i Srbijom. U Lovasu, mjestu nadomak granice sa Srbijom, tijekom Domovinskog rata dogodio se jedan od najužasnijih ratnih zločina kada su pripadnici srpskih paravojnih jedinica i JNA - kojima se upravo sudi na Specijalnom sudu za ratne zločine Beogradu - u listopadu 1991. u minsko polje natjerali Hrvate iz tog mjesta. Tada je poginulo 24 mještana Lovasa, a tridesetak ih je ranjeno.
Dvadesetak godina poslije Srbi iz Srijema dolaze za nadnicu u vinograde oko Iloka, Lovasa, Šarengrada. Nema incidenata, njihovi poslodavci Hrvati uredno im isplaćuju nadnice, a oni se biciklima, motorima ili pokojim starim Yugom navečer vraćaju u svoja sela s druge strane granice, zadovoljni zaradom u džepu. Posao lakše ruši barijere i uklanja teške ratne terete i traume, puno jednostavnije, brže i učinkovitije od politike.
Pronatalitetna politika
Načelnik općine Lovas, zbog prosperiteta koje je doživio taj kraj, suočava se s još jednom slatkom brigom - treba riješiti zahtjeve za useljenje nekoliko obitelji vojvođanskih Hrvata, koje se zbog zaposlenja i mogućnosti da u Lovasu steknu kuće žele iseliti iz Srbije i u Hrvatskoj započeti novi život. Praznih je kuća u Lovasu pedesetak, bar deset ih je u odličnom stanju i sutra mogu prihvatiti doseljenike. Dio tih kuća državnoj Agenciji za promet nekretnina (APN) prodali su lovaski Srbi kad su se nakon rata odlučili odseliti u Srbiju, a dio pripada Hrvatima koji su nakon višegodišnjeg progonstva ostali živjeti u drugim dijelovima Hrvatske i voljni su ih prodati.
- Shvatili smo da je aktivna pronatalitetna politika jedino što može dugoročno riješiti budućnost ovog kraja na najisturenijem dijelu istočne Hrvatske - kažu načelnik Općine Stjepan Milas i njegov zamjenik Ivan Mujić. Prošle se godine u Lovasu rodilo 16 djece i svakoj obitelji Općina je financijski pomogla. Pomoć će biti osigurana i u ovoj godini - za prvo dijete svaka će obitelj dobiti tri tisuće kuna te još tisuću u sljedeće četiri godine. Za drugo dijete pomoć Općine roditeljima bit će četiri tisuće kuna, za treće pet, a za četvrto i svako sljedeće dijete šest tisuća kuna, s tim što će svi još četiri godine nakon toga primati po tisuću kuna.
Projekt navodnjavanja
- U Lovasu smo uvijek imali pet do šest svatova godišnje, no sve dok mladim bračnim parovima nismo osigurali pomoć u građevinskom materijalu kako bi lakše sagradili vlastiti krov nad glavom, a onda im pomogli i kada dobiju prinovu, devedeset posto ih je odlazilo iz Lovasa. Sada svi ostaju i vide ovdje perspektivu - kažu Milas i Mujkić.
Koliki je napredak 16 novorođenčadi u Lovasu u samo jednoj godini u odnosu na prijašnje vrijeme, pokazuje podatak da u Osnovnoj školi Lovas kombinirani prvi i drugi razred (jer za posebni prvi i posebni drugi razred nema dovoljno učenika) pohađa samo desetoro đaka. Za sedam godina samo u prvom razredu bit će ih - najmanje šesnaest.
U Lovasu, kaže načelnik Općine Milas, puno očekuju i od velikog akumulacijskog jezera u Opatovcu, kada potok Čopinac i oborinske vode onamo uliju milijun prostornih metara vode. Već sljedeće godine, kada cijeli projekt bude dovršen, služit će za navodnjavanje 500 do 700 hektara okolnih plantaža voća i vinograda. To je jedan od dva takva pilot-projekta navodnjavanja u Slavoniji, u što je država uložila oko 40 milijuna kuna. No, u Lovasu projekt namjeravaju nadograditi turističkom ponudom, pa će uskoro poribiti jezero, a planiraju i gradnju biciklističke staze u tom prelijepom krajoliku.
Seoski turizam
U obližnjem Opatovcu obiteljsko gospodarstvo Bićanić već nudi 14 ležajeva u lijepo uređenim sobama iz kojih puca jedinstven pogled na Dunav. Ovdje je kušaonica vina i voćnih rakija, a koliko je ovaj kraj mnogima privlačan i koliko ga zavole, čak toliko da u njemu rado ostaju živjeti, svjedoči i 23-godišnji Igor Bojić, domaćin na obiteljskom gospodarstvu Bićanićevih. On je u Opatovac u općini Lovas došao iz Nove Gradiške i odlučio se sa suprugom ovdje trajno nastaniti. U Lovasu i cijelom tom istočnom trokutu, omeđenom Dunavom, cestom Vukovar - Šid i granicom Hrvatske i Srbije, gdje sunce u Hrvatskoj prvo izlazi, mnogo očekuju od gradnje brze ceste koja bi ih trebala spojiti s autocestom A-3 i osloboditi prometne izoliranosti. Hrvatski daleki istok time će, uvjeren je načelnik Općine Lovas, dobiti snažan poticaj. A možda im i toliko potrebna radna snaga tada lakše dođe.
Kako se skrasila učiteljica
Nastavnica razredne nastave Sanja Šemuga iz Kutine do kraja kolovoza 2008. godine nije ni znala gdje se nalazi Lovas. Kad je u novinama vidjela da u tamošnjoj osnovnoj školi traže nastavnicu razredne nastave, poslala je molbu na natječaj ne očekujući previše. Ubrzo su joj odgovorili i pozvali je na razgovor.
- Mama, gdje je taj Lovas - upitala je majku, nazvavši je iz Valpova u Slavoniji, gdje je bila u posjetu. Sutradan se našla u Lovasu, putujući preko Osijeka i Vukovara, i ostala iznenađena kad su joj rekli da već sutra može početi raditi. Bio je prvi dan rujna 2008. i samo dva mjeseca nakon što je diplomirala dobila je posao.
- Znala sam da u Kutini, Sisku i Novskoj, a ponajmanje Zagrebu, ne mogu računati na radno mjesto jer je na ispostavama Zavoda za zapošljavanje bilo mnogo osoba tog profila. U Lovasu su mi osigurali smještaj, prvo sobu u sklopu dječjeg vrtića, a vrlo brzo dobila sam i stan. O tome mlada osoba može samo sanjati. A onda je život učinio korak koji će me trajno vezati uz taj kraj - kaže Sanja.
U Lovasu je upoznala svog budućeg supruga, Mladena Markešića, s kojim će se vjenčati za nekoliko dana, 17. travnja. Mladen je radio u Općini, na jednom međunarodnom projektu, upoznali su se, planula je ljubav. U srpnju, kad Sanja rodi, Lovas će dobiti stanovnika više, što sigurno veseli načelnika Milasa, no istodobno mu zadaje i glavobolju. Sanja će od jeseni na porodiljni pa će trebati pronaći zamjenu. Još jedno slobodno radno mjesto, koje neće biti lako popuniti.
- Planiramo u Lovasu sagraditi kuću i ovdje vidimo svoju budućnost - kaže Mladen.
Sanja je zavoljela taj kraj - prvih tjedana u Kutinu se vraćala svakog vikenda, poslije jednom mjesečno, a otkako je upoznala Mladena, odlasci u Kutinu sve su rjeđi.