Pjevačica zagrebačke grupe Detour i glumica sa svježom diplomom u ruci Maja Posavec (29) nastupa u novoj predstavi brijunskog kazališta Ulysses, Shakespeareovoj ‘Oluji’, koju je postavila redateljica Lenka Udovički.
Počela sam pjevati još kao klinka. Prvo po kući u Đakovu. Potom po zborovima. S deset godina mi se učinilo da bi bilo super da postanem glumica, iako dotad nisam vidjela nijednog glumca uživo.
Na koncu sam dokučila: bit ću i glumica i pjevačica. Nešto između. Kad mogu Madonna i Barbra Streisand, što ne bi i ja! Sjećam se da sam nešto slično izjavila u dječjoj emisiji Turbo Limach Show, još čuvam snimku. Zanimljivo za klinku koja je odrastala u malom gradu bez kazališta.
U srednjoj sam pjevala s bendom po đakovačkim kafićima. Nije to bila neka visoko isplativa priča. Nas troje: klavijature, gitara i ja, i udri po obradama rock hitova. Ekipa je dolazila. Bila je to vatreni spoj velikog entuzijazma i malog džeparca.
Tugu liječila mjuziklima
Akademiju glume upisala sam iz četvrtog puta, i to nakon što sam se sama spremala. Triput uži krug, triput ćorak. Valjda nisam bila dovoljno transparentna. Ili nije bilo moje vrijeme. Padovi su bili prilično traumatični. Tugu sam liječila pjevajući po predstavama i mjuziklima, to mi je pomagalo da ne potonem.
Sad kad na to gledam ne mogu vjerovati da sam iznova nalazila snagu i na taj prijemni dolazila s novim entuzijazmom i novim monologom. Kao da je to bila neka druga djevojka.
Prije Akademije upala sam na Filozofski. Češki i kroatistika. Od prvog sam dana znala da će to biti privremena varijanta.
Sretna sam što radim ono što volim. Istina je da to nije uvijek ‘fensi’ kako neki zamišljaju, izludi te, primjerice, vrućina na probama ili te komarci bodu k’o blesavi. Ali ja u svemu uživam. Glumu i bend, međutim, trenutno ne usuglašavam baš uspješno. Nemam vremena.
Pred premijeru se volim dobro naspavati. Paše mi da se osamim. Ili upalim glazbu i isključim se.
Nisam baš instrumentalna
Djelujem jako ozbiljna, ali sam u biti vrlo neozbiljna. Kad se ljudima čini da sam ozbiljna, obično to nije tako. Proradi nešto djetinje u meni, nikako ne mogu biti samo jedno.
Ne zazirem od sapunica. Još prije nekoliko godina, kad sam bila vrlo mlada, mislila sam, nema šanse. Danas mi je jasno da je to posao, dobra prilika da nešto zaradiš, a onda nešto radiš za gušt. Balansiraš, radiš kompromise. Pametan čovjek zahvalan je za svaku priliku.
Nisam baš instrumentalna. Pjevati znam, ali što se svirke tiče, natucam gitaru i klavijature. Ipak, san mi je napraviti glazbu za predstavu. O tome već dugo razmišljam. Miljama daleko od realnosti, jednog će se dana ostvariti.